Život ide dalje...floskula ili realnost?

[Bodulica]

Već unaprijed znam odgovor na ovo pitanje, ali sam osjetila potrebu podijeliti svoje misli s vama jer se osjećam prilično zbunjeno.
Naime, prije nešto više od godinu dana umrla je naša dobra prijateljica nakon niti dvije godine borbe protiv zloćudne bolesti sa samo 37 god.
S njom i njezinim mužem smo se znali još od srednjoškolskih dana, bili smo bliski obiteljski prijatelji koji su dijelili uglavnom lijepe trenutke života (rođenja djece, rođendane, blagdane...)do njezinog ovako preranog odlaska.

Igrom slučaja, zbog prirode posla njenog supruga (nije doma po više mjeseci) smo joj često uskakali pomažući obavljati stvari koje su se ticale njezinog liječenja i tu smo se još dodatno zbližili. Pogotovo ja jer mm puno radi pa sam ja češće uskakala kad je nešto trebalo, a i njoj je bilo lakše sa mnom dijeliti neke stvari koje nisu bile nimalo jednostavne ni lake.
Nažalost, gledala sam kako se gasi i kad je otišla ostala je velika praznina...

Trudimo se posjećivati njezinu djecu kad im tata nije doma, a kad on dođe znala sam s mm otići do njih ili bi oni došli kod nas iako se tad najviše osjeti ona praznina i osjećaj da netko fali. Nalaze se mm i on i izvan kuće, a tad su to uglavnom muška druženja kao i prije.
Negdje ovo ljeto je postalo očito da se naš prijatelj često druži s jednom ženom i meni je to došlo nekako naglo, ali božemoj to je njegov život i tko sam ja da tu išta komentiram?
Bila sam malo više iznenađena s tim jer je stvarno jako volio svoju ženu i djecu, brak im je bio jako dobar i mislila sam da se neće tako brzo vezati za nekoga.
Prije mjesec dana srela sam ga u jednom centru, pored njega je stajala nova partnerica i on nas je uz vidljivu nelagodu s jedne i druge strane ipak upoznao.
Reagirala sam prilično srdačno iako me je nakon toga obuzeo neki nepoznati osjećaj kojeg se dugo nisam mogla otarasiti.

No sve se vratilo u kolotečinu, sve do večeras... Nazvao je mm i najavio da će nas posjetiti prijatelj sa svojom "prijateljicom".
Uglavnom, stigli su, sjeli smo za stol, opet ko nekad u četvero, ali to nije to...
Žena je stvarno simpatična na prvi pogled, vjerojatno ni njoj nije lako u ovakvoj situaciji, ali cijela atmosfera je bila nekako napeta.
Stvarno bih htjela dati nekome šansu, pogotovo jer mm-u jako puno znači taj frend, ali čitavu večer sam imala neki osjećaj da izdajem svoju frendicu, u glavi mi je bila stalno ona, a bojala sam se i spomenuti njezino ime...
Znam da samoća čini svoje, svjesna sam da smrću partnera ovaj drugi ne prestaje živjeti, da je realno i lijepo ponovo voljeti, da to ne znači da si onog prvog zaboravio ili da ga manje voliš zbog toga, pogotovo sam svjesna da je najteže njemu i djeci u cijeloj ovoj priči, ali jako emotivno doživljavam cijelu ovu situaciju i pitam se je li to normalno?
Mi smo do sada imali slučajeve razvoda kod prijatelja, ali ovo je nešto drugačije...

Jeste li se kada sreli sa ovakvom situacijom, kako bi vi postupili, postoji li uopće šansa da mi ta popijena kava i ćakula budu ugodne kao nekad s Njom?


Jer ipak, život ide dalje...

[litala]

rekla bih da bi bilo dobro da si das vremena.

[kata.klik]

Ona nije tvoja priateljica i nikada to neće biti, nikada neće moći zauzeti njeno mjesto ni u tvom a ni u životima tvog prijatelja i njegove djece, ali je osoba koju moraš prihvatiti takvu kakva je i ne uspoređivati je sa prijateljicom nikako.
ona je neko drugi i takvu je prihvati, pozovi ju na kavu na neki neobavezni razgovor....dajte si vremena nikakvi odnosi se ne grade za jedan dan...

[Cubana]

Ne znam. Ne kužim.
Meni je moja svekrva bila i frendica. Super žena, išle smo zajedno kod frizera, u šoping, 2 godine i živjele zajedno.
Umrla je prije 3 godine isto od zloćudne bolesti. Nakon cca godinu i nešto privikavanja i oporavka moj je svekar osjetio da je spreman dalje.
Danas živi sa jednom krasnom gospođom.
Sretna sam zbog njega (i zbog sebe, jedna briga manje) i ne vidim nikakvu zapreku da mojoj djeci ona bude "baka". Još jedna, ne zamjenska.
Ne očekujem isti odnos s njom kao i sa svekvom, ali to tako ni ne mora biti.
Ni vi ne morate biti najbolje frendice, to ne ide sa životom s vašim frendom, to se drugačije gradi.
Život stvarno ide dalje i ne bi zbog svog osjećaja gubitka drugima trebali osporavati pravo na sreću (ne mislim na tebe bodulica).

