 |
|||
Nisam baš informirana o tom prokidanju vodenjaka pa ne kužim ni dobre ni loše strane toga. Zanima me zašto se to uopće radi, tj. što tvrde ginekolozi čemu to može pomoći. S druge strane zanima me što može u tome biti toliko neugodno za rodilju.
Meni je oba puta vodenjak puknuo a trudove nisam imala. Prvi put su se pojavili nakon cca 1 sat, a drugi put sam dva dana u bolnici čekala trudove i onda sam dobila neke slabe,a voda je počela curiti ko luda pa su mi dali drip.
evo članka SB http://www.komora-primalja.hr/datote...u%20porodu.pdf
Definitivno sam se najodvratnije osjecala tokom pregleda u trudu. Tj. ja lezim u predradaoni, na krevetu sjedi doktorica, oko nje 2 sestre i jos jedan doktor koji taman dolazi u smjenu. Svi stoje i gledaju. Ona gura ruku u mene, bez rijeci i ceka trud. Ja se osjecam ko budala, doslovno, ona gleda nokte na drugoj ruci i ceka. Dolazi trud, boli za poludit, ona ruje, gura, navlaci...ma nemam pojma sta ustvari radi i prica s kolegama. Odvratno i fuj! Stvarno ko da sam silovana. I to nekoliko puta jer su to napravili barem 4 puta koliko sad uspjem izborojit.
O zastrasivanju zbog ugrozavanja svog djeteta jer odbijam indukciju, iako za nju osnove nema, sam otvorila cijelu jednu temu, citale ste mnoge. Taj psihicki pritisak je prestrasan, kad ZNAS da je sve ok a opet ne znas.
Davanje dripa jer eto, u pola 10 smo nas 3 na dogovorenoj indukciji, i nema veze sto imam savrseno dobre i jake svoje trudove, ako ce ove druge dvije dobit drip dobit cu i ja kad je sestra vec pripremila bocu, da ne propadne.
Nakon poroda, istiskivanje viska krvi iz mene, nemam pojma zasto. Ne mogu vam opisat tu bol, to se ni s trudovima ne mjeri, tijelo umorno od poroda a doktorica stisce i stisce, ja je molim, preklinjem da stane jer ne mogu vise, trpim koliko god mogu ali boli za poludit. Ona ne staje...Govori mi da potrpim da me jednom jako stisne pa nece morat vise, ja se primim za stol, stisnem zube i trpim, cekam da pusti napokon, to trajeeee...cini se ko vjecnost. Napokon kraj, meni suze teku od boli i srece sto je gotovo. Nije proslo ni 2 minute eto nje opet, stisce i stisce. Ja je hvatam za ruku i micem sa sebe jer ne mogu vise to podnosti, ona me drzi jednom rukom i drugom i dalje jase po meni. Ma uzas! To je trajalo dobrih 20 minuta i definitivno je najjaca bol koju sam u zivotu osjetila. Zasto je to moralo tako biti, nemam pojma...
Posljednje uređivanje od koksy : 25.11.2011. at 01:30
I mene su stiskali po trbuhu nakon poroda jer nije mogla izaći posteljica. Držala sam se jednom rukom za muža a drugom za šipku, ili za doktorakoksy prvotno napisa
Ili to ili čišćenje posteljice pod općom anestezijom, ja sam pristala na istiskivanje jer od malo boli mi neće biti ništa a opća anestezija nosi veći rizik (još je muž pitao kaj mi ne bi i to mogli napraviti bez anestezije , ali je doktor rekao da bi bilo prebolno). Doktor je gnječio prstima po trbuhu a ja sam ga stiskala za ruku, poslije smo se zezali da će morati ženi objašnjavati doma zakaj ima modrice.
Bilo je bolnije od trudova, to je sigurno, ali ne bih rekla da me netko maltretirao, nego je tako moralo biti.
Posljednje uređivanje od Sirius Black : 25.11.2011. at 12:29
Sirius, nitko ne tvrdi da je tebe netko maltretirao.
nerijetko mi se čini da oni koji su dobro prošli ili relativno dobro ili misle da su dobro prošli... ne vjeruju, umanjuju pa čak i omalovažavaju bol onih koji su to bol i prošli... kao da se isčuđavaju "ma neeee...to nije mogućeee...to si ti neš zabrijala...sigurno nije bilo tako...to uopće ne boli, ti si preosljetljiva..." i sl., il čak i fore tipa "nisi se nsmiješila pa ti je to zato i tak'..."
ja, doduše, vjerujem da je vrlo malo onih doktora koi rade to "nasilje" namjerno, al prema iskustvu mnogih žena, zaključujem (ama da je i samo jedan primjer takav) da je puno previše onih koji to rade po inerciji i jer su ih učili tako i jer se navike preteško mijenjaju (pa i onda kad vidiš da su kontraproduktivne, da su odveć rutinske il da na kraju čak i dokazano štete kad se rade rutinski...)..
