Otac u kaznionici...

[braveheart]

Primjetila sam da nema ovakve teme a voljela bih da čujem neke savjete osoba koje su se našle u sličnoj situaciji.
Dakle, ja i moja curica(4,5 god) već 4 godine živimo same. Njen otac je nažalost završio u kaznionioci kad je ona imala 7 mjeseci. Nije da odobravam razlog zbog kojeg odslužuje kaznu, jednostavno je tako i po zakonu i to se mora. Jedino je dobro da je shvatio gdje je pogriješio i da to toga nije bilo vrijedno. Jedino bitno u svemu tome je ljubav, moja prema njemu i našoj kćeri i obrnuto. Jako sam se trudila da i ona osjeti da ima obitelj, znači majku i oca kojeg doduše nema . Posjećivale smo tatu svaki mjesec dva puta i eto uspjela sam da ona osjeti bliskost svog oca ali opet to nije ono kako bi trebalo biti. Ovih par godina ( a čeka me još 3) sam prošla puno loših i puno lijepih trenutaka, živjele smo same u našoj kući, sa jednom plaćom i kreditom koji smo uzeli netom prije "neslavnog događaja" . Uf bilo je teško, ali zahvaljujući prijateljima (njih puuuno nakon svega toga ostalo samo par i to mojih par prijateljica, njegovih nitko) i potpori obitelji uspijevamo nekako izdržati mjesec. Evo zbog teške financijske situacije smo ove zime morale odseliti kod roditelja, ali nema veze , samo da sve izdržimo. Prijateljice me često pitaju zašto se ne rastanem, zašto čekam a život mi prolazi, kako mogu sve to sama izdržati... a ja se samo nasmijem i kažem da je obitelj ipak najvažnija i ne bih se dobro osjećala da ostavim nekog u nevolji dok mu je pomoć najpotrebnija. Moje pitanje je u biti kako maloj objasniti zašto tatu ne puste doma? Nisam joj rekla da je u zatvoru jer ona zna što to znači i mislim da bi se uplašila da joj to velim. Stalno nas ispituje zašto tata tolko dugo mora raditi i kolko dana treba ili kolko put se mora probuditi da tata dođe. Vidim da ga jako voli a on nju obožava, jako se dobro slažu i voli ga posjećivati...ali joj i jako fali i nekad se rasplače jer ga nema. Čak se i razljuti i ne želi razgovarati s njim na telefon jer veli"neću pričat s njim jer NE ŽELI doći doma" ... optimistična sam i puno razgovaramo...ali uvijek isto , nadam se da je neće to povrijedit kada sazna jednog dana da tata svo to vrijeme nije radio već bio u kaznionici ...

Eto nadam se da ima nekog sa slićnim iskustvom i netko tko je možda prošao onaj dio privikavanja dok se otac vrati... a i željela sam podijelit priču sa svima vama jer vas ima puno pozitivnih i dobronamjernih , sa mnoštvom pohvalnih odgovora i savjeta ...

[mendula]

Mislim da je krajnje vrijeme da maloj objasniš gdje je tata uistinu.
Učini to realno, na način razumljiv djetetu, ovako kao si opisala u svom postu: napravio je lošu stvar, treba odslužiti kaznu, tako treba biti. Zna da je pogriješio. U svakom slučaju, tebe malena voli jako.

Ovakvo zavlačenje nikako ne pomaže da djevojčica na normalan način prihvati činjenicu da joj je tata u zatvoru. Da ona nije ništa kriva i da se nema čega sramiti. Jer se ti pred njom sramiš, ti koja jednako kao ni ona nisi ništa kriva - primjer je uvjerljiviji od riječi, pa i kad je negativan.

Razumijem da je i tebi možda teško zauzeti pozitivan stav, možda ti se čini jednostavnije šutjeti i čekati da vrijeme prođe, da okolina zaboravi i nadati se da će tvoje dijete nekako izbjeći suočavanje s tom činjenicom. Ali... nemoj se zavaravati, ljudi ne uspiju spriječiti okolinu da u puno bezazlenijim stvarima pravi probleme djeci.

Tvoje ti je dijete, i njegovo samopoštovanje, prevrijedan razlog i prilika da ti sama raščistiš sa sobom do detalja i pred svima čistog obraza zauzmeš stav ljudske prodrške čovjeku koji je pogriješio i popravio se.

[makita]

Mislim da je krajnje vrijeme da maloj objasniš gdje je tata uistinu.
Učini to realno, na način razumljiv djetetu, ovako kao si opisala u svom postu: napravio je lošu stvar, treba odslužiti kaznu, tako treba biti. Zna da je pogriješio. U svakom slučaju, tebe malena voli jako.

Ovakvo zavlačenje nikako ne pomaže da djevojčica na normalan način prihvati činjenicu da joj je tata u zatvoru. Da ona nije ništa kriva i da se nema čega sramiti. Jer se ti pred njom sramiš, ti koja jednako kao ni ona nisi ništa kriva - primjer je uvjerljiviji od riječi, pa i kad je negativan.