[umiljata]

Ona nije tvoja priateljica i nikada to neće biti, nikada neće moći zauzeti njeno mjesto ni u tvom a ni u životima tvog prijatelja i njegove djece, ali je osoba koju moraš prihvatiti takvu kakva je i ne uspoređivati je sa prijateljicom nikako.
ona je neko drugi i takvu je prihvati, pozovi ju na kavu na neki neobavezni razgovor....dajte si vremena nikakvi odnosi se ne grade za jedan dan...

Zašto misliš da ona nikada neće biti njena prijateljica?

[rehab]

Ja bih na tvom mjestu sebi dala vremena, a njoj priliku. Ne moraš se odmah s njom sprijateljiti na silu, kao da se poznajete već sto godina, ali možeš ih tu i tamo pozvati na večeru, na druženje, da se ona osjeti dobrodošlom. Nikada ne znaš kakva se osoba krije unutra, možda otkriješ da imate mnogo toga zajedničkog. To ne znači da ćeš sa njom ostvariti odnos kao sa svojom prijateljicom, ali ona može biti još jedna draga osoba u tvom životu s kojom ti je ugodno provoditi vrijeme.
A što se tiče toga da izdaješ prijateljicu... Da ja sutra umrem, ne bih voljela da moj muž ostane sam do kraja života i da moje dijete zauvijek ostane bez majke. Voljela bih da nađe neku osobu koja će zamijeniti mene u njihovim životima, i mislim da svatko normalan razmišlja tako. Ne vidim tu mjesta grižnji savjesti.

[Kosjenka]

Znam da samoća čini svoje, svjesna sam da smrću partnera ovaj drugi ne prestaje živjeti, da je realno i lijepo ponovo voljeti, da to ne znači da si onog prvog zaboravio ili da ga manje voliš zbog toga, pogotovo sam svjesna da je najteže njemu i djeci u cijeloj ovoj priči, ali jako emotivno doživljavam cijelu ovu situaciju i pitam se je li to normalno?
Mi smo do sada imali slučajeve razvoda kod prijatelja, ali ovo je nešto drugačije...

Jeste li se kada sreli sa ovakvom situacijom, kako bi vi postupili, postoji li uopće šansa da mi ta popijena kava i ćakula budu ugodne kao nekad s Njom?


Jer ipak, život ide dalje...

I sama si napisala, sve znaš...daj si malo vremena da to prihvatiš

[marta]

Bodulica, nekako sam stekla dojam da ti dozivljavas tu zenu kao zamjenu. Ali ona to nije. Ona je nova osoba u vasim zivotima i s njom mozes ostvariti novi odnos. AKo si dozvoliš.

[koksy]

Bodulica, nekako sam stekla dojam da ti dozivljavas tu zenu kao zamjenu. Ali ona to nije. Ona je nova osoba u vasim zivotima i s njom mozes ostvariti novi odnos. AKo si dozvoliš.

Potpis!
Ona je jos jedna prijateljica, nije zamjena. Jasno, ako se ti uopce s njom povezes na toj razini.

[Kolu]

Život ide dalje.
Da.
Ali meni se isto čini jako brzo.

[Kosjenka]

e sada brzo ili ne. Baš sam nekidan raspravljala sa svojom bakom u vezi jednog udovca, priča kako nije ni dvije godine prošlo i već je našao ženu. Zna ona da je čovjeku teško biti sam, ali brzo je.
Ne zaboravite da pronalaženje partnera nije nešto što mi samo tako odlučimo, nije to poput recimo crnine koju odlučimo skinut nakon određenog vremena koje propisano nekim nepisanim zakonima. To se jednostavno desi, i ako tom udovcu/udovici taj netko odgovara i ako se vole zašto bi nešto čekali, upstalom tko kaže da će ta prijateljica imati strpljenaj čekati godinu, dvije ili koliko već treba...

[Zubic vila]

Mislim da je sve rečeno- ta žena nije zamjena tvojoj pokojnoj prijateljici i ne izdaješ ju time što joj daješ priliku. Hoćete li se vi povezati ili ne, trebalo bi ovisiti samo o vama dvjema kao osobama.