a čitam u Porodništvu hvalisanje indukscijskog poroda jer je takav, vele, najsigurniji, programiran pa manje tog može krenut po zlu nego kod spontanih poroda... itd... itd... naprosto, jer imaju plan i red i, kak ti ga, sve drže u rukama...yea right!! sam su mašili one enormous thing - ne znaju kak porod ni kreće ni kad je beba zaista spremna za vanka..niti to da je porod fiziološki proces u koji se ne upliće osim ak se ziblja ne mora.. sve drugo može nositi itekakve posljedice (tipa priča forumašice: prokinuli su mi vodenjak, valjda znaju što rade..al op, dogodio se prolaps pupkovine i eto mene na carskom...".. znaju oni što rade....itekako...aha
vertex, samo sam htjela reći da ista procedura može biti drugačije doživljena ako se zna razlog. Možda je koksy doživjela da ju doktorica maltretira jer nije htjela stati ali možda ona u tom trenutku nije smjela prestati to što je radila bez obzira na molbe, jer je to bilo najbolje što je mogla napraviti.
Isto tako i to prokidanje vodenjaka, evo tek sad sam pročitala u ovom članku koji je stavila Danci da bi se vodenjak morao prokinuti u slučaju da se mora dati drip jer čak postoji opasnost i od smrti rodilje. S druge strane može imati i druge negativne posljedice za dijete, i tu je bitna odluka liječnika koji može procijeniti koji rizik je veći, a to ne može žena u trudovima.
Pokušavam si nekak objasniti što bi to točno bilo "nasilje" na porodu jer vidim da se često i prokidanje vodenjaka, drip, epiziotomija, nalijeganje na trbuh i sl. smatraju nasilnim postupcima, bez obzira jesu li stvarno potrebni ili ne. Pa i ubrzavanje poroda onim ženama kod koji je sve savršeno u redu da druge žene ne bi rađale na hodniku ne možemo nazvati nasiljem liječnika, nego su to već drugi problemi.
Trbuh se stišće da bi se izbacili ugrušci. Ja vas stvarno ne kužim.
je, je...da ne bi druge rađale po hodnicima...sigurno im je to vječiti razlog, i kad nikog nema..
a to što tim nepotrebnim ubrzavanjem dovode u realnu opasnot, povećanu opasnot, to nema veze...
isto bih mogla reć, što onda tim ženama na hodnicima ne uspore porod, pa ove koje već rađaju rode normalno, bez nepotrebnog ubrzavanja
kad sam ja rađalo drugo dijete..par puta mi je babica došla s prijedlogom prokidanja vodenjaka... bez ikakvog objašnjenja zaš bi to bilo potrebno, sam rad ubrzavanja (a ionak sam za, ajmo reć prvorotku, prvi je bio cr, rodila u roku 6h!!!, inducirani pord!!!).. i svaki put sam odbila... i dijete mi se rađalo s vodenjakom, puklo je valjda u rodnici pri izgonu...
da je ta intervencija bila prijeko potrebna, onda ja valjda bez nje ne bi mogla i ne bi mogla tak lijepo i BRZO roditi i bla bla bla...
jedina NEindikacija im je bila - ubrzati, zašto bi čekali... a to što mi je taj vodenjak čuvao ožiljak od carskog, to njima niš ne znači.... kad već nije pucao spontano, zaš ne bi iskoristila vodenjak kao amortizer prilikom trudova i time umanjila šanse za rupturu...
(kod trećeg poroda, hbac, plodova voda mi se izlila nakon rođenja beba, tj. nakon što sam se ustala s koljena)
iskreno, ne mogu shvatiti to vječito traženje opravdanja za doktore koje rutinski rade ono što se rutinski prema znanosti ne bi smjelo raditi...
onda bum ja tužila dragog dr koji mi nakon drugog poroda, prvog vaginalnog nije divljački pritiskao trbuh, neg je sam u cca 2x došao pogledat krvarenje i pritom izveo najnježniju kratku masažu trbuha
nekako sumnjam da je time mogao potencijalne ugruške izbacit van
iza mog hbaca nije nitko primirisao mom trbuhu osim bebe koja se sisanjem od 2h, odmah iza poroda, svojski potrudila da mi se maternica toliko kontrahira da je to divota
šteta što još mnogi u rodilištima ne prepoznavaju taj prirodni mehanizam koji je najbolji za majku i dijete i to ne samo u tom vidu, već i u bondingu, skin to skin....
pa stvarno bi mogle
šaljem pp
I meni je posteljica izasla bez problema, sve je bilo dobro dok se ja nisam trebala preseliti na onaj pokretni krevet, onda sam pocela krvariti, sto je po meni normalno jer mi se to dogadalo i nakon sto sam Svena rodila, al ona je odmah pocela stiskat. Ni jednu jedinu rijec nije rekla osim toga da potrpim jednom. I ja jesam potrpila to jednom, bez pogovora, iako je bol bila nenormalna. Al zasto me onda jos 20 puta nakon toga stiskala? Zasto nije rekla; "gospodo, ja to moram napraviti iz tog i tog razloga" nego me jos drzala jednom rukom dolje. Ko stoka pred klanje sam se osjecala.