Razumijem da je i tebi možda teško zauzeti pozitivan stav, možda ti se čini jednostavnije šutjeti i čekati da vrijeme prođe, da okolina zaboravi i nadati se da će tvoje dijete nekako izbjeći suočavanje s tom činjenicom. Ali... nemoj se zavaravati, ljudi ne uspiju spriječiti okolinu da u puno bezazlenijim stvarima pravi probleme djeci.

Tvoje ti je dijete, i njegovo samopoštovanje, prevrijedan razlog i prilika da ti sama raščistiš sa sobom do detalja i pred svima čistog obraza zauzmeš stav ljudske prodrške čovjeku koji je pogriješio i popravio se.

Nisam baš sigurna da je još vrijeme...ja bih na na takvu vijest burno reagirala, a djetetu je znatno teže, mislim da bi mu se rušili svjetovi. Nisam sigurna da je 4,5 god prihvatljivo doba...

Ako bi se prihvatila jednog takvog pothvata, prije svega bih potražila savjet stručnjaka, psihologa, čitala bih nešto o tome...

[gita75]

Nisam psiholog, ali rekla bi djetetu kako je.
Tata je napravio nešto što nije smio i sad mora biti "u kazni" još neko vrijeme. To je samo kazna za velike kao što postoji i kazna za djecu.
To nikako ne znači da je tata loš, njegov postupak je loš i zna da je pogriješio.

[koksy]

Nisam psiholog, ali rekla bi djetetu kako je.
Tata je napravio nešto što nije smio i sad mora biti "u kazni" još neko vrijeme. To je samo kazna za velike kao što postoji i kazna za djecu.
To nikako ne znači da je tata loš, njegov postupak je loš i zna da je pogriješio.

Tocno tako bi i ja rekla djetetu od 4 godine.

[mendula]

Mislim da je iskrivljavanje istine, da ne kažem neku drugu riječ, puno gori način nošenja sa stvarnošću.

Djetetu treba reći istinu. Na primjereni način, za početak bez previše detalja i objašnjavanja, u nekoj smirenoj situaciji. Sigurno to neće biti jedan razgovor i nikad više ni riječi (ako bude, po mom mišljenju nije dobar znak). Za očekivati je da će dijete snažno reagirati, možda odmah, možda kroz par dana, možda više promjenom ponašanja nego riječima. Ovo što sad zna nije dobra podloga, treba i na to računati.

Savjet stručnjaka je svakako jako pametno potražiti. Ali prije svega, majka treba biti sigurna u svoje stavove. Ta njezina sigurnost bit će djetetu najvažniji oslonac i primjer u prihvaćanju očevog stanja.

[Zdenka2]

Mislim da je iskrivljavanje istine, da ne kažem neku drugu riječ, puno gori način nošenja sa stvarnošću.

Djetetu treba reći istinu. Na primjereni način, za početak bez previše detalja i objašnjavanja, u nekoj smirenoj situaciji. Sigurno to neće biti jedan razgovor i nikad više ni riječi (ako bude, po mom mišljenju nije dobar znak). Za očekivati je da će dijete snažno reagirati, možda odmah, možda kroz par dana, možda više promjenom ponašanja nego riječima. Ovo što sad zna nije dobra podloga, treba i na to računati.

Savjet stručnjaka je svakako jako pametno potražiti. Ali prije svega, majka treba biti sigurna u svoje stavove. Ta njezina sigurnost bit će djetetu najvažniji oslonac i primjer u prihvaćanju očevog stanja.

Mendula je sve rekla. Ja samo mogu podvući da djeci treba govoriti istinu o njihovom životu. To što je tata u kaznionici je životna činjenica tvoje kćeri. Način na koji će se ona tome odnositi i vraćati se tome kao odrasla osoba ovisi o tebi i TM sada. Djeci treba uvijek govoriti istinu, na način primjeren njihovoj dobi.

[zizi]

Kažeš da je ponekad ljuta na tatu jer misli da tata NE ŽELI doći doma. Mislim da zaslužuje znati da ju tata puno voli i da bi došao da može. Osim toga, bojim se da bi tek moglo biti traumatično za nju, ako bi informaciju o tome gdje joj je tata, saznala negdje drugdje i možda na neprimjeren način.

[mala-vila]

ja bi prije bilo kakve odluke razgovarala s nekim djecjim psihologom- da ti kaze da li je rano ili dobro vrijeme za istinu o tome di je tata, a ako je vrijeme da joj se kaze onda da znas na koji nacin. cini mi se jako delikatna tema i samim time za razgovor sa strucnom osobom, tim vise sto curica cijelo vrijeme misli da tata radi, a saznat ce da je tata cijelo vrijeme u kazni. na neki nacin treba objasniti ne samo di je tata nego i maminu "laž"

[zizi]

...Jedino bitno u svemu tome je ljubav, moja prema njemu i našoj kćeri i obrnuto. Jako sam se trudila da i ona osjeti da ima obitelj, znači majku i oca ....
... Vidim da ga jako voli a on nju obožava, jako se dobro slažu i voli ga posjećivati....

ne znam jesi vidjela ovaj link...možda pomogne
http://docs.google.com/viewer?a=v&q=...DdZ2-QnCWNn1TQ