Što se tiče toga da je prerano, mislim da nije pametno ni lijepo tako suditi, pa nije čovjek dan poslije sprovoda pronašao drugu. Nitko od nas vjerojatno ne zna što znači izgubiti partnera s kojim si izgradio život, odgajao djecu, što znači biti sam dvije godine i koliko su njemu one bile duge ili teške i nitko od nas ne može znati kako bi se doista ponio u toj situaciji. Vjerujem da čovjek gubitak tako bliske voljene osobe nikad ne prežali do kraja, ali to ne znači da treba zauvijek ostati sam i jadan i da se više nikad ne može osjećati lijepo uz drugu osobu. A potpisujem i ono napisano da se ljubav događa kad se dogodi, da nije to nešto što isplaniramo i odlučimo od danas do sutra, kao skinuti crninu.

[Bodulica]

Evo me.
Kako se kaže, jutro je pametnije od večeri pa mi se nakon prespavane noći malo sliježu dojmovi.
Ipak nam je ovo bilo prvo druženje pa sam u startu bila ustegnuta.
Svjesna sam da ona nije i ne može biti zamjena mojoj prijateljici, ali sam je ipak nekako cijelo veče uspoređivala s njom. Znam da je totalno pogrešno, ali bilo je jače od mene.
Valjda vrijeme ipak čini svoje.
Nekako se neke osobe naviknete gledati godinama uz nekoga pa ovakve promjene traže neko razdoblje da se srodite s tom situacijom.
Još uvijek mi se događa kad spominjem našeg prijatelja spomenem i svoju frendicu. Npr. znam reći: Takav auto voze P i A.
Još uvijek nisam izbrisala broj njezinog mobitela. Kad vidim njihovu djecu prvo čega se sjetim je to koliko je dobra majka bila. Tu sam se osijećala uvijek inferniorno uz nju, ali nisam bila ljubomorna. Naprotiv, bila mi je poticaj da se i ja više trudim.
Ali činjenica je i da mi je trebalo vremena da se i s njom zbližim i da se neki dublji odnosi ne grade preko noći. 20 i nešto god. nije mala stvar.

S druge strane, moj tata je udovac preko 18 godina. Nikad nisam imala ništa protiv da ostvari odnos s nekom drugom ženom nakon moje mame, čak sam mu znala reći da bi bilo najbolje za njega da se ponovno oženi. No nije. Ne zato što nije želio već su se tako posložile stvari.
Tu ipak progovara moja sebičnost jer se danas ja i mm skrbimo o njemu i iako nije nešto pretjerano težak za jednog čovjeka od 81 godinu nekad mi teško pada takav suživot.

Hvala vam na komentarima, vraćate mi onu objektivnost koju povremeno izgubim.
Treba se znati odmaknuti od svog ega, a to nije uvijek jednostavno.

[Marna]

Budući da sam preemotivna, kažem da je mogao malo pričekati s promoviranjem prijateljice.
Ok, to je moj stav, ali ne osuđujem tog čovjeka i njegov izbor. Vjerujem da mu nije lako.
Ipak, valja misliti i na djecu, a ne samo na sebe i svoje osjećaje i želje.

Sve ima svoje vrijeme i trajanje, tako i ova situacija.
Na tebi je i tvom osjećaju hoćete li ti i ta žena graditi prijateljstvo. I na njoj, također!
Trebat će puno, puno strpljenja i razumijevanja zbog djece, njima njihova mama najviše fali.
Nadam se da će uspjeti, ali praznina ostaje, bez obzira na novu ženu.

Poznajem ljude koji su, kao djeca, iskusili ovo more nepremostive tuge.
S vremenom su prihvatili da mame nema, ali i danas imaju njenu sliku s kojom svake večeri pričaju, šalju joj poljupce ... ma, neću dalje pisti, jer se rasplačem ...

[winnerica]

Svatko ima različiti model tj. način kako preboljeti tj. preživjeti, ostati normalan.... Njegov način je očito ovo, našao je novu partnericu. Nigdje ne piše da će oni biti trajni partneri, možda se i raziđu za par mjeseci, ne vidim razlog zbog kojeg bi se ti tu trebala puno truditi oko nje. Sebi daj vremena, njoj daj priliku, međutim vjerujem da će neko veeeliko mega prijateljstvo biti nemoguće jer si poznavala Nju, malo intimnije više puta nego i njen mm, gledala je kako kopni, nestaje, a to definitivno ostavlja trag na srcu i duši...