Nakon Svena me nitko taknuo nije iako sam obilno krvarila, izaslo je samo sve sto je izac trebalo. A i sad sam, unatoc svom tom silnom istiskivanju krvarila 7 tjedana.
opet se sve pretvorilo u raspravu...a autorica topica je fino rekla što želi...
ali, to valjda tako mora biti...
nego....meni nije jasno odakle ta silna potreba omalovažavanja, jer to je meni omalovažavanje, tuđeg doživljaja poroda...zaista mi to nikad neće ni postati jasno...
jer ne razumijem tu potrebu...
što vi želite reći?
da nema nasilja? da smo si to sve samo zamislile? da smo u principu samo razmažene ženice koje traže povoda da se eto još malo žale u ivotu jer nemaju pametnijeg posla?
baš me zanima...
što vi želite reći?
da sam ja samo jedan slučaj sa psihozom, i sve je to moj um stvorio? i nema veze sa stvarnošću?
ako sam ja svoj porod doživjela kao nasilje koje se dogodilo....kako itko može reći da to nije tako?
pa ne pričaju ovdje žene o šlb...ne znam čemu....
prirodni, neinterventni porodi se događaju i itekako su mogući...
ono što ove doktore opravdava...i to je jedini moj zaključak....je neznanje...i to ne jer su glupi pa ne kuže...nego ni ne žele nešto novoga naučiti...nešto promijeniti...
i što to govori o njima?
kako se može dogoditi...ako je tako kako vi pričate...i u što nas budalaste želite uvjeriti...kako se u jednom porodu...u jednom danu pored vas mogu naći dva različita doktora sa dijametalno dva različita pogleda i na vas i na porod? kako je to moguće?
pa upravo iz istih razloga radi kojih mi tu uvijek raspravljamo...
i zašto bi meni odgovarao doktor koji mi nameće nešto što ja ne želim...i pri tom, da bi opravdao svoj postupak, od mene želi stvoriti luđakinju koja ugrožava život svog djeteta?
za to plaćam doprinose?
zašto meni nikad ne pada na pamet umanjivati tuđi doživljaj poroda? nešto onda samnom nije ok...jer većina poroda nije po mojim standardima...
npr...Trinin savršeni porod ( oprosti nije osobno, samo si mi svježa sad...primjera radi )... koji je dijametralno suprotan od mog savršenog poroda....
znači, jedna od nas nije normalna...ili?
pa zar ne vidite kad najveći problemi nastaju?
kad žene žele prirodan porod...a ne naiđe na susretljivog doktora...
a da je slučajno došla u neku drugu smjenu...sve bi bilo ok...
i to nije nasilje?
to nije bezobrazno sprovođenje svoje volje...jer eto, to oni mogu tako...
jeć će nam prve žene sjest za vrat ako se slučajno i nađe neka koja će progovorit protiv takvog bezobrazluka...
pa neka sve one žene koje požele prirodan porod prije odabiru opciju poroda kod kuće koji je nereguliran....nego se odluče ponovo u rodilište...
to je vama ok?
ili bi mi budalste jednostavno trebale odustati ili...nekako suzbiti taj poriv za prirodnim rađanjem?
i prihvatiti medikalizrani...
zašto?
ne pristajem na tu opciju....
U godini dana rodi određeni broj žena. I toliki broj žena rodi u godini, ubrzavali im se porodi ili ne. Argument žena koje čekaju nema fizikalno, fizički, matematički, kako god hoćete, smisla. Da se tim ženama koje čekaju ne ubrzavaju porodi, ne bi im se žurilo da im se oslobodi boks za rađanje. Nego bi fino neubrzano čekale i imale bi vremena čekati da ove prve neubrzano rode. Možda i u šetnji van bolnice, ako bi ih osoblje tako uputilo. Ili bi možda mrvu dulje ostale doma. Ili bi možda šetale hodnikom, umjesto da mahom leže prikopčane za ctg.
Sirius, žene doživljavaju da ih se zastrašuje kad zapravo nema opasnosti za dijete, i da se rade postupci koji dijete i majku izlažu riziku SAMO zato da bi se ubrzao porod.
Meni je na prvom porodu dan drip SAMO zato da bi se ubrzao porod, ni iz jednog medicinskog razloga. (Usput, porod prvorotkinje na zadak, ne znam baš koliko ga je bilo pametno požurivati?) Znaš kako znam da nije bilo indikacija za drip? Zato što sam pitala sestru što je to što mi želi dati (ona je krenula davati drip bez riječi objašnjenja - što je ovdje uobičajeno). Kad je rekla što je, ja sam rekla da ne bih i zašto mi se to daje kad imam svoje trudove. Ona me jako iznenađeno pogledala i otišla bez da ga uključi. Kakva je to onda indikacija bila, koja nestane od mog pitanja? Vratila se za možda sat-dva, tad je pazila da me ne pogleda u oči, uključila drip bez riječi i otišla. Ja sam tad šutila, činilo mi se da je puno bio i onaj jedan protest.
