ponovo čitam tvoj post, i najviše me zabolilo ovo...

Citiraj braveheart prvotno napisa Vidi poruku
Čak se i razljuti i ne želi razgovarati s njim na telefon jer veli"neću pričat s njim jer NE ŽELI doći doma" ... optimistična sam i puno razgovaramo...ali uvijek isto , nadam se da je neće to povrijedit kada sazna jednog dana da tata svo to vrijeme nije radio već bio u kaznionici ...
mislim da bi joj ipak bilo puno lakše nositi se sa činjenicom da tata želi, ali ne može. jer djeca brzo polove što znači raditi...
i na kraju krajeva...skrivanje činjenica meni odmah vuče na neprihvaćanje situacije...pa to za sobom vuče određenu dozu srama....kojeg može i ne mora biti...
ali, društvo u kakvom živimo često se potrudi posramiti nas, i za manje stvari...
zato je i po meni bolje upoznati dijete sa situacijom iz obiteljske perspektive...da bude spremnija na onu društvenu...ako ikada dođe u takvu situaciju...a teško da neće.

ako će ti pomoći...ja sam imala 5 godina...i rečeno mi je da je tata prošao kroz crveno svijetlo na semaforu pa je sad u kazni...mada mi je bilo sumljivo da ga tako jako kažnjavaju za to, nisam to dalje propitkivala. posjećivale smo ga redovito, i ti susreti u mom sjećanju uopće nisu trauma. niti je on u mojim očima bio manje važan jer je bio u kaznionici.
to je njen tata.
biti dijete je divna stvar...i to odsutsvo racionalizacije...eh...da mi je sad.