[blackberry]

ja bih rekla da je svaka pomoć dobrodošla, pogtovo ako roditelj sam nije na čisto sa čitavom situacijom.
isto tako, mislim da se djetetu treba reći istina, u razumljivom tonu, naravno...ovako definitivno krivicu može dijete preuzeti na sebe...makar su djeca tome sklona.

moje iskustvo nije tako lijepo...jer je kaznionica donijela i kraj obiteljskom životu. mislim da je ovo situacija u kojoj svi nešto možete naučiti i iz nje izaći bolji i pametniji...
ako ste odlučili i ostati obitelj, onda bih ja svakako bila obitelj čitavo vrijeme. istina ponekad boli, ali je istina. laži nam donesu utjehu, ali kratkoga vijeka...zato ih niti volim niti koristim.
djeca svašta mogu...znaju...i mogu se prilagoditi svemu, ako im to dozvolimo.

zasigurno nije lako...i neće biti lako...i na kraju krajeva ne može biti lako, jer je situacija u kojoj se nalazite izuzetno teška. i u redu je olakšati djetetu, ali ne bih ga ja lišila situacije...
ali...tako samo ja mislim...naravno...

[enchi]

Definitivno treba prestati lagati dijete - to NIJE za njezino dobro! Kao što je netko lijepo primjetio u jednom postu - dijete stječe krivi dojam o odnosu oca prema njoj. A ne treba joj još i to!
Nisam imala tako drastične primjere u našoj obitelji ali dijete od 4 god. (i moja ima toliko) je itekako spremno čuti i razumjeti (na prikladan način objašnjeno) situaciju! Može biti frustrirana, ljuta, tužna...ali to su emocije s kojima se svi susrećemo od rođenja i nisu loše! Posebno ako ima roditelje koji će joj pomoći da se s njima nosi! Ja bih radije takav scenarij nego laganje.
A i nije loše imati na umu da je lako moguće da sazna pravu istinu od nekog drugog! (znam za jednu takvu situaciju - nimalo ugodno za dijete nije bilo)
Vjerujem da je strašno teško ali može se i želim ti da budeš i dalje hrabra za obje!

[enchi]

blackberry - pisale smo slično!

[ArI MaLi]

mi smo u situaciji gdje imamo posvojeno djete i sada ona ima 21mj od prvog trenutka sam se odlučila na potpunu iskrenost prema njoj... sad već pričamo o tome i želim da shvati da je to nešto sasvim normalno, makar sa druge strane nailazimo na razne prepreke, tipa, ljudi prema tome imaju dosta velikih predrasuta ( "pa ipak to nije vaša krv, vaši geni".. itd, i od toga mi se diže kosa na glavi) tako da te u jednu ruku razumijem..

mislim da je vrlo bitno kako se ti osijećaš, a šta sad, ćovijek je napravio grešku i sada je mora platiti zatvorom, mislim da zbilja se ne trebaš bojati, važno je da ste iskreni i nemoj joj raditi dramu oko toga, nikako je nemoj posijest i reći joj to kao nešto važno, probaj nekako u ležernom okruženju, bez puno emocija. proći će i te 3 godine i bit će te opet svi na okupu. ona će kopirati tvoje osijećaje, tako da je bitno da si ti na čisto s tim.

veliki pozdrav i vjerujem da ćeš odlučiti ono što je najbolje

[Sumskovoce]

ja ti samo zelim rec da cijenim to sto cekas da TM odsluzi kaznu i sto se tako trudis oko vase obitelji. Svaka ti cast, trud ce se uskoro isplatiti, 3 godine brzo prodju.

[blackberry]

ponovo čitam tvoj post, i najviše me zabolilo ovo...

Čak se i razljuti i ne želi razgovarati s njim na telefon jer veli"neću pričat s njim jer NE ŽELI doći doma" ... optimistična sam i puno razgovaramo...ali uvijek isto , nadam se da je neće to povrijedit kada sazna jednog dana da tata svo to vrijeme nije radio već bio u kaznionici ...

mislim da bi joj ipak bilo puno lakše nositi se sa činjenicom da tata želi, ali ne može. jer djeca brzo polove što znači raditi...
i na kraju krajeva...skrivanje činjenica meni odmah vuče na neprihvaćanje situacije...pa to za sobom vuče određenu dozu srama....kojeg može i ne mora biti...
ali, društvo u kakvom živimo često se potrudi posramiti nas, i za manje stvari...
zato je i po meni bolje upoznati dijete sa situacijom iz obiteljske perspektive...da bude spremnija na onu društvenu...ako ikada dođe u takvu situaciju...a teško da neće.

ako će ti pomoći...ja sam imala 5 godina...i rečeno mi je da je tata prošao kroz crveno svijetlo na semaforu pa je sad u kazni...mada mi je bilo sumljivo da ga tako jako kažnjavaju za to, nisam to dalje propitkivala. posjećivale smo ga redovito, i ti susreti u mom sjećanju uopće nisu trauma. niti je on u mojim očima bio manje važan jer je bio u kaznionici.
to je njen tata.
biti dijete je divna stvar...i to odsutsvo racionalizacije...eh...da mi je sad.