Trina, meni se nakon drugog poroda maternica nije smanjivala kako treba, i stvarali su se ugrušci. To mi je primalja u sinjskom rodilištu objasnila, i radila je ovo, ubitačno bolno, stiskanje trbuha. I pritom je bila uviđavna, suosjećajna, i imala je poštovanja prema meni. I zato ja nisam osjećala da se nada mnom provodi ikakvo nasilje, nego medicinski postupak radi mog zdravlja, po njenom znanju.
Jedan vid nasilja je vrijeđanje, zastrašivanje, grubo postupanje...I neke žene, ne baš rijetke, dožive to pri porodu. Drugi vid suptilnijeg, sustavnog nasilja je inzistiranje na besmislenim, a rizičnim rutinama. To je taj moj drip. Daje se eto tako, jer se tako naviklo. Nosi rizike za moju bebu, a meni priušti nekoliko sati očaja (od neprekinutog truda).
Slično kao kad djeca moraju piti mlijeko, a ne podnose laktozu. Namjere nisu loše, ali se nad djetetom svejedno vrši nasilje i oštećuje mu se zdravlje. S tom razlikom da su roditelji prestali siliti djecu da piju mlijeko kad se više saznalo o nepodnošenju laktoze. A šta bismo mislili o nutricionistu koji i dalje inzistira da njegovo dijete pije mlijeko radi kalcija, iako se pokazalo da ga ono teško probavlja?
ja sam rodila troje djece u bolnici i nikad mi nisu stiskali trbuh. zapravo stisnula mi je doktorica nakon prvog poroda jedan jedini put trbuh da izadje posteljica, a i to sam mogla sama istisnut. tako da nemam pojma o cemu pricas.
hocu reci, nemamo mi jednake porode pa da se nad svima vrse jednaki postupci koji bi se podrazumjevali kao nesto svima jednako. a cak i da imamo, opet zakon trazi da se svaki postupak objasni i dobije pristanak.
eto ja ih smatram nasilnim jer u mom slučaju zaista nije bilo potrebe inducirati porod. svi ovi postupci jesu na neki način nasilni (treba ih naravno odobravati kad zaista nema drugog izlaza, kada trebaju biti i jesu na kraju krajeva neka vrsta hitne pomoći za rodilju i bebu, a ne svakodnevica).
ja ih smatram nasilnim jer su bezrazložno uzrokovali niz problema (koje sam gore već opisala, a bilo ih je još) i kod mene i moje bebe koji su se sigurna sam mogli izbjeći da porod nije bio induciran bez medicinskih razloga.
apsolutni potpis!
ako treba za neku morbidnu statistiku - prijavljujem se kao još jedna istraumatizirana žena koja velikim dijelom i zbog poroda (tj nemogućnošću da si osiguran prirodan i siguran idući porod) se još uvijek nije odlučila na drugo dijete
Evo, pod pretpostavkom da su sve intervencije u mom porodu bile nužne, jel smije biti nasilje to što mi nitko nije rekao i objasnio da će mi se inducirati porod, zbog toga i toga, na taj i taj način, što sam po bolnici morala loviti doktora da mi objasni što će se događati jer je isti na viziti svojim specijalizantima rekao što će se događati, a da me nije ni pogledao, što su mi specijalizanti nakon što sam ih upitala da mi oni objasne kad doktor nije mogao, potiho govorili: Pitajte njega., što se doktor kad sam ga pitala izderao i opsovao me da što on meni ima objašnjavati i što ja imam pitati. Evo jel to dovoljno da se nazove nasiljem? Hoćete mi vjerovati kad kažem da sam bila jako ljubazna i nasmiješena i niti jednim svojim postupkom nisam pokazala bezobrazluk? Ili sam možda preosjetljiva nježna dušica, koja se pekmezi na svaku krivu riječ, a vjerujte mi daleko sam od toga. A i nemorate mi vjerovati, jer ja znam kako sam se osjećala i kako sam bila tretirana. Kao ovca!
Stalno se na nas koje osjećamo da smo doživjele neku vrstu nasilja propituje, sumnjičavo gleda ili smo bile bezobrazne ili nešto, ali sigurno smo same izazvale takve reakcije. Oprostite jer sam stvarno ljuta, ali meni je to kao da silovanoj ženi kažete da je sigurno sama kriva jer je obukla minicu.