[Trina]

A ja mislim da je lijepo i da možete biti sretni što je tu svoju prijateljicu doveo kod vas i predstavio je vama, to govori puno o vama i vašem odnosu s prijateljem. On na neki način od vas traži vjerojatno potvrdu da je ok to što je nekoga našao, s druge strane to ne negira sve ono što je imao sa svojom ženom i ja ga nebi osuđivala uopće. Nego bi mu dala podršku u svemu tome. I možda čak i rekla iskreno kako se osjećam ali u svakom slučaju mu dala podršku. Tebi je teško što si izgubila prijateljicu a zamisli kako je njemu jer je izgubio nekoga koga je volio, s kim ima djecu i s kim je izgradio život. Čovjek se trudi nastaviti sa svojim životom i to je u redu. Eto to je moje mišljenje

[pomikaki]

Budući da sam preemotivna, kažem da je mogao malo pričekati s promoviranjem prijateljice.

možda
a možda mu je ta žena bila potpora u trenutku kad je bio izgubljen, možda je tu planula neka iskra i može biti da im se činilo glupo skrivati i odgađati nekoliko godina zbog toga što će ljudi misliti, a život zaista ide dalje, nepovratno

[piplica]

Moja se prijateljica zaljubila dvije godine nakon smrti NJM,
iako ga je jako voljela i bial uz njega do zadnjeg trenutka.
Znam da se tada užasno stidila sama sebe jer je kao "prerano",
osuda okoline je sve dodatno otežavala i njoj i djeci,
ali ostali su zajedno i svi su ga pomalo prihvatili.
Danas su jedna sretna obitelj, naravno, u proširenom sastavu,
i sve je došlo na svoje.
Ne možeš sam sebi reći: Ja ću sada pet/deset godina biti sam/a, pa ću se onda zaljubiti.
Nešto se ili dogodi ili ne dogodi,
i zapravo je super da im se tako nešto uopće dogodilo, jer,
nakon svega tužnog što su prošli, lijepo je da su opet sretni.

[Peterlin]

Za blisku osobu koja je pred x godina ostala bez muža i s malom djecom ponekad poželim da nađe srodnu dušu... ali stvarno srodnu, nekoga tko bi joj omogućio da bude sretna i da joj bude lijepo. Ne može čovjek birati kad će se to dogoditi, a za ljude s ovako traumatičnim iskustvom kakvo je smrt bračnog druga nema baš puno ni prilike. Sve dalje je čista lutrija.

[kata.klik]

Zašto misliš da ona nikada neće biti njena prijateljica?

nisam mislila da joj neće biti prijateljica, ali ne takva kakva je bila ova, razumiješ, to je ipak druga osoba i mogu si biti super i najbolje, ali ona neće zamjeniti nju....

nijedan novi prijatelj ne zamjenjuje starog, nego samo dobiva novo dodatno mjesto u mom životu... nadam se da razumiješ

[eris]

A ja mislim da je lijepo i da možete biti sretni što je tu svoju prijateljicu doveo kod vas i predstavio je vama, to govori puno o vama i vašem odnosu s prijateljem. On na neki način od vas traži vjerojatno potvrdu da je ok to što je nekoga našao, s druge strane to ne negira sve ono što je imao sa svojom ženom i ja ga nebi osuđivala uopće. Nego bi mu dala podršku u svemu tome. I možda čak i rekla iskreno kako se osjećam ali u svakom slučaju mu dala podršku. Tebi je teško što si izgubila prijateljicu a zamisli kako je njemu jer je izgubio nekoga koga je volio, s kim ima djecu i s kim je izgradio život. Čovjek se trudi nastaviti sa svojim životom i to je u redu. Eto to je moje mišljenje

Ovako i ja mislim. Sutra ako meni šta bude, ne bih voljela da MM ostane sam. Znam da pomisao da će on voljeti još neku budi ljudsku sujetu, ali tvoje prijateljice nema i nemoj da taj osjećaj ljubomore i sujete se budi kod tebe. Misli da u stvari njemu nedostaje vaše druženje, pa konta, ako je vi prihvatite, možda bi njegov život se mogao unormaliti. A vjerujem da ljudi koju dugo u sretnom braku teško žive sami. Znači sada je do tebe i TM. A nije vam lako, emocije su tu.

[flopica]

život ide dalje - pa kako za koga
istina da život ne staje, pogotovo kad su prisutna djeca o kojoj se mora brinuti
samo, za neke se život teško nastavlja, puno vremena treba da se zaista i krene dalje
neki se utope u tuzi i ostanu u prošlosti, i na takav način za njih život ni ne krene

neki prilično brzo nastave tamo gdje su stali (ali pitam se koja je to primjerena jedinica vremena kada bi kao bilo dozvoljeno nastaviti živjeti=
imala sam nažalost slično iskustvo među bliskim prijateljima, i bila sam šokirana, smatrala sam da je preminula žena izdana, zaboravljena itd.)
onda sam nakon mjeseci suza i istinske boli u srcu shvatila da neke stvari ne možemo shvatiti
i da stvarno svatko ima pravo skrpati svoj život kako zna i umije
i da to ne umanjuje nečiju tugu niti sjećanje

naprosto, tako mora biti

[SikaPika]

