Moje drugo pismo, poslano opet na sve adrese.

Poštovani,upravosam na jednom internet portalu pročitala pismo jedne žene koja se bori sneplodnošću. Pismo me naravno, rasplakalo kao i sva ostala pisma koja sampročitala ovih dana jer je napisano iz dubine duše i srca te žene. Alikomentari na to pismo, za njih nemam riječi. Te komentare kao da nisu pisaliljudi, nego neka stvorenja koja nemaju ni osjećaja ni suosjećanja ni zrncarazuma. Između ostalog u jednom komentaru je napisano da je Bog dao djecuonima kojima je htio dati, a onima kojima nije htio dati, njima nije dao. I dase mi moramo pomiriti s tim. I sad se ja pitam nešto. Zašto se samo mi,neplodni parovi, moramo pomiriti s našom bolešću, uzeti je zdravo za gotovo ine smijemo se liječiti? Zbog čega niti jedna druga bolest nema takva ograničenja?Kada sam bila mala, bila sam dosta često teško bolesna. Što bi bilo da je netkomojoj mami rekao da nakon nekoliko puta što su me liječili, da više nemam pravona liječenje? Znate što bi bilo? Vjerojatno ja ne bi bila danas živa. Ili da jenetko mojoj baki koja je imala rak dojke, rekao da nakon nekoliko kemoterapija,niti ona nema više pravo na liječenje. Vjerojatno ni ona ne bi bila živa. Adanas je ona vitalna i zdrava starica koja bi rado dočekala svoju praunuku ilipraunuka. Ali ako vi ograničite meni pravo na liječenje moje bolesti, na nekusmiješnu brojku 4+2, vjerujem da moja baka neće doživjeti da upozna moju djecu.Zar ćete oduzeti to pravo i sreću mojoj baki, mojoj mami, da se vesele zbogmoje djece, da uživaju u njima? Jer neplodnost je bolest koja ne pogađa samoneplodan par, nego i sve članove naše obitelji koji se raduju, iščekuju i pates nama.Znate likako je prolaziti kroz postupak potpomognute oplodnje? Vjerujem da većinaljudi, koja je digla toliku hajku na nas, jako malo zna o tome svemu. I to mije najtužnije. Da o tom pitanju može odlučivati netko tko se ne može staviti ukožu neplodnog para i razumijeti sve što mi prolazimo. Znate li kako je to kadasvakodnevno gledate malu djecu s roditeljima, a istovremeno znati da možda nikadaneću čuti da me netko zove mama? Znate li koliko je teško vidjeti suze u očimasupruga kada vidi još jedan negativan test, još jedan neuspjeh? Znate li kolikoboli kada me suprug glasom punim boli pokušava utješiti jer naše točkice višenema? Jer od dana transfera, ako imamo sreće pa do njega dođe, mi razgovaramo stom točkicom u mom trbuhu, mazimo je i molimo je da ostane s nama jer je želimoviše od ičega? Znate li kako je teško svaki dan željeti svoje dijete, svaku noćzaspati s mišlju "Možda ovaj put uspije"? Znate li kako je teškosanjati naše dijete, a onda se ujutro probuditi i shvatiti da ipak nema tihmalenih ručica, da nema nikoga da nas zove mama i tata, da nema nikoga kome bimogli dati ovu neizmjernu ljubav koje nam je srce prepuno? Vjerujem da vi, kojinas uspoređujete s ubojicama, ne znate odgovor niti na jedno ovo pitanje. Anije vam ni važno da ga znate. Jer nemate nikakvih osjećaja u sebi. Jer daimate ne bi osuđivali ljude koji samo žele svoje dijete. Mogu vam reći odgovorena sva ova moja pitanja. Jer ja, tj. mi jesmo prošli postupak potpomognuteoplodnje, svaki neuspjeh nas toliko boli da mislim da će mi srce puknuti odboli, ali nakon svakog neuspjeha dignemo glavu i idemo dalje jer želimo svojedijete i nećemo stati dok ne ostvarimo svoju najveću želju. A znate zašto? Zatošto nitko, ali baš nitko nam nema pravo oduzeti to pravo, pravo da budemoroditelji.A vi kojinas nazivate ubojicama i koji sve ovo uspoređujete s Jasenovcem i Bleiburgom,kako možete živjeti sami sa sobom??Neplodnažena, jednog dana majka,
potpisano imenom i prezimenom.