Nemam pitanje..imam potrebu samo nešto napisati,mada možda ovo nije mjesto..

Ne mogu vam napisati,opisati koliko mi je žao što ne dojim svoje dijete..
To je jedna od stvari kojoj sam se veselila kad sam bila trudna..doslovno sam se pripremila na dojenje-bila sam na tečaju..ma sve sam pripremila i jedva sam čekala taj osjećaj kad dijete papa,pogledava prema tebi,dodiruje ti siku sa rukicama..

Toliko sam plakala kad sam shvatila da sam "povjerovala" mami koja smatra da ako mlijeko ne curi..da ne mogu dojit dijete,koja je stalno govorila da mi je dijete gladno,da ne može biti na cici cijeli dan..da to nije normalno...
Jedino sam ga dojila u bolnici,onih šest dana-carski,i jedan dan kad sam došla doma..I ne mogu vjerovat da nisam nazvala SOS telefon i ne mogu vjerovat da sam pokleknula..
Svaki put kad mu radim flašu..maltene plačem..
I teško mi je kad se sjetim kako me je u bolnici,kad je bio na sisi,gledao sa svojim okicama...

U biti,ne mogu nikako pametno sročit ovaj post...