Kampanja za izmjenu Zakona o medicinskoj oplodnji iz 2009.

[tonili]

ljudi bravo!
Vidite da svaki dan objave bar jedno pisamo. Znam da je teško, ali moramo pokazati da nismo ubojice i monstrumi, moramo pokazati da naš MPO put nije put koji smo odabrali da bismo birali boju očiju našeg djeteta.
Žalosno je, ali tako je. Moramo ogoljeniih emocija stati pred ljude i reći da samo i jedino želimo život.

[tonili]

Ovo je moje pismo, napisano danas, ponukao me niže opisani događaj:

Svaka majka zna koliko voli svoje dijete. Zna koliko strepi nad prvim temperaturama, zna koliko brine pri svakom padu…zna koliki dio srca joj ostaje s djetetom dok krene na posao.

Svaka majka to zna i osjeća, no majka djece začete uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje ta osjećanja, usuđujem se reći, dublje urezuje u svoje majčinsko srce.
Neplodnost ne prestaje rođenjem djeteta. To je istina. Ali ne neplodnost kao dijagnoza, već neplodnost kao životna činjenica, istina koja te obilježila kao osobu.
Ja sam majka dvaju divnih djevojčica začetih uz medicinsku pomoć.
Nije me toga sram, daleko od toga. Ponosna sam na svoja dva srca izvan moga.
One su se same posjele sa 6 mjeseci života, prohodale su obje prije prvog rođendana, danas slažu prve rečenice kad zovu: „Mama noši mene!“, same jedu (doduše,naprave nered, ali su velike i ručaju same), a polako se učimo i ostaviti pelene.
Moje djevojčice rastu i razvijaju se kao i sva spontano začeta djeca.
Ali, mi ne živimo kao roditelji koji su svoju djecu spontano začeli.
Zašto?
Zato jer se svakodnevno suočavamo s neistinama o namasamima, o našoj djeci. Svatko si uzima za pravo suditi nam , prosuđivati i osuđivati nas.
Danas smo bile u šetnji. Kao i puno puta do sada, prišla nam je jedna gospođa i započela razgovor:
„Znate, ja bih ovakve žene, koje rode dvoje djece i ovako ih vozaju u šetnji, takve bi ja nagradila“– meni naravno srce kao kuća, divi se mojim ljepotama, ali žena nastavlja:“ a ne one, one žene koje umjetnu djecu prave pa se ne zna `ko im je ćaća cigan, vrag il Bog!“
Hvatam grčevito kolica i jedva uspijevam udahnuti. Brzo,brzo krenem dalje da se ne raspadnem tamo nasred ceste. Knedla u grlu, suza u oku.
Svašta bih mogla i željela reći, ali riječi ne izlaze.Izlazi samo jad i bol nepravde kroz suze.
Gospodo draga, mislite li zaista da naša djeca imaju rogove?Barkod na čelu možda?
Mislite li da imaju mjesto za umetnuti baterije? Mislite li da ne plaču, da se ne boje, da ih ne boli?
Sram sve vas koji širite neistine može biti!
Sram!
Djeca začeta uz medicinsku pomoć su jedino i samo djeca.Njihovi roditelji su najveći sretnici na cijelom svijetu.
A vi? Vi ste pitajte što ste vi.
Antonija K. majka

[Mojca]

Tonili i veliki potpis na ovo:

Neplodnost ne prestaje rođenjem djeteta. To je istina. Ali ne neplodnost kao dijagnoza, već neplodnost kao životna činjenica, istina koja te obilježila kao osobu.