Prije puno godina bila sam na redukciji grudi i sada kada ću za nekoliko mjeseci postati mama, sve veći mi je strah da neću moći dojiti, a to neopisivo želim. Operacija je bila nužna i iz medicinskih razloga, u 15. godini kada sam je obavila, radi nekog vjerojatno hormonalnog poremećaja grudi su bile valjda desetka, tako da je jako trpjela kičma i sve skupa. Posvuda čitam da kod tako velike redukcije postoji velika vjerojatnost da žena neće moći dojiti. Ima li netko slično iskustvo ili možda neki savjet?
Kako da se ponašam u bolnici, kako ću znati imam li mlijeka, a ako išta krene, imam li ga dovoljno? Pošto idem na Sv. Duh gdje su jako za dojenje, bih li trebala reći sestrama kakva je objektivna situacija, kako ne bih doživjela šikaniranje ili nevjericu ako doista ne bude mlijeka (jer čujem da sestre svima govore da imaju mlijeka i nemaju baš razumijevanja prema poteškoćama - pišem samo kako sam čula od nekih žena).
Pročitala sam sve čega sam se mogla dohvatiti o dojenju, nabavila izdajalicu, gledam stalno cicke i ne vidim neke promjene koje bi obećavale mlijeko i jednostavno ne znam što bih još mogla učiniti kako bih poboljšala naše šanse za dojenje...Pošto se ovdje ne smije pisati o nadomjesnom mlijeku i svemu tome, nemam pojma što da nabavim da nas čeka doma za svaki slučaj (koje mlijeko, koje bočice...) i uopće kako da se snađem u šumi svega toga. Počelo me to sve stvarno opterećivati.
Želim samo reći da ništa na svijetu ne bih htjela toliko kao moći dojiti svoje dijete i sve ću učiniti da se to ostvari. Ne mislim odustati kod prve zapreke, no ako su kanalići prerezani i žljezde, živci oštećeni, to nije nešto što mogu osposobiti dobrom voljom nego je objektivna zapreka. Ma joj, baš sam sva zbunjena i tužna... osobito kad vidim i čujem žene koje prvi dan nakon poroda odmah traže injekciju kako bi ostale bez mlijeka i sačuvale svoje cicke...