Mojca prvotno napisa
Upravo to!
Dok sam bila u Feldbachu u dane pred porod, a posebno kad sam službeno bila zaprimljena u bolnicu, svi se ponašali upravo ovako.
U jednom trenutku za vrijeme ctg-a sam se rasplakala, došla je primalja, pitala zašto plačem, rekoh da je je strah. Sjela na krevet, (a ja sam se, sjetila priča iz hr rodilišta i bila spremna na pranje mozga i uvrede), a ona me primila za ruku i nježno rekla: pa normalno da vas je strah, pa koju majku nije. Nakon toga nastavila je s toplim riječima ohrabrenja i bodernja, nasmijavala me, ponijela se ko pravi psihoterapeut, da sam ma kraju kroz smijeh i olakšanje plakala od ganuća koliko je žena divna. U tom prenutku sam mislila kako imam sreće jer sam naletjela baš na nju, a onda smo shvatili da je to "standard". Svaka sljedeća bila je jednako ili više pažljiva. Lječnici isto.
Ne znam zašto je našim primaljama i lječnicima (većinom) tako teško pokazati mrvu ljudskosti... a svatko od njih u u sebi nosi. Tek malo truda je potrebno.