[cvijeta73]

bb, lijepi postovi

potpisujem sve cure, ovo mi se čini isto jako važno:

važno je da ste iskreni i nemoj joj raditi dramu oko toga, nikako je nemoj posijest i reći joj to kao nešto važno, probaj nekako u ležernom okruženju, bez puno emocija

da djetetu ne ostane veća trauma od tog razgovora nego od činjenice da je tata u zatvoru. kaznionica i zatvor je isto, ne?
plus, isto mislim da nije dobro odrasle razgovore skrivati od djece, kad se priča o toj temi šaptati, zašutiti, koji put je bolje ne izravno djetetu objašnjavati. nek čuje, i onda nek pita. i onda iskreno objasniti i odgovoriti, naravno primjereno njenoj dobi.
ako si ti načistu sa situacijom, biti će i dijete, ne brini. svašta djeca prihvate i prilagode se, bez nekih problema.
u svakom slučaju, morate od te teme prestati stvarati tabu. a kako, nije lako, iako često izgleda teže nego što će biti kad krenete

a uostalom imaš i jednu olakotnu okolnost, danas ti je to sve puno lakše objasniti nego nekad, bar su danas zatvori puni bliskim nam osobama

[Moover]

Ja da se nađem u sličnoj situaciji sigurno savjet o tako važnoj stvari ne bih potražio na internetu...

Ništa drugo nemam za nadodati vezano uz situaciju u kojoj jeste osim što vam želim sve najbolje ubuduće i da izdržite...

[MIJA 32]

Ja da se nađem u sličnoj situaciji sigurno savjet o tako važnoj stvari ne bih potražio na internetu...

ne slažem se s gore napisanim,ako možemo po netu čačkati o liječničkim dijagnozama i drugim stvarima zašto ne i o ovome
žena je sama napisala da je od puno prijatelja ostala šačica,možda nema s kim razgovarati i ovo je jedan od načina da čuje različita razmišljanja i sagleda cijelu situaciju iz drugog kuta

no da se vratim na temu;mislim da bi se trebala posavjetovati sa psihologom kada reći i na koji način i znati da imaš stručnu osobu kojoj se možeš obratiti ukoliko u nekom trenutku nebudeš znala kako postupiti
želim vam puno sreće i da tri godine brzo prođu

[Svea]

braveheart, puno podrške Ti šaljem!

Dobila si puno odgovora, uglavnom se svi slažu da trebaš to reći djetetu na njemu razumljiv način.
Isto tako, neki su savjetovali da pitaš psihologa...

Ja bih toj cijeloj priči nadodala jednu jako važnu stvar... a to je - da nije svako dijete isto - i kod ovako teške situacije - jednostavno NEMA jednoznačno ispravnog odgovora ukoliko ne poznaš apsolutno sve okolnosti.

Za primjer... moja malena (3,5 god) me je neki dan pitala što je to groblje (jelte bio je 1.11. pa je bilo aktualno) I ja dijelim stav da prema djeci treba biti potpuno iskren pa sam rekla što groblje je. Razgovor je trajao još valjda 45 minuta sa tisućama pitanja i bezbroj suza... apsolutno ju je slomila činjenica da ovakav tjelesni život ima svoj kraj i da ljudi jednom umru (iako sam ja to toliko blago rekla... ali opet). Pitala me valjda 100 puta hoću li ja umrijeti i tko će se brinuti o njoj... ali to nije bilo sve. Pitala me je opet isto nakon par dana - očito joj je bilo užasno upečatljivo. Neki dan sam joj rekla da susjedi idu u Zagorje, a ona me na rubu suza pita... zašto oni tamo idu... pa nisu valjda umreli ( a sirotica pomješala groblje i Zagorje). Oprostite, odoh u off topic... no ovom pričom sam samo htjela nekako podcrtati da stvarno treba biti vrlo mudar, poznavati svoje dijete i svakako se posavjetovati sa stručnom osobom kako baš tom i takvom djetetu prilagoditi i ispričati nimalo lijepu priču.

Ja se ne bih usudila nuditi idealna rješanja i još to podcrtavati kao jedino ispravno.
I iako imamo pravo različito misliti - otvoreno se čuditi da je ovdje došla pronaći savjet, ideju, utjehu mi je nekako neprihvatljivo.

Meni su Rodin forum i portal vrlo često dali ako ne potpune odgovore, onda barem jako puno materijala za razmišljanje!

[makita]

braveheart, puno podrške Ti šaljem!

Dobila si puno odgovora, uglavnom se svi slažu da trebaš to reći djetetu na njemu razumljiv način.
Isto tako, neki su savjetovali da pitaš psihologa...

Ja bih toj cijeloj priči nadodala jednu jako važnu stvar... a to je - da nije svako dijete isto - i kod ovako teške situacije - jednostavno NEMA jednoznačno ispravnog odgovora ukoliko ne poznaš apsolutno sve okolnosti.