Ni vi ne morate biti najbolje frendice, to ne ide sa životom s vašim frendom, to se drugačije gradi.
Život stvarno ide dalje i ne bi zbog svog osjećaja gubitka drugima trebali osporavati pravo na sreću (ne mislim na tebe bodulica).

potpisujem

kad je moja mama umrla, bila sam mala i nije mi palo napamet da bi moj tata ikada mogao biti s drugom ženom
onda se to dogodilo, dosta godina poslije (da se dogodilo i prije, ne bi mijenjalo stvar, zapravo)
ajme, bila sam ljuta k'o pas
kad sam upoznala ženu, skužila sam da je ok
lijepo me je dočekala, bila je draga, otopila je svu onu ljutnju i bijes koji su me držali
e sad, to što moj ludi ćaća nije mogao s njom, druga je priča

[SikaPika]

A ja mislim da je lijepo i da možete biti sretni što je tu svoju prijateljicu doveo kod vas i predstavio je vama, to govori puno o vama i vašem odnosu s prijateljem. On na neki način od vas traži vjerojatno potvrdu da je ok to što je nekoga našao, s druge strane to ne negira sve ono što je imao sa svojom ženom i ja ga nebi osuđivala uopće. Nego bi mu dala podršku u svemu tome. I možda čak i rekla iskreno kako se osjećam ali u svakom slučaju mu dala podršku. Tebi je teško što si izgubila prijateljicu a zamisli kako je njemu jer je izgubio nekoga koga je volio, s kim ima djecu i s kim je izgradio život. Čovjek se trudi nastaviti sa svojim životom i to je u redu. Eto to je moje mišljenje

i ovo potpisujem u cijelosti
naravno, teško mi je zamisliti da bi MM brzo našao drugu, ali s druge strane, bilo bi mi drago jer bi mi "duša bila mirna" što će se netko brinuti o njemu i mojoj djeci, na najbolji mogući način, nadam se
(iako, MM kaže da mu nikada više ne bi palo na pamet ponovo oženiti se, kao, jednom mu je bilo dosta )

[Alkemicarka]

Nažalost život ide dalje... Skoro će biti 4 mjeeca da sam ostala bez supruga. Ima dana kada je stvarno teško, preteško. Sramim se reći, a ima dana kad na njega pomislim tek navečer. Imam zahtjevan posao, sina, i treba sav život organizirati. Plačem vikendom, na groblju, kad imam vremena razmišljam, gledam slike i plačem. Ali većinu vremena sam u takvoj kolotečini da se stvarno pitam čemu sve ovo.

[flopica]

Alkemičarka
živi i dalje moraju živjeti
kako god se osjećali

[ana.m]

Moj stari je ajmo reći mislio na brata i mene kada si je godinu dana nakon smrti moje mame našao drugu ženu, a nama drugu mamu!
Svi smo bili jako jako mladi i jako jako mali. Tata je imao 25 godina kad ja mama umrla. Ona je imala 19, a brat i ja po jednu i dvije.
Samo godinu dana nakon toga on je našao drugu ženu. I ona je bilo jako mlada, 21 godinu je imala kad su se upoznali. Pretopstavljam da se jesu zaljubili, naravno, ali..Tata je njoj rekao da ima dvoje male djece i da ako misli biti s njim mora biti spremna na takvu vrstu obaveze, da inače nemaju što raditi skupa. I to je bilo to.
Naravno da ju je brzo predstavio obitelji od kojih su tu bili i moji deda i baka s mamie strane...Vjerujem da nikome nije bilo lako u početku.
I da, svi su ih (mamu i novu mamu) uspoređivali...Znam jer su mi kroz priču svi to prokomentirali...
Na kraju su je prihvatili kao njegovu novu partnericu i našu novu mamu.

Djeca tvoje prijateljice su već sigurno veća nego što smo bili brat i ja, ali to ne znači da i oni ne mogu postati obitelj s vremenom.
I to ne znači da će ona zamjeniti njihovu mamu. Ja se svoje ni ne sjećam, ali moja rođena mama ipak ima jedno posebni mjesto u mom srcu i posebnu ljubav. Nie puno bila sa mnom, stigla me samo roditi i provesti kratko vrijeme sa mnom. I to se neće nikada promjeniti.
I da, malo grubo zvuči ali život stvarno ide dalje...Mora!

[umiljata]

nisam mislila da joj neće biti prijateljica, ali ne takva kakva je bila ova, razumiješ, to je ipak druga osoba i mogu si biti super i najbolje, ali ona neće zamjeniti nju....

nijedan novi prijatelj ne zamjenjuje starog, nego samo dobiva novo dodatno mjesto u mom životu... nadam se da razumiješ

naravno da razumijem, zato sam te to i pitala, jer iz tvojeg posta je izgledalo da one uopće nikad neće biti nikakve prijateljice.

naravno, ona (ili neka druga, ako s ovom ne uspije) nikad neće zamijeniti njenu prijateljicu, ali to ne znači da s ovom drugom ne može uspostaviti dobar, pa čak i odličan odnos.

