Primjetila sam da nema ovakve teme a voljela bih da čujem neke savjete osoba koje su se našle u sličnoj situaciji.
Dakle, ja i moja curica(4,5 god) već 4 godine živimo same. Njen otac je nažalost završio u kaznionioci kad je ona imala 7 mjeseci. Nije da odobravam razlog zbog kojeg odslužuje kaznu, jednostavno je tako i po zakonu i to se mora. Jedino je dobro da je shvatio gdje je pogriješio i da to toga nije bilo vrijedno. Jedino bitno u svemu tome je ljubav, moja prema njemu i našoj kćeri i obrnuto. Jako sam se trudila da i ona osjeti da ima obitelj, znači majku i oca kojeg doduše nema . Posjećivale smo tatu svaki mjesec dva puta i eto uspjela sam da ona osjeti bliskost svog oca ali opet to nije ono kako bi trebalo biti. Ovih par godina ( a čeka me još 3) sam prošla puno loših i puno lijepih trenutaka, živjele smo same u našoj kući, sa jednom plaćom i kreditom koji smo uzeli netom prije "neslavnog događaja" . Uf bilo je teško, ali zahvaljujući prijateljima (njih puuuno nakon svega toga ostalo samo par i to mojih par prijateljica, njegovih nitko) i potpori obitelji uspijevamo nekako izdržati mjesec. Evo zbog teške financijske situacije smo ove zime morale odseliti kod roditelja, ali nema veze , samo da sve izdržimo. Prijateljice me često pitaju zašto se ne rastanem, zašto čekam a život mi prolazi, kako mogu sve to sama izdržati... a ja se samo nasmijem i kažem da je obitelj ipak najvažnija i ne bih se dobro osjećala da ostavim nekog u nevolji dok mu je pomoć najpotrebnija. Moje pitanje je u biti kako maloj objasniti zašto tatu ne puste doma? Nisam joj rekla da je u zatvoru jer ona zna što to znači i mislim da bi se uplašila da joj to velim. Stalno nas ispituje zašto tata tolko dugo mora raditi i kolko dana treba ili kolko put se mora probuditi da tata dođe. Vidim da ga jako voli a on nju obožava, jako se dobro slažu i voli ga posjećivati...ali joj i jako fali i nekad se rasplače jer ga nema. Čak se i razljuti i ne želi razgovarati s njim na telefon jer veli"neću pričat s njim jer NE ŽELI doći doma" ... optimistična sam i puno razgovaramo...ali uvijek isto , nadam se da je neće to povrijedit kada sazna jednog dana da tata svo to vrijeme nije radio već bio u kaznionici ...

Eto nadam se da ima nekog sa slićnim iskustvom i netko tko je možda prošao onaj dio privikavanja dok se otac vrati... a i željela sam podijelit priču sa svima vama jer vas ima puno pozitivnih i dobronamjernih , sa mnoštvom pohvalnih odgovora i savjeta ...