 |
|||
bilo bi dobro znati da su COOR (cjelodnevni odgojno-obrazovni rad) i produženi boravak dvije potpuno različite stvari. shodno tome, uloga zadaća u jednom i drugom nije ista.Peterlin prvotno napisa
inače, školu sam više voljela kao dijete, nego kao profesor...
Znam ja to da su produženi boravak i coor dvije različite stvari i isto tako znam da je bilo zamišljeno da se te zadaće napišu u školi tijekom popodneva, ali to tako u praksi nije bilo. I da bunili se mi, i drugi roditelji, ali ništa nismo postigli i meni je kao profesoru nezamislivo koliko su se učiteljice u toj školi držale svojih kakti profesionalnih mišljenja i koliko im je malo bilo bitna kvalitetna suradnja s roditeljima. I sad mi dijete u četvrtomu drugoj školi radi preseljenja i ja i dalje vjerujem da je u pitanju bio neki neobičan sadizam učiteljica. I nitko me ne može uvjeriti u profesionalnost dotičnih. I svega ima po školama, kao i drugdje usotalom...
Mislim da je škola pozitivan dio života. Treba se potruditi, nekad je teško ali to je sve dio života. Možda i jesu preopterećeni ali neka su, ne treba djecu toliko štediti i maziti, život nije bajka. Ja imam zamjerke na učitelje, mislim da ih je najmanje 50% krivo odabralo profesiju.
Trebam vašu pomoć/mišljenje/savjet jer nisam više pametna
Moj sin ima 9 godina. Ide u treći razred. U dobi od 4 godine krenuo je na logopedske vježbe jer nije imao normalno razvijen govor (rezultat zanemarivanja), i jos uvijek ide iako je govor sada u redu (rade na citanju, razvoju leksika, i slicno). Tijekom testiranja u Suvagu je postavljena "dijagnoza" distraktivne pažnje i laganog psihomotornog nemira. Nemoguće je opisati koliko je napredavao u svim smislovima u ovih skoro 6 godina koliko smo zajedno. Jako je šarmantan, pun energije, smisla za humor, nema u sebi ni malo agresije, radije će se povući (ako je povrijeđen) ili "zašprehati" osobu nego uzvratiti napad na sebe. Iskren je i prostodušan, pravo dijete.
ALI....sa školom su krenuli problemi. Pokusat cu biti sto kraca i sto jasnija
u 2. razredu sam imala razgovor s uciteljicom jer ga je jedan stariji klinac mucio, pa su ga onda zbog njega njegovi decki iz razreda izolirali, zezali ga jer je rom, i slicno. Kad sam joj predlozila da organizira roditeljski sastanak, pogledala me kao da sam rekla da digne skolu u zrak.
Ono sto me najvise brine je njegova slika o sebi. Uhvati me beskrajna tuga kad za sebe kaze da je los, glup, zlocest. Profesorici solfeggia je rekao da on ne moze biti najbolji jer nije dovoljno pametan, a kad ga je ona pitala zasto tako misli, rekao je da nema ni jednu peticu.
Pokusala sam prosle godine razgovarati sa skolskim psihologom o svim tim problemima, nadajuci se da ce pomoci i njemu i njima i meni ali zapravo se malo ili nista promijenilo. Decko je krasan ali tamo je na zamjeni i mislim da se nikom nije htio previse zamjerati.
Uglavnom, cini mi se da sam se pogubila i zanima me imate li slicna iskustva, u cemu ja grijesim i ima li smisla da ga vodim na neko psihologijsko testiranje radi utvrdivanja poremecaja paznje i eventualne hiperaktivnosti pa da temeljem toga trazim da se na njega obrati paznja i da mu se pomogne a ne da ga se stigmatizira. jer to je ono sto mi se cini da se dogada.
Uh. nije bilo ni kratko ni lako.
Mislim da ponašanje djece itekako utječe na ocjenjivanje. Naš klinjo je u 1. polugodištu 7. razreda bio pak totalna pasiva, pod nastavom je stalno nešto crtao, nije bio aktivan, nezainteresiran, ne sudjeluje na nastavi