[pikula]

Imamo udovicu u užoj obitelji koja je ostala bez muža negdje u 40toj. Svjesno je odučila ostati sama. Posvetila se poslu, djeci, prijateljima, obitelji. Mojim je klincima dodatna baka (na žalost živi daleko) čak je i zovu teta baka. Nije potonula, nije depresivna - iskreno jedna je od najsnažnijih i najpozitivnijih osoba u mojoj okolini. Mnogi su je nagovarali da "ide dalje", nutkali je poznanicima i kolegama s posla, čak i osuđivali zbog toga što je ostala sama. Želim reći - nije lako niti ići dalje niti ostati sam. I jedno i drugo je važna odluka pogotovo kad imaš djecu. Znam da osoba o kojoj pričam nije požalila, njezina su uvjerenja ista sad nakon dvadeset godina. Slika tate i dalje na komodi u dnevnom boravku. Ja joj se divim - jer je djecu digla kao da je NJM bio uz nju cijelo vrijeme. Njezina djeca su sad odrasla i kažu da im je drago da ih je uvijek odgajala u duhu te jedne obitelji, da im je to davalo veliku sigurnost, iako je često falilo još dvije ruke, još netko da ih vozi itsl. I ne doživljavaju mamu sad kao svoj teret, dapače - jako su bliski i normalno im je družiti se i pomagati. Ići dalje - ne znači svima isto.

[pikula]

Hoću reći bodulice, da razumijem tvoju nelagodu i mislim da je prirodna i razumljiva.

[ina33]

Pametno jako je pikula rekla - to ne znači svima isto. Nemam proživljenog iskustva preranog gubitka bliske osobe.... i iz tako ipak dalje perspektive... malo mi je čudno što još imaš njen broj moba, iako mogu pretpostaviti da ti "delete" ne znači samo tehnikaliju... Nadam se da ćeš novoj ženi dati šansu, ne za zamjenu, nego da bude partnerica tvom prijatelju. Osobno, čini mi se da bi meni bilo drago da ljudi ne ostaju sami, bez novog partnera, nakon preranog odlaska bivšeg partnera, ali drugo je to reći ovako... "na suho" i u teoriji...., a drugo je iz proživljenog iskustva.

Sretno!

[piplica]

Naravno da ići dalje ne znači svima isto,
ali se nadam da pikula sa ovim njezinim primjerom ne misli reći da je ta osoba iz njezine priče kvalitetnija od one bodulicine,
odnosno da je jedan izbor bolji od drugog.

[Bodulica]

Nažalost život ide dalje... Skoro će biti 4 mjeeca da sam ostala bez supruga. Ima dana kada je stvarno teško, preteško. Sramim se reći, a ima dana kad na njega pomislim tek navečer. Imam zahtjevan posao, sina, i treba sav život organizirati. Plačem vikendom, na groblju, kad imam vremena razmišljam, gledam slike i plačem. Ali većinu vremena sam u takvoj kolotečini da se stvarno pitam čemu sve ovo.

Žao mi je.
Vidim da je tebi život toliko užurban da nemaš vremena ni puno tugovati, ali možda je tako u takvim situacijama i lakše. Ne znam ni sama...teške su to situacije.
Možda je ova nova veza našeg prijatelja jedan od načina na koji on ublažuje svoju bol.
Iako sam ja mislila da će se sad više provoditi vremena sa svojom djecom jer priroda njegovog posla je da ga nema više mjeseci doma te su sticajem toga i djeca bila puno više privrženija mami. Danas im je 17 i 11 godina. Nisu baš toliko mala djeca, ali još uvijek im jako treba roditelj.

Što se tiče ovog pikulinog primjera, cijenim to što je ta žena učinila za svoju djecu, ali ne mislim da je nužno bolja mama zato što nije pronašla novog partnera već je sve hendlala sama. Mislim da ni pikula to nije željela reći, ali je možda tako zazvučalo.
Mislim da postoje ljudi koji ne mogu kroz život sami i to moramo prihvatiti.(prvenstveno ja sama). Tko zna kako bih ja reagirala da se nedajbože nađem u toj situaciji. Iz ove perspektive mi se čini da bih umrla od tuge, al ne umire se tako lako. A i kakvu bih poruku poslala svojoj djeci?

Joj kako to sve lako zvuči u teoriji, a život je ponekad tako kompliciran. Ili ga mi sami takvim činimo?