Majuška,
(nažalost) nisi jedina...
jesi li već nešto pokušala učiniti s ciljem da preboliš to iskustvo??
autorica teme osim konkretnih neugodnih iskustava
može u obzir uzet i neugodna iskustva koja idu uz to kad ti netko nevjeruje tj. tvom opisanom iskustvu poroda i/ili čak omalovažava i patronizira te da si jamačno neš pobrkala, krivo shvatila, krivo povezala i sl....
dakle, osim samog poroda, osjećaš se jadno i kad to nekom ispričaš, pa umjesto da ti možda pomogne il makar ne rekne niš, taj netko te i ismije...
a i to, da poneke žene od straha zbog proživljenog iskustva, ne mogu ponovono upustiti u avanturu trudnoće tj. poroda
Posljednje uređivanje od zmaj : 25.11.2011. at 16:06
ja bi se javila tu...ali nemam kaj dodati na sve ovo kaj je već rečeno...
ali imam pitance:
je li ovo spada u nasilje ili samo u ponižavanje i morbidnu statistiku? = brijanje i klistiranje dva puta prije jednog poroda (induciranje je trajalo 4 dana, a ja sam "ipak" pojela jedan mini obrok u sredini tj gotovo 2 dana prije učinjenog carskog. Valjda je tu juhicu trebalo izklistirat. ajd....Za glad sam se sjetila, pa sam i tražila da pojedem nekaj, al za dlake nisam stigla niti pitat kako to da treba brijat pošto ne rastu tak brzo, valjda zato jer nisam niti vodila računa jel ima kaj dolje ili nema (dal da se tu nasmijem ili zacrvenim ili zaplačem)..dakle brijanje je "automatski" iliti rutinski išlo uz klistir...
hm ..izgleda da je ovo moje samo morbidno...a i sama sam dopustila sve to jer me bilo strah pa nek rade sve kaj hoće....
cure, ne mogu čitati ove priče previše su bolne, šaljem vam samo puno zagrljaja i veliko uho za slušanje...
Mislim da je dovoljno da svaka od nas napravi anketu sa svojim prijateljicama/poznanicama koje su rodile a da se nisu prije informirale već su se potpuno prepustile u ruke liječnika. Ja se ne mogu sjetiti niti jedne koja nije dobila barem nešto od ovoga: drip, epiziotomija, prokidanje vodenjaka, klistir, brijanje. Meni je to neshvatljivo.
Pa da, kao da sve nemamo vlastiti mehanizam za rađanje pa nam treba svima malo "dripeka".
Nažalost ja znam za mnoge istraumatizirane žene s poroda, rijetke su te koje potpuno ispunjene izađu iz rodilišta.
A vezano uz ove osude..Sjecam se mnogih isčuđavanja okoline na moju odluku da odem u Graz, maltene kao da sam princeza kojoj trebaju zlatne slavine, dok istodobno ta okolina na svoj porod ima komantar "pa kaj...sve se to brzo zaboravi".
Ja ne želim zaboravljati dolazak novog života na svijet! Želim se sjećati svakog trenutka
potpis ogromni
Ustvari je gore kad jesi informirana jer budes osvjestenija da tvoje tijelo zna sto radi a oni ti to ne priznaju.
Prije par dana je rodila moja frendica, ja ju zovem da pitam kako je, ona razgovor pocinje sa "da znas sta su mi radili". Samo sam rekla; evo sjest cu prije nego mi ispricas...
x
prekrasno rečeno
neću se upuštati u nikakve rasprave, jer ne vidim smisla, samo ću napisati svoja iskustva (i to bez nekakvih svojih osjećaja)
1. porod - dan prije termina - plodova voda mliječna
klistir, brijanje, prokidanje vodenjaka, drip
izbjegla sam pukom srećom epiziotomiju (mislili su da je beba 2900, a bio je 3450), i nije bilo nalijeganja na trbuh
rekli su mi što će mi raditi, ali nitko nije objasnio zbog čega je to potrebno
iz apsolutnog neznanja o prirodnom porodu pristajem na sve
2. porod - 38+3 tjedana - otvorena 5 prstiju bez trudova
cijelu noć ležala prikopčana na ctg-u, doktor ujutro konstatira da se nisam dalje otvarala, da trudova nema i da mogu doma
sat vremena kasnije dolazi vizita i bez pitanja doktorica prokida vodenjak i koluta očima na moje pitanje "šta sad i zašto je to napravila" - "je, pa došli ste rodit, neeeee?" (u tom trenu doktora iz noćne nije bilo u viziti, nije mi jasno zašto i kako)
nisam brijana, ni klistirana (znači da se može i bez toga, neeeeeeeeee??), nisam rezana, nije mi nitko nalijegao na trbuh...
sve u svemu, prekrasan porod...