Za primjer... moja malena (3,5 god) me je neki dan pitala što je to groblje (jelte bio je 1.11. pa je bilo aktualno) I ja dijelim stav da prema djeci treba biti potpuno iskren pa sam rekla što groblje je. Razgovor je trajao još valjda 45 minuta sa tisućama pitanja i bezbroj suza... apsolutno ju je slomila činjenica da ovakav tjelesni život ima svoj kraj i da ljudi jednom umru (iako sam ja to toliko blago rekla... ali opet). Pitala me valjda 100 puta hoću li ja umrijeti i tko će se brinuti o njoj... ali to nije bilo sve. Pitala me je opet isto nakon par dana - očito joj je bilo užasno upečatljivo. Neki dan sam joj rekla da susjedi idu u Zagorje, a ona me na rubu suza pita... zašto oni tamo idu... pa nisu valjda umreli ( a sirotica pomješala groblje i Zagorje). Oprostite, odoh u off topic... no ovom pričom sam samo htjela nekako podcrtati da stvarno treba biti vrlo mudar, poznavati svoje dijete i svakako se posavjetovati sa stručnom osobom kako baš tom i takvom djetetu prilagoditi i ispričati nimalo lijepu priču.

Ja se ne bih usudila nuditi idealna rješanja i još to podcrtavati kao jedino ispravno.
I iako imamo pravo različito misliti - otvoreno se čuditi da je ovdje došla pronaći savjet, ideju, utjehu mi je nekako neprihvatljivo.

Meni su Rodin forum i portal vrlo često dali ako ne potpune odgovore, onda barem jako puno materijala za razmišljanje!

kad sam negdje na početku teme napisala da nisam sigurna treba li to djetetu reći, mislila sam na ovo što je svea rekla, dakle ne reći odjednom, sada, nego najprije sebe nekako pripremiti, razgovarati s psihologom, savjetovati se...ja se bojim da bi dijete moglo burno reagirati...ima li otac neke slobodne vikende, izlazi li, makar pred kraj izdržavanja kazne, bi li to bio dobar period za ovo teško prijelazno razdoblje...možda bi djetetu bilo lakše to podnijeti dok je otac blizu...

Dakle, jesam za reći ali najprije stati na loptu

[braveheart]

Ja se ne bih usudila nuditi idealna rješanja i još to podcrtavati kao jedino ispravno.
I iako imamo pravo različito misliti - otvoreno se čuditi da je ovdje došla pronaći savjet, ideju, utjehu mi je nekako neprihvatljivo.

Meni su Rodin forum i portal vrlo često dali ako ne potpune odgovore, onda barem jako puno materijala za razmišljanje! Svea

Potpisujem ovo Svea. Naravno da nisam ovdje došla pronaći savjet, to ću svakako napraviti uz pomoć stručne osobe i na svoj naćin. Željela sam vidjeti dali je možda netko prošao slićno iskustvo i naravno čuti druga mišljenja tj. nisam se ni nadala tolikom odazivu na ovu temu i jako mi je drago što ima toliko svih vas , vaših savjeta, mišljenja i podrške... a to znači i ljudi koji imaju srce...i zato hvala

[vissnja]

I ja sam mišljenja da treba popričati sa nekim psihologom, posavetovati se, pa reći detetu istinu.
Ja bih se plašila da ne sazna za to na neki drugi način, a to bi moglo biti stvarno teško za dete.

Mi imamo u familiji jedan slučaj, vrlo sličan tvome. Mama je rekla detetu od početka (isto je sama sa bebom od par meseci ostala, tata se vratio kad je malena imala 5 godina). Devojčica se uglavnom dobro nosila sa tim, bila je tužna na momente. Ali na žalost to se saznalo i u vrtiću, a znate i sami kako su deca okrutna. Odnos sa ocem je bio u redu, malenu su vodili u posete. Jedno vreme je bila u buntovnoj fazi pa nije želela da ide, i to je mama poštovala, nije ju terala. Mama je isto održala odnose sa očevim roditeljima, pa je malena često odlazila kod bake i dede, i sa njima u posetu tati. Mislim da je njoj to puno značilo, da vidi da ljudi nisu odbacili i otpisali njenog tatu.

[sarica2]

Nažalost, nešto krivo izrečeno se puno teže ispravlja pa mislim da treba dobro promisliti i konzultirati se s psihologom što i na koji način reći.

[sarica2]

Mnogo ljudi, mnogo različitih mišljenja, a isto tako je svako dijete priča za sebe. Smatram da ovdje ne trebamo sagledavati što bi bilo ispravno da mi napravimo već kakova bi mogla biti reakcija djeteta i način na koji će ono biti najmanje povrijeđeno i na koji će se najbolje snaći u datoj situaciji. Istina da, ali ne bez savjetovanja sa nekim stručnijim od nas na forumu. Ako dijete ide u vrtić, već tamo postoje neke stručnije službe.

[zmaj]

nek vam je s blagoslovom
jako lijepo je čuti da se netko tako skrbi za svoje

[Bubica]

Ova je situacija izrazito teška za obitelj, potrebno je stvarno puno ljubavi i strpljenja da se ona prebrodi i održi obitelj na okupu. Jako je lijepo što ste redovito u kontaktu s sa suprugom i tatom.
osobno, mislim da djetetu treba reći, što je dijete starije bit će teže. Osim toga, ako redovito idete u kaznionicu, koliko će vremena njoj jos trebati da i sama shvati o cemu je rijec, mislim da ce to doci vrlo brzo.