[minji otrok]

A ja mislim da je lijepo i da možete biti sretni što je tu svoju prijateljicu doveo kod vas i predstavio je vama, to govori puno o vama i vašem odnosu s prijateljem. On na neki način od vas traži vjerojatno potvrdu da je ok to što je nekoga našao, s druge strane to ne negira sve ono što je imao sa svojom ženom i ja ga nebi osuđivala uopće. Nego bi mu dala podršku u svemu tome. I možda čak i rekla iskreno kako se osjećam ali u svakom slučaju mu dala podršku. Tebi je teško što si izgubila prijateljicu a zamisli kako je njemu jer je izgubio nekoga koga je volio, s kim ima djecu i s kim je izgradio život. Čovjek se trudi nastaviti sa svojim životom i to je u redu. Eto to je moje mišljenje

I ja tako razmišljam.
I držim palčeve da njihov odnos uspije. Oni, i djeca, su u cijeloj priči najvažniji.

[pikula]

Piplice, samo sam htjela reći da ići dalje nije za sve isto i da jednako neugodno može biti osobi koja ne želi ići dalje na način koji se ovdje podrazumjevao kao jedini da je se forsira ili uopće podrazumijeva da se sreća nakon gubitka može naći samo u novom braku ili novoj vezi. Ne vide to svi ljudi tako i mislim da to treba poštovati. Naravno da neće mužu svoje prijateljice nametati svoje viđenje nego će prihvatiti njegovu odluku, ali ako osjeća to kao nepravdu prema svojoj prijateljici i njezinoj djeci mislim da je to u redu i da si to smije priznati i da to riješi sama sa sobom. Možda ne ovdje jelte Lakše se nositi s nekim situacijama ako znaš što te točno smeta, nego ako iz kurtoazije sam sebi braniš neke misli i to potiskuješ. Ako je teško prijateljici, kako je tek djeci koja su prije godinu dana izgubila mamu, možda njima treba podrška, pomoć - mislim da tu ima puno prostora za razmišljanje. A ne samo "nek im je sa srećom"

[pikula]

I ne mislim da ima jednostavnih riješenja i recepata za ovako teške situacije, ali mislim da ih prepovršni pristupi omalovažavaju, što nije fer pogotovo kad se radi o djeci koja pate

[pomikaki]

Piplice, samo sam htjela reći da ići dalje nije za sve isto i da jednako neugodno može biti osobi koja ne želi ići dalje na način koji se ovdje podrazumjevao kao jedini da je se forsira ili uopće podrazumijeva da se sreća nakon gubitka može naći samo u novom braku ili novoj vezi. Ne vide to svi ljudi tako i mislim da to treba poštovati. Naravno da neće mužu svoje prijateljice nametati svoje viđenje nego će prihvatiti njegovu odluku, ali ako osjeća to kao nepravdu prema svojoj prijateljici i njezinoj djeci mislim da je to u redu i da si to smije priznati i da to riješi sama sa sobom. Možda ne ovdje jelte Lakše se nositi s nekim situacijama ako znaš što te točno smeta, nego ako iz kurtoazije sam sebi braniš neke misli i to potiskuješ. Ako je teško prijateljici, kako je tek djeci koja su prije godinu dana izgubila mamu, možda njima treba podrška, pomoć - mislim da tu ima puno prostora za razmišljanje. A ne samo "nek im je sa srećom"

ok mi je da si iznijela suprotan primjer, iz tvog prvog posta izdvojila bih rečenicu:

Želim reći - nije lako niti ići dalje niti ostati sam. I jedno i drugo je važna odluka pogotovo kad imaš djecu.

i tu bi otprilike trebalo stati.
kao što ne bih osuđivala onog tko je našao novog partnera, ne bi mi ni na kraj pameti bilo da namećem drugome novu vezu (ni u drugim situacijama, npr nakon prekida ili onima koji "kasne" s brakom).

Nikako se ne slažem s tvrdnjom da se ovdje bilo koji način nameće kao jedini. Ne vidim to ni u jednom postu.
Bodulica je iznijela svoje dvojbe, koje jesu prirodne, odgovori su išli u smjeru u kojem je normalno da idu...
slažem se da je djeci sigurno teško, treba im prije svega otvoren razgovor s ocem, a najmanje što im treba je da netko sa strane gura nos u to.

[pikula]

U principu se slažemo. Jedino što se meni čini da u postovima preteže neki stav da se Bodulica neopravdano osjeća kak ose osjeća, pa sam htjela samo istaknuti da se ima pravo osjećati točno kako se osjeća, ovisno u kojoj je fazi žalovanja i da će se lakše nositi s emocijam i situacijom ako si to prizna. To je sve.

[piplica]

Zapravo mi nisi razjasnila moju nedoumicu,
da li misliš da su oba izbora jednako vrijedna?
Naime, meni je, kao što je i bodulica primijetila, to zazvučalo kao da ipak malo veličaš odluku tvoje prijateljice.
Možda griješim,
ali, poznavajući tvoje stavove o "dok nas smrt ne rastavi" braku, ovdje mi se učinilo da naginješ i "nakon što nas smrt rastavi" opciji.
Razuvjeri me, pliz...

