To sto crkva govori i radi protiv potpomognute oplodnje zastrasujuce je.

Ali koliko god mi se ledi krv u zilama kad nam govore da potpomognuta oplodnja ne daje zivot nego smrt, toliko me uvijek iznova smrzne spoznaja da nije do njih nego do nas.

Evo odlicnog primjera za to:

Skidam mojim starcima kapu do poda i zahvalna sam im do kraja života što me nisu niti krstili i što s ljigavcima nemam nikakve veze. Barem mi to daje neku utjehu kad čujem ovakve pizdarije.
Ja ovaj vikend idem na krštenje, i iako neće biti mise, sve me strah da će svećenik svejedno nešto reći...Možda dio mene to i želi pa da iz protesta, ako skupim hrabrosti, izmarširam van iz crkve.
Da nije krštenje nećakinje na kojem je moj mm kum, bez brige, letila bih i ja van, ovako se važem jer ipak sam tu potpora mm.
Kako moze netko tko je zahvalan onima koji ga nisu dali krstiti istovremeno davati svoju podrsku prilikom krstenja nekog drugog? A kako se u ovom slucaju radi o podrsci partneru znaci li to da ce ta ista osoba sutra krstiti i vlastito dijete?