[ninni]

a šta je tata napravio da je završio u zatvoru na 7 godina?
i da, apsolutno se slažem da djetetu treba objasniti a ne ga lagati.

[Marsupilami]

a šta je tata napravio da je završio u zatvoru na 7 godina?

Mislim da je ovo potpuno privatna stvar i da je autorica teme imala namjeru tako sto podjeliti s javnoscu vec bi to napravila
Zasto bi uopce mi morali znati zasto je otac u kaznionici?

@Braveheart
Slazem se s curama da bi djetetu trebalo reci, bolje da cuje od tebe nego negdje sa strane.
Sretno

[ninni]

pa sve skupa je jako privatno i intimno pa se opet razglaba naveliko...ne vidim čemu iščuđavanje, premda sam ga, naravno, očekivala.

[Moover]

ne vidim čemu iščuđavanje

Možda zato što neki imaju dovoljno opće kulture pa ne postavljaju takva pitanja, bez obzira što ih zanima...

[ninni]

malo to ima veze s 'općom kulturom', možda više s licemjerjem. pa ćemo se svi ufurat u čitavu obiteljsku situaciju, ali nećemo pitat najlogičnije i najnormalnije pitanje jer je to 'privatna stvar'. Naravano da braveheart ima pravo neodgovoriti, ali sva druga zgražanja i skanjivanja su stvarno deplasirana.

[Moover]

pa ćemo se svi ufurat u čitavu obiteljsku situaciju, ali nećemo pitat najlogičnije i najnormalnije pitanje jer je to 'privatna stvar'.

Hebote, najlogičnije i najnormalnije?!? Onda ja nit sam logičan nit sam normalan, jer meni takvo pitanje nije ni palo na pamet, a kamoli da idem direkt u glavu pitati to autoricu teme?

Aj nek mi netko normalan i logičan objasni kakve veze s temom i sa cijelom situacijom ima to što je otac napravio?

Možda je tukao ženu, pa ćete sad drvlje i kamenje na njega, okrenut ploču i savjetovat autoricu teme da bježi od nasilnika?!?

p.s. Too much CSI u zadnje vrijeme...

[elektra]

Hebote, najlogičnije i najnormalnije?!? Onda ja nit sam logičan nit sam normalan, jer meni takvo pitanje nije ni palo na pamet, a kamoli da idem direkt u glavu pitati to autoricu teme?

Aj nek mi netko normalan i logičan objasni kakve veze s temom i sa cijelom situacijom ima to što je otac napravio?

potpisujem

Smatram da je informacija izostavljena upravo iz razloga sto nema nikakve veze sa temom
Hrabro srce, izmedju redova vidim da znas razgraniciti dobro od loseg, jer rece da neces nekoga ostaviti kad mu pomoc treba, te ces tako pronaci i izlaz iz sadasnje situacije i pomoci svome djetetu da shvati. Sretno!

[Marsupilami]

pa sve skupa je jako privatno i intimno pa se opet razglaba naveliko...ne vidim čemu iščuđavanje, premda sam ga, naravno, očekivala.

Ja se nisam iscudjavala nego sam postavila pitanje na koje ti na kraju nisi ni odgovorila nego si sasula drvlje i kamenje
Zivot me naucio da kada mi osoba na pitanje umjesto odgovora reagira tako burno znaci samo da nema argumenata s kojim bi kvalitetno odgovorila na pitanje.

Autorica teme je postavila konkretno pitanje a to je, da ju citiram:

Moje pitanje je u biti kako maloj objasniti zašto tatu ne puste doma?

Sada ti meni reci kako bi tebi saznanje zasto je on u kaznionici pomoglo da das odgovor autorici topica koji bi njoj pomogao da sagleda situaciju iz drugog kuta i odluci sto i kako dalje?
Jel ti treba ta informacija da bi formirala svoje misljenje jer ga na osnovu iznesenog ne mozes jos formirati ili si samo znatizeljna?
Stvarno ne razumijem, a mozda sam samo ja cudna, tko ce ga znati

[cvijeta73]

Ova je situacija izrazito teška za obitelj, potrebno je stvarno puno ljubavi i strpljenja da se ona prebrodi i održi obitelj na okupu. Jako je lijepo što ste redovito u kontaktu s sa suprugom i tatom.
osobno, mislim da djetetu treba reći, što je dijete starije bit će teže. Osim toga, ako redovito idete u kaznionicu, koliko će vremena njoj jos trebati da i sama shvati o cemu je rijec, mislim da ce to doci vrlo brzo.

x

ot, svaki put kad pročitam bubicu bude mi žao što se ona ne bavi kliničkom psihologijom i što ona nije ta kod koga bi tražili savjete od psihologa

ja sam samo htjela još reći da bez obzira kako se vi postavite, da se najbolje na svijetu postavite i da najbolje na svijetu izhendlate sve, vjerojatno neće biti lako. i sigurno će biti neugodnih situacija i neugodnih scena, nije to mala stvar. i na to se treba pripremiti i ne previše dramiti oko toga.