[pikula]

A zašto bih te razuvjeravala? Ja sam sigurno subjektivna po pitanju ovog primjera jer je iz moje uže okoline i da ponosna sam na našu tetu baku i njezinu obitelj. I da ja osobno imam prilično konzervativne stavove, ali to ne znači da mislim da svatko mora mjeriti mojim metrom niti to znači da osuđujem one koji misle drugačije, ali niti to da se moram ispričavati za svoje mišljenje.

[pikula]

Ako si me to pitala, ne mislim da je išta loše u tome da se netko ponovno vjenča nakon smrti supružnika, ali mislim da nova emotivna veza prije nego završi proces žalovanja može biti jednako bijeg kao i što bijeg može biti i kompletno povlačenje iz života i zakopavanje u vječno tugovanje.Bijegovi kao takvi mogu narušiti odnose u obitelji.
A o tome da se proces žalovanja kod djece odvija u različitim fazama nego kod odraslih i da to ipak roditelj kao odrasla osoba mora imati u vidu, a ne jednostavno očekivati sreću zbog nove vesele vijesti istovremeno s oplakivanjem mislim da ne treba trošiti riječi.

[piplica]

Ovo sam te pitala:

da li misliš da su oba izbora jednako vrijedna?

Koliko sam shvatila, ipak nisu.

[sirius]

Mislim da je pikula mislila da nisu jednako vrijedna ako se ne prođe proces žalovanja jer tada se ne možeš potpuno prepustiti novom partneru (isto kao što nije dobro nikada ne izaći iz procesa žalovanja i ostati zakopan u prošlosti). Tako sam ja shvatila.

[piplica]

A tko su pikula, piplica i sirius da nekome odrede koliko treba žalovati?

[sirius]

A tko su pikula, piplica i sirius da nekome odrede koliko treba žalovati?

imaš pravo. ali mi to nismo izmislile, nego je to stav psihologije (sve te faze žalovanja i vrijeme koje je potrebno za oporavak).

[piplica]

Pa i psiholozi tvrde da je to individualno, niti je vrijeme, niti način žalovanja za svih isti.
Ako je netko nakon dvije godine u novoj vezi i sretan je, znači da je odžalovao, zar ne?

[kikic]

Hm, teška tema jer sam u njoj prepoznala aktere priče... (Možda se i ti i ja poznajemo)
Da, A. je bila krasna osoba i predivna mama i vrlo je se često sjetim i njenih curica također... moram priznati i da sam se iznenadila pročitavši sve i pomislila sam, pa prošla je samo godina dana.... Uvijek su mi njih dvoje bili baš ono par, lijepi brak, kćeri... Zbilja često pomislim na nju, bila je jako optimistična i vjerovala sam da će pobjediti tu nesretnu bolest ali eto život je nešto drugo... A ne znam, ja sam subjektivna u ovom slučaju pa ne mogu realno razmišljati, iako smo se ja i A. rijetko viđale, kad sam vidjela da je umrla stvarno sam se šokirala, prva pomisao mi je bila na njezine cure i kako će njima biti, kakav život im predstoji... Pa i A. je ostala bez mame u toj dobi kao starija kćer... Eto baš si me iznenadila s ovom pričom... A čuj, nije ni njemu lako, mlad je ostao udovac, tu su djeca ali sve skupa ne znam što bih rekla... Možda da joj daš šansu, uh mogu misliti kako ti je bilo kad su došli.. Kako su to cure prihvatile?

[MarijaP]

Pa ne mozete tako caskati o tudjoj intimi javno na citanom forumu!!!!!

[Davor]

Ma daj, a zašto ne? Reality check je nešto što ti daruju samo ljudi kompletno izvan tvog crtića. Insideri i dalje igraju samo svoje role.
Imam u obitelji situaciju gdje se muški rođak oženio za "sirotu s djecom" i dežurne babe su ga "žalile" 100 na sat, rođena mater mu se nasmrt uvrijedila i ... njima je super. Sve kockice su sjele na svoje mjesto.
Za one koji me poznaju, ne, to nisam ja. Iako ima nekih podudarnosti. Dežurne babe su ravnomjerno distribuirana pojava.

Kakva god pridošlica u obitelj došla, svjesna je da neće ići glatko. Šteta što ju na to stalno netko "mora" podsjećati.

[Bodulica]

Pa ne mozete tako caskati o tudjoj intimi javno na citanom forumu!!!!!

Imaš pravo. Previdjela sam da je ovaj virtualni svijet tako mali.
Preosjetljive su ovo teme za forume.

Hvala svima na komentarima i molim admine da ključaju.