osim što ja i dalje ne mogu pojmiti zašto ga je trebalo tada inducirati - nitko mi nikad nije rekao da je beba ugrožena, da nešto nije u redu (ja zaključujem da je bilo sve ok. jer me doktor iz noćne smjene htio poslati doma, al je naletila "stručnija" doktorica koja očito više i bolje zna, nego njen cjenjeniji kolega)
Korina je imala punknutu žilu u oku, toliko da je preko mjesec dana imala pola oka krvavu točku - uvjerena sam da to ima veze sa požurivanjem
nadam se da ću ovaj put, treći po redu, imati više sreće
jer na žalost, ne usudim se roditi doma
a tako bih to željela
i samo usput, 1. porod - Merkur; 2. porod - Sv. Duh
Posljednje uređivanje od rahela : 26.11.2011. at 13:37 Razlog: dodala zadnju rečenicu poslije prvog pasusa
Ne. To što si ti pročitala na internetu je srećom miljama daleko od onoga što znaju doktori. ja se nadam da je tako. Porod boli, Oporavak nakon poroda isto boli. Dojenje također. To što se žena osjeća nemoćno i jadno dok rađa možebiti povezano sa boli, sa činjenicom da rađa. Ja sam rodila četiri puta i meni su babice i doktori objašnjavali svaki svoj postupak. Na sve sam bila upozorena. Ne znam zašto sam ja bila toliko povlaštena a vi niste.
Na sve sam bila upozorena. Ne znam zašto sam ja bila toliko povlaštena a vi niste.
To je to.
To je bit.
To je pitanje.
Pitamo se..... ima još žena koje su bile "tretirane" ovako ili onako.... a zašto?
jel to ok?
ovo nije istina!
dapače, ginić iz dz-a centar na trudničkom tečaju koji sam slušala je rekao da je to prilično opasna metoda koja se više ne radi (u mom slučaju napravljena na oba poroda), a radi se zato da beba brže izađe van!
bucka, ma to o čem govoriš je kristelerov zahvat
a cure su pisale o stiskanju/miješanju/pritiskivanju trbuha poslije rođenja bebe
Ne mislim na stiskanje tijekom poroda nego na stiskanje trbuha NAKON poroda. Ja sam sva četiri puta imala puno ugrušaka i stiskali su me da izađu. meni to nije bilo bolno uopće.
Babyblue, vidiš, i ja sam imala tri vaginalna poroda bez epiduralne, jedan sa i imala sam svakakvih doživljaja, iskustava sa svakakvim ljudima. Negativcima. Od neljubaznih, drskih, grubih...Iako su takvi više iznimka nego pravilo. Ali nemam nikakve traume od toga. Kao ni od milijardu ostalih s kojima imam negativnih iskustava u životu, bilo to u zdravstvu, školstvu, životu općenito.. ono, nisam istraumatizirana osoba onako u globalu, nisam nadrkana niti imam posljedica od ikoga iz prošlosti. Valjda smo svi drugačiji pa je zato to tako. Ali super je da se radi na napretku u medicini, ustvari psihologiji u medicini..super je da se napreduje, uvijek i svugdje.
I kao što smo već rekli, ovo nije tema za raspravu nego je za nešto drugo.
I autorici mogu odgovoriti na njeno pitanje_Da, imala sam negativnih iskustava na porodima, svaka žena ih je imala. Ali ja više trauma imam od zubarskih pregleda i zubarevih prstiju u mojim ustima nego od ljute babice ili neraspoloženog ginekologa.
Pa neću više pisati ovdje.
ja imam traume...ne samo psihloške
njih sam manje više prebolila
neg imam fizički podsjetnik s prvog pordoa, tj. čak više svega onog iza poroda...
astmu!! utvrđeno, potvrđeno, dijagnosticirano...
i gotovo godišnje plaćam taj danak još i upalom pluća
možda i jesam iznimka
al ak su zbog iznimski rutinski uveli medikaliziran porod
mogli su onda i zbog ovakvih iznimki kao što sam ja, rutinski uvest empatiju i empatično tretiranje pacijenata..u svrhu preveniranja ovakvih iznimki i ostalih iznimki...
drugi porod je već bio druga priča..
naprosto jer sam rekla STOP ne možete me/nas tako treitirati
o trećem porodu da i ne govorim..uvjerena sam da sam svom trećemo djetetu priredila najmekši doček!!
a nisam platila nikaav danak, niti ga plaćam.. ko u slučaju prvom
možete me nazvat mimozom
zaboli me
ja se samo nadam da će sve manje biti takvog hladnog, tehničkog baratanja porodnim objektom, porodom uopće i majkama na porodu..
Meni je i drip i rezanje međice (koja, evo, već godinu ipo dana još uvijek boli) bilo psihički podnošljivo više od drske i cinične primalje i doktora koji mi je krenuo prokidati vodenjak i ručno širiti u trenutku kad sam mislila da sam sama (zatvorenih očiju u boksu), bez "dobar dan", a kamoli da se predstavio i kazao što će raditi...užas. Inače, glavni liječnik koji mi je vodio porod je bio korektan, kulturan, kao i većina osoblja-osim ovo dvoje koje su valjda vukovi odgajali, a ne ljudi.
sorry, da ja mislila na stiskanje tijekom poroda
Ne samo da mi nitko ništa nije htio govoriti, nego mi kod bušenja vodenjaka doktor dovede neke dvije studentice, nije ni pitao može li, ali mislim si, neka cure nešto nauče ako mogu pomoć. I njih troje tako bulje između mojih raširenih nogu (da ne spominjem da me je bušenje vodenjaka i istiskivanje plodne vode bolilo skoro više od trudova) i pričaju na TALIJANSKi (u Rijeci sam rodila). I pričaju tako, pričaju, on radi postupak nešto im objašnjava, i kad je sve završilo ja ga pitam što su pričali on kaže NIŠTA.
