Svea prvotno napisa
braveheart, puno podrške Ti šaljem!
Dobila si puno odgovora, uglavnom se svi slažu da trebaš to reći djetetu na njemu razumljiv način.
Isto tako, neki su savjetovali da pitaš psihologa...
Ja bih toj cijeloj priči nadodala jednu jako važnu stvar... a to je - da nije svako dijete isto - i kod ovako teške situacije - jednostavno NEMA jednoznačno ispravnog odgovora ukoliko ne poznaš apsolutno sve okolnosti.
Za primjer... moja malena (3,5 god) me je neki dan pitala što je to groblje (jelte bio je 1.11. pa je bilo aktualno) I ja dijelim stav da prema djeci treba biti potpuno iskren pa sam rekla što groblje je. Razgovor je trajao još valjda 45 minuta sa tisućama pitanja i bezbroj suza... apsolutno ju je slomila činjenica da ovakav tjelesni život ima svoj kraj i da ljudi jednom umru (iako sam ja to toliko blago rekla... ali opet). Pitala me valjda 100 puta hoću li ja umrijeti i tko će se brinuti o njoj... ali to nije bilo sve. Pitala me je opet isto nakon par dana - očito joj je bilo užasno upečatljivo. Neki dan sam joj rekla da susjedi idu u Zagorje, a ona me na rubu suza pita... zašto oni tamo idu... pa nisu valjda umreli ( a sirotica pomješala groblje i Zagorje). Oprostite, odoh u off topic... no ovom pričom sam samo htjela nekako podcrtati da stvarno treba biti vrlo mudar, poznavati svoje dijete i svakako se posavjetovati sa stručnom osobom kako baš tom i takvom djetetu prilagoditi i ispričati nimalo lijepu priču.
Ja se ne bih usudila nuditi idealna rješanja i još to podcrtavati kao jedino ispravno.
I iako imamo pravo različito misliti - otvoreno se čuditi da je ovdje došla pronaći savjet, ideju, utjehu mi je nekako neprihvatljivo.
Meni su Rodin forum i portal vrlo često dali ako ne potpune odgovore, onda barem jako puno materijala za razmišljanje!