Nažalost, nešto krivo izrečeno se puno teže ispravlja pa mislim da treba dobro promisliti i konzultirati se s psihologom što i na koji način reći

upravo tako. i zato ja nikako ne bih djetetu smišljala način kako reći i od tog napravila big razgovor, nego nekako - na mala vrata. ne treba ništa izreći, nego treba živjeti s tom činjenicom - ti, muž, dijete, svi zajedno. a veliku stvar imate koja radi za vas - ljubav.
ju, patetike , al takav mi je dan.

a ninni je pitala isto tako normalno pitanje, koje svatko od nas ima u glavi, i koje će imati u glavi vjerojatno svaka osoba koja zna za situaciju. da skineš tabu s teme, moraš otvoreno o njoj razgovarati. slažem se s marsupilami da mi ne moramo znati, i da ne mora znati prodavačica u dućanu. ali koji put ti je to lakše, svima na sva zvona, pa kako ko se može nositi s tim. malo priče, malo trača i, zaboravi se.
tako bar ja

[Cubana]

To je "logično i normalno" pitanje samo u glavama onih koji zabadaju svoj nos tamo gdje im nije mjesto.

[stray_cat]

To je "logično i normalno" pitanje samo u glavama onih koji zabadaju svoj nos tamo gdje im nije mjesto.

ajde da i ja tebe jednom potpisem

[Moover]

Slažem se!

Ode tema vrit... dugo je i izdržala...

[cvijeta73]

kradem jedan citat prijateljice s fejsa:

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Meša Selimović - Kakvi smo ljudi

eto, pametniji od nas su rekli zašto je takvo pitanje, ako ne logično i najnormalnije, a onda očekivano, kad tad će netko izlanut ono što ostali misle.

[Moover]

Ma zašto misliš da je ta Meša pametnija od nas??? A i ja sam se u ovom citatu pronašao - ja sam "sve između toga"...

Očekivano? Da, u pravu si, možda smo i mogli očekivati da netko postavi to pitanje. Isto tako, očekujemo da se sva ova sranja oko razloga očevog boravka što prije obrišu...

[Marna]

Hrabro srce, kako i kaže tvoj nadimak na forumu, stvarno to jesi i podržavam tvoju odluku da budeš podrška svom suprugu u dobru i u zlu.
Ne obaziri se što kažu drugi, važna je obitelj, o čemu se svi ovdje, koji pišemo, slažemo.
Naravno, nije lako izdržati pritisak okoline, utjecaje, ogovaranja, odbacivanje dojučerašnjih prijatelja (koji sudeći po tome, to nikada nisu ni bili).
Dijete sve osjeća, ono ne može u potpunosti (verbalno) izraziti svoje osjećaje, ali ono u svojoj maloj duši zna da se događa nešto u svijetu odraslih, a dotiče se i nje, koja je još malena i nevina u cijeloj priči.

Istina oslobađa, ona je jedina važna, a vjerujem da ćeš ju ti, kao mama, najbolje znati izreći svojoj kćeri u trenutku kad budeš osjetila da je to u redu i da si spremna.

Svi ljudi zaslužuju ljubav, posebno oni koji uviđaju svoje greške i propuste i pokažu kajanje za počinjeno.
I tvoj suprug je čovjek, zar ne?

[braveheart]