Mene je to ignoriranje jako boljelo i jedva sam suzdržavala suze...
Niisam sve citala i ne znam jel se to racuna, ali meni je 2002. u Vinogradskoj primalja koju sam u jednom trenutku zamolila da suti jer mi to nis ne pomaze, samo me zivcira (stalno mi je nekaj govorila), tako stisla nogu tako da sam danima jedva hodala.... ono zabila mi je svoj lakat u kost i stiskala.. namjerno... Vise me bolila noga nego sve ostalo. Kad god me neko pita kako je bilo kad sam radjala Melitu meni prvo padne na pamet ta scena.
Poslje sam joj rekla da joj je bolje da je ne sretnem na hodniku... i nisam, a bas sam je vrebala jer sam ju htjela pitati zasto mi je to napravila. Nikad necu saznati jer sumnjam da bi je sad prepoznala bas da je i vidim.
Posljednje uređivanje od Mukica : 28.11.2011. at 01:23
Sjedim i čitam i boli me rez od epiziotomije.
Nakon 5 god.
Sestra me tjerala da sjedim ravno, cijelom stražnjicom na tvrdom stolcu dok hranim dijete.
"Ako ne možete tako stabilno sjediti, ne možete je dolaziti hraniti" - rekla mi je.
S dosta šavova (unutarnjih i vanjskih), dolazim iz dana u dan i usprkos boli, sjedim kako mi je naređeno.
Epilog:
mjesto reza (i šivanja) se zagnojilo, boli sve jače dok nije došlo do toga da jedva mogu stati na lijevu nogu.
Ja ne znam da je to posrijedi - samo znam da me jako boli.
Do WC-a hodam držeći se za zid, lijevo stopalo ne mogu skroz spustiti, oslanjam se samo na vrhove prstiju.
Piškim stojećki jer se ne mogu čučnuti.
Srećom, glavnoj sestri sam bila nekako simpatična i ugledavši me kako hodam, pitala je što mi je.
Rekla sam da ne znam što je točno posrijedi ali da me sve jače boli mjesto rezanja.
Uvela me u svoju sobu i rekla je da će mi malo očistiti ranu.
Kad sam legla i ona došla to pogledati, rekla je :"Ajme, tebi su konci urasli u meso i zagnojilo se!"
Izvadila je 2 konca a ja sam vrisnula od boli.
Rekla je da će mi odmah poslati doktora.
Tješila me jer su mi od boli i jada navrle suze...
Ubrzo je došao stariji doktor (nikad ga prije nisam vidjela), pogledao me i prepisao antibiotik.
Uz to je ustanovio da su mi crijeva puna pa da još i ona pritišću mjesto upale.
A bila su puna jer su mi zaboravili dati Dulcolax...
Na otpusnom pismu nigdje nije pisalo da je došlo do upale i da sam dobila antibiotsku terapiju...
Posljednje uređivanje od Teica : 28.11.2011. at 05:10
Ne. Ali tvoji postovi su mi malo onako - nadrkani. Ne znam jel to kod tebe u globalu ili samo ovako lokalno. Ne poznajem te, kao ni ti mene, pa ne mogu ocijeniti. Inače si mi jako simpatična i volim tvoje postove čitati.
Ne znam što da ti još kažem. Ja sam osoba koja sve loše ostavlja iza sebe, kao što sam rekla, imala sam loših iskustava na porodima ali uglavnom se sjećam onih dobrih. Pa stvarno nisam materijal za ovu temu i za taj dokumentarac koji se radi (iako ja ne volim jednostrane priče, dok se obe strane ne čuju/vide, meni je to presubjektivno za moj osobni gušt).
ali tu nema dviju strana....
nismo mi dvije strane...
postoje samo vaše i naše priče...
vaše su ljepše naše su ružnije...
ali smo sa iste strane...
liječnici i primalje su sa druge strane...mada bi svi trebali biti na istoj strani...
i mene bi zaista interesiralo, kada bi ih prozivalo za sve propuste koje naprave, kakva bi bila njihova strana priče...
i zanima me..bi li se ista...kad bi ih se prozivalo...sa vremenom promijenila...
makar ja tako mislim...
mislim da imamo svi isti cilj - da ženama i njihovoj djeci bude bolje. nečija priča je ovakva ili onakva, to je osobno iskustvo, ali ako se gleda neki prosjek, globalno, sve treba biti bolje. a za to 'bolje' ne treba novaca nego samo dobre volje.
