nek si ti rekla da znaš...mora da će joj to najviše pomoći...zarrin prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
nek si ti rekla da znaš...mora da će joj to najviše pomoći...
ajmo, molim vas, prestati raspravljati o uzrocima zbog kojih je braveheartin suprug u zatvoru, to stvarno nije tema topika, ta rasprava ne pomaže nikome a biti će uzrok eventualnog gašenja topika. Bilo bi to šteta, problemi s kojima se ona i njezina obitelj nosi su vrlo realni, u RH danas ima 5000 ljudi u zatvoru, po različitim osnovama, dakle, najmanje toliko obitelji se suočava s ovakvim pitanjima.
Situacija koju si ti MarikaPika proživjela je vrlo česta, obitelji vrlo često odaberu upravo taj način približavanja cijele situacije djeci, to im se čini najbezbolnije za dijete (ja bih rekla zapravo za njih) ali dugoročno mislim da je taj put najopasniji.
ajde da i ja tebe jednom potpisem
Čitam pitanje koje je Marsupilami ponovno istaknula...
Mislim da iz naših odgovora braveheart može pročitati uglavnom samo općenite savjete. Cure su na nekoliko mjesta dale poneku sugestiju, možda joj to neće biti dovoljno.
Sjećam se što je mene mučilo u situacijama kad sam zamišljala razgovor sa svojom djecom o temama o kojima sama nisam (bila) načisto, kao što su smrt, spolnost...
Trebao mi je konkretan primjer razgovora, gotovo transkript. I našla sam, malo po knjigama o roditeljstvu, a puno više ovdje na forumu.
Prije svega, djetetu treba odgovarati iskreno. To znači, istinito i autentično, ne skrivajući emocije, bio to strah, bijes, sumnje, nesigurnost... ako postoje.
Drugo, odgovoriti treba na konkretno pitanje koje je dijete postavilo, i ne više od toga.
Ovdje su bitne dvije stvari.
Prvo, dijete je sposobno fomulirati pitanje - znači da je shvatilo kontekst i povezalo većinu odnosa a nedostaje mu neka važna stavka.
U tom trenutku sigurno je sposobno razumjeti i nedostajući dio. I zato mu ga treba pružiti. Omogućiti mu da dođe do ispravne informacije - to je dio roditeljske uloge. A informacija mora biti u pravoj mjeri, onako kako će se najlakše uklopiti u djetetov kontekst. Treba ukloniti svaki teret svog uljepšavanja, pakiranja... "Pakiranje" je djetetov dio posla, ono će samo prilagoditi činjenice u svoju sliku. Očekivati od djeteta da preuzme servirani stav kontraproduktivno je, i kad-tad dijete će pokazati da se osjeća napadnuto.
Naravno da je najteže pitanje kako znati kolika je ta rupa u njegovom kontekstu. Pa ipak, ne treba se bojati. Mislim da bliska osoba, u ovom slučaju majka, najbolje poznaje dijete i najupućenija je u njegov načinom razmišljanja i zato će najmanje pogriješiti u određivanju prave mjere. I neka se prvenstveno vodi onim što je u djetetovoj glavi; upute, i ove, samo su približna pomoć.
Na kraju treba djetetu dati vremena da primi informaciju i da ju u svojoj glavici proradi, prihvati, uklopi. Vjerojatno će onda postaviti i sljedeće pitanje...
Ne poznajem dijete, ne poznajem činjenice.. ali ću, prema ovome koliko je izneseno, napisati kako bi možda mogao teći razgovor.
- Mama, kad će tata doći?
- Kad mu dopuste.
- A tko ga ne pusti?
- Ljudi koji su zaduženi da paze na red.
- Ne razumijem...?
- Znaš kako bude u vrtiću kad te netko gurne / ugrize / uzme ti igračku i ne želi je vratiti? Teta onda opomene tvog prijatelja i ponekad odredi da sjedne u mirni kutak, smiri se i malo promisli o tome što se dogodilo. Obično tvoj prijatelj onda shvati da nije dobro što te gurnuo / ugrizao / uzeo igračku. Onda još mora čekati da mu teta dopusti da se vrati u igru iako bi se on odmah vratio. E vidiš, tako je sad tata na jednom mirnom mjestu i čeka da se smije vratiti k nama.
- Pa zašto? On nije na poslu? Napravio je nešto ružno?
- Da, jednom je napravio nešto loše. Zato su ljudi, koji paze da svi ljudi budu sigurni, odredili da tata mora biti na mirnom mjestu, razmisliti o tome što se dogodilo i čekati da prođe vrijeme koje su odredili da bude tamo.
Dalje ima milijun varijacija: Zašto je on tamo tako dugo? Je li već razmislio? Tko su ti ljudi koji ga ne puste, jesu li zločesti? Što je loše napravio? Kako on tamo može ići na posao a ne može doći doma? Da li se on boji? Da li se ti mama bojiš tih ljudi?
Ne treba se bojati količine tih pitanja. Ima ih puno ako imamo sreće da se dijete uvjerilo da je u redu postavljati pitanja i da se nitko (mama) zbog toga neće osjećati loše. Najčešće su pitanja prilično konkretna i traže određeni "komadić slike". Na primjer, na pitanje "Zašto je on tako drugo tamo?" mislim da je dovoljno reći direktan i nedvojben uzrok - zato jer su toliko odredili oni ljudi. Ne treba unaprije odgovarati na pitanja koja nisu ni postavljena, dijete odgovor neće niti uspjeti čuti. Ne treba se bojati djetetovih emocija, treba ih izdržati kao što izdržimo svoje vlastite emocije: čuti i prihvatiti, reći kako se majka nosi s istim takvim emocijama (Žao mi je što tata nije s nama. / Teško mi je čekati.).
Prema ovome što je braveheart dosad napisala, rekla bih da je mudra i snažna žena. Ovaj zadatak sigurno će isto tako pametno odraditi, vjerujem da su je pogrešno usmjerile uvriježene navike i krivi savjeti. Nadam se da je ova isprazna nagađanja neće obeshrabriti da se javi i dalje traži savjete.
divan i totalno konstruktivan post
x
braveheart, sretno
Mendula stvarno divan post
svi su rekli što su imali, neki i više od toga, pa da ne bi nastavili, ključam
Pravila pisanja postova
