nemoj ti raditi ništa.
puno je lošije raditi pogrešno, nego ne raditi ništa.
jedino što smiješ je postavljati je na trbuh.
u dobi od pet mjeseci (bez obzira na tih tjedan dana), dijete bi trebalo imati ruke ispred sebe, ispružene i/ili savijene i držati se na njima.

dat ću ti primjer svoje kćeri.

kad je ona rođena, ja sam imala panični strah od SIDS-a i nikada je nisam stavljala na trbuh.
zbog nekih drugih (izmišljenih) problema na koje su nas upozorili u rodilištu, sa točno tri mjeseca smo otišli fizijatru.
oni su je odmah postavili na trbuh i ona nije mogla držati glavu.
naravno da nije, kada je tada prvi put u životu postavljena na trbuh.
i zato je odmah dobila dijagnozu.
došli smo doma, stavili je na trbuh i dijete je diglo glavu.
nakon deset minuta smo je stavili opet, držala je glavu.
sljedeći dan je mogla tako držati satima.
nakon nekoliko dana se okrenula sa leđa na trbuh, a sa 5 mjeseci i sa trbuha na leđa.

dakle, nedostajala je praksa, za što mi nismo znali.
naše neznanje je moglo dovesti do toga da dijete bezrazložno kaska.
da smo čekali više, trebalo bi više; ovako je trebalo vrlo malo i vrlo kratko.

sina smo stavili na trbuh od prvoga dana.
okrenuo se sa dva i pol mjeseca na trbuh, a sa tri na leđa.
i danas je motorički puno napredniji no što mu je sestra.
ne kažem da je to važno, ali zašto remetiti prirodne obrasce koje bi netko mogao, a samo zbog našeg neznanja nije uspio savladati.