Pretpostavljam da se osjećam ko jedan dio žena u MPO životu, u jednu ruku sam otvorena i otvoreno govorim o problemu i zakonu (npr moj razred maturanata zna) a u drugu ruku zatvorena ko konzerva (ovo su mi prve riječi na forumu na ovu temu). Puno bi htjela a malo radim, nisam kak se ono kaže proaktivna. Voljela bi da netko umjesto mene odluči što ja trebam napraviti. No nejde život tako. I eto nas u začaranom krugu

Kada malo porazmilsim vjerojatno sam zanimljiv slučaj: zadnje fertilne godine, puno krio postupaka (koliko je to samo koštalo državu) , apsolutna neindividualizacija postupka (čekam isto ko i netko ko je tek na početku priče), obrazovana. Na klinici za koju više ništa nije sigurno. I da, stanujem preko puta SDPa

Pišem nešto po Facebooku i dobijem jedino like (samo to, niš drugo) od 2 žene koje imaju djecu iz postupaka i od 1 kolege sa faxa (ha ludi znanstvenik). U živo razgovaram sa ljudima i pokušavam objasniti sve probleme u vezi zakona, to mi najčešće ide jako loše. Ne znam se ja ljudi moji izražavat (matematičarka), ali svi razumiju šutnju, pokoju suzu, izostanke s posla i brigu oko nadoknade izgubljenog. Većina mlađih ljudi (25-35)vidim ima stav "a to se meni neće dogoditi" i nisu baš za raspravu i to me zna začuditi. Najbolji odjek dobijem od ovih mojih 18-godišnjaka, ne pričamo mi tu ne znam koliko ali stvarnu su mi tako dobri da ih obožavam, i začudo od bakica (koje ili mole za mene ili mi daju matičnu mliječ).

Mogu samo reći da se nadam da ću se priključiti borbi za pravedan zakon

A svima aktivnima veliko hvala s osjećajem srama što se i ja ne ubrajam u aktivne