Hvala Vam svima na mišljenju, cijenim svaki odgovor jer u svakom ima dio u kojem sam se našla ili bih se željela naći. Većina Vas , doduše svi ste mišljenja da bih trebala reći maloj istinu i nije mi ni bila namjera da joj ne kažem i zato sam željela sa nekim podijeliti iskustvo i čuti pokoje mišljenje. Što je ona starija i da razumije sve više to je istina. Rekla sam ja njoj da je tata u kazni zbog stvari koje je napravio u prošlosti dok se ona još nije rodila i da mora "odraditi" kaznu jer je takav zakon(objasnila na njoj razumljiv naćin što je zakon) i da postoje stvari koje se nesmiju radit i za koje možeš biti kažnjen na način da moraš "raditi" i ne puste te doma dok ne odradiš kaznu i ne shvatiš da to što si napravio nije bilo u redu i nesmije se ponavljat. Također sam joj objasnila da je tata napravio nešto loše ali da mu je žao zbog toga , isto kao kad ona bude zločesta pa se ja razljutim ali je i njoj onda poslije žao i obeća da neće više , samo što su kazne za velike drugačije od onih za male. Ima tamo i stražara/ki koji nas pregledavaju prije posjete, sve je ona to popitala, čak su i stražarke tamo tolko susretljive da su također objasnile maloj kako tamo ima puno tati koji moraju odraditi svoje kazne i sve je to ona dobro prihvatila. Nisam željela opisivati cijeli život ali vidim da sam možda malo detaljnije trebala objasnit pojedine stvari. Druge godine u 2-3 mj imat ćemo prve izlaze u grad pa ćemo ja i muž to zajedno napraviti tj upotrijebiti tu "pravu iskrivljenu istinitu lažnu riječ" zatvor, naravno uz prethodni savjet stručne osobe. Tek ovih unatrag 3-4 mjeseca sam vidjela koliko se ona brzo mijenja, sve te njezine faze (sad je trenutno u fazi obožavanja tate, posjeta, razgovora , sve ide.., možda idući mjesec bude u fazi štrumfa koji sve mrzi) koliko tek svega razumije... i zato sam se po prvi put u životu odlučila čuti druga mišljenja (a čvrsto se držim svojih) jer smatram i znam da dolazi vrijeme da joj kažem istinu baš na onaj pravi naćin.
Riječ zatvor. Crtići naravno, nisam ni skužila od početka dok nije bebe stavljala u "zatvor" jer su zločeste, pitala ja nju od kud joj to a ona pa vidi na crtiću onog u zatvoru, zločest je. A što je to zatvor ja njoj, a ona pa budeš bio zaključan i ne puste te van dok se ne "podobriš" tako sam saznala da zna što je to zatvor otprilike. U par navrata je rekla da ju je strah zatvora, pa se kao stiskala k meni da ona ne želi u zatvor... onda opet objašnjenja da djeca ne idu u zatvor i da je to kazna za velike i tako dalje... U biti stale smo na tome da je tata u jednom drugom mjestu i da je tamo zatvoren jer je radio nešto što se ne smije i da ne može doma dok ne odradi tu kaznu ( a stvarno tamo radi i dobiva plaću) samo nikad nismo upotrijebili riječ ZATVOR. Tete u vrtiću znaju i razgovaraju oni o tatama, mislim da djeca neznaju jer do sad joj to nitko nije rekao, također nije ni u područnom vrtiću (jer nije bilo jaslica pa sam ju morala upisati u gradski vrtić) i ljudi možda znaju ali više neznaju nego znaju, barem tako ja mislim.
Naš život je skoro pa savršen, fali tata ali i on je tu jedan mali dio, ne nedostaje smijeha, radosti, obitelj je tu i moja i njegova, tih par pravih prijateljica i njihove obitelji, .... sve se dogodilo tako brzo prije tih par godina a ja i moja mala smo se našle usred oluje.... ali poslije kiše uvijek dolazi sunce
ninnina nije da se nezna, sve je već javno a ni ja ne opravdavam njegove postupke , i ja sam došla na sve to ne znajući što se zapravo događa.... sve u svemu radi se samo o novcu koji je bezvrijedan, kojeg nema i nije nikakva korist svim ovim godinama izbivanja, odvojenosti od obitelji, teških dana, sati, minuta, propuštenog dječjeg smijeha, odrastanja i naravno najljepših godina života....
Hvala vam svima , na podršci, mišljenju, savjetima, dobrim riječima i velikom srcu.... držite fige dragi moji našem suncu poslije kiše .....

[ninni]

a ti si tu, kao , neki glasnogovornik koji govori u ime svih...?

[cvijeta73]

a šta se ti ninni svađaš?

moover, jel to neka ironija, tiskarska greška il nisi čitao lektiru kad je trebalo?

[Moover]

a ti si tu, kao , neki glasnogovornik koji govori u ime svih...?

Aha. Briješ li dlačice na intimnim dijelovima tijela?

moover, jel to neka ironija, tiskarska greška il nisi čitao lektiru kad je trebalo?

Sve navedeno...

[pomikaki]

slažem se s Mooverom.
bolje je pisati što manje informacija na osjetljivim temama kao što je ova.
i sviđa mi se kako je bravehart opisala svoju situaciju - taman koliko treba.

normalno je da ćeš se zapitati, ali ja ne bih navlačila ljude da preko foruma odaju takve detalje.

[Svea]

Braveheart, sretno od srca! Imaš tešku životnu situaciju koja nije jako česta i sigurno bi ti bilo lakše popričati s nekim tko je prošao nešto slično.
Lako svima nama nagađati i nabadati što bi i kako bi trebalo

U svakom slučaju, uz ovako brižnu majku koja se trudi na svaki način napraviti ono što je najbolje za svoje dijete... mislim da će sve nekako doći na svoje mjesto. I to ne samo od sebe. Onim ritmom kojim majka odredi (uz pomoć svih mogućih savjeta i ideja koje prikupi - i onda odluči što je najbolje)... ~~~~~

[cvijeta73]

pomikaki, potpisujem sve.
samo sam htjela reć da se ne treba čuditi takvim pitanjima.
i isprike na upadicama na ozbiljnoj temi.

[zarrin]

meni npr. je odmah palo na pamet o kojem se kaznenom djelu radi ako je kazna bezuvjetnih 7, no ne bi to postavila autorici teme.
ne smatram se kako je netko rekao "nenormalno" jer se u moj glavi postavilo to pitanje,naime postavilo se jer znam (pravnik) o kojim djelima se može raditi ako
je čovjek dobio 7 g i da počnem nabrajati koja mogu biti,garantiram da bi 90 % svih se isto zamislilo i o tome razmišljalo. jer to nisu uopće male stvari u pitanju.
no da ne bi na sebe navukla bijes, poanta mi je bila slijedeća: draga autorice upravo iz ovog što sam gore napisala, vjerujem da se ne nosiš sa malim problemom u svome životu i da će malena ipak morati jednom se suočiti sa tim što je tata napravio ( bolje od tebe nego od drugih "dobronamjernih")i zašto ga neće biti s vama toliko a to ti nitko ne može pomoći koliko stručna osoba. vjerujem da ti nije lako no lijepo je da si majka koja je toliko savjesna prema svome djetetu. sretno...