i iskreno previše vremena trošimo na razgibanje i razgovore o tome kako je neka žena ovakva ili onakva - svako iskustvo je iskustvo i svaka žena ima pravo na njega. točka. nema komentiranja tuđeg iskustva, ima samo razumijevanje. energiju bismo bolje potrošile u nečem drugom da svima bude bolje.
potpis na Danci
Meni je samo jako čudno da su sve rodilje patnice koje su doktori i primalje namjerno istraumatizirali i malte ne tukli:Sory znam da ima iznimki ali isto tako-VIDJEH MNOŠTVO RODILJA KOJE SU DOŠLE OČEKIVAJUĆI DA IH NETKO STALNO GLADI PO GLAVI;A AKO TREBA I PRETRPI BOL UMJESTO NJIH JER ETO ONE SU MALTENE KRALJICE MAJKE.
U svakom slučaju postoje 2 strane medalje
Moj porod 2007. SD.
Nisu me fizicki ozlijedili, nitko me nije tukao, nisu me cak ni pregledavali jer nisam dala ... ljutili su se, nazivali me raznim imenima, proglasili razmazenom zenturacom, svasta mi rekli, prijetili se zivot mog djeteta, strasili me, i na kraju nasilno porodili nalijeganjem na trbuh ... ali nista, bas nista, me to ne bi povrijedilo, da nije dosla ta zena sa titulom Dr. koja mi se smijala pobjedonosno iznad kreveta i cinicno komentirala 'Aha ipak smo Vam dali drip! Aha ipak ste popustili!' i okrenula se zadovoljno trljajuci ruke ... mene je to slomilo ...
Kasnije u samom izgonu sam se kao probudila iz nekog bunila i trazila glasno da se makne od mene i da me ne dira, sto ju je jos vise naljutilo i nazvala me razmazenom zenturacom koja nema pojma o zivotu ... a kad sam se budila iz anestezije jer su mi tim nasilnim izgonom potrgali pupcanu i cijela posteljica je ostala unutra, njena glava je bila iznad moje i govorila 'Oprostite mi, nije mi bila namjera smijati se.' a ja sam joj rekla 'Sad to vise nije vazno.'
I nije, jer taj trenutak je jedan, nema reprize i nema popravljanja ... i ako sam zbog toga razmazena i nadrkana, ta sam!
odgovor na post od bodo:
promijenimo ove tvoje riječi na kraju i umjesto rodilje zamislimo da je to dijete u vrtiću koje je samo, u nepoznatom, i traži roditelja ili nekog koga poznaje, tko ga razumije i kome treba da ga netko pomazi i pruža toplu riječ.
zar bismo tom djetetu opalili šamar da mu 'razbijemo prkos' (aludiram na ovaj članak koji je bio u JL preko vikenda)? kako biš se osjećala da dođe odgajateljica u vrtiću i ošamari tvoje dijete ili joj bzvz kaže plači tvoja majka te napustila? ili biš preferirala onu odgajateljicu koja priđe djetetu, pruža toplu riječi i proba mu pomoći?
mislim da smo malo izgubili poantu priče i da zaboravljamo što ženi treba u porodu - da se osjeća sigurna i zaštićena da može odraditi to što je pred njom. ako se ne osjeća sigurno i zaštičeno ili ako ne može pregrmiti osjećaj samoće i opasnosti (čitaj: adrenalin) tek onda počinju problemi.
zapravo, recite mi drage žene, što ženi u porodu zapravo treba?
Posljednje uređivanje od Danci_Krmed : 28.11.2011. at 12:33
Bodo, ovdje žene ne pišu o nekima tamo koje su vidjele, kao što ti pišeš. Pišu vlastita iskustva.
Tvoj je post jako zloban, vrlo plitak i sasvim neoriginalan.
A ja vidiš isto pričam O VLASTITOM ISKUSTVU S DRUE STRANE MEDALJE-kao mlada pripravnica bila sam 2 tjedna u rodilištu i nagledala sam se svega.Uistinu sam se trudila biti korektna i obzirna prema rodiljama jer sam i sama žena i znala sam da ću biti u istoj situaciji kao i one.
Tijekom jednog poroda jedna me od njih tako primila za ruku da mi je šaka bila plava 2 tjedna poslije,a kad sam uspjela ruku iščupat psovala me i vrijeđala i nikada se nije ispričala zbog svojih riječi.Više me to pogodilo i boljelo nego ruka.Taj me događaj i danas uznemiruje jednakim intezitetom kao i prije 12 godina.Jer i osoblje ima osjećaje i može ga se povrijedit.
I sebe smatram prilično susretljivom i dobronamjernom,kao i ostali pacijenti koji mi danas dolaze,smirujem nadrkane doktore kojima isti ti pacijenti dođu.
I sama sam rodila 2 puta,bilo je bolno ali ja se svojih poroda sjećam s ljubavlju i poštujem one koji su mi pomogli da postanem majkom.
Posljednje uređivanje od bodo : 28.11.2011. at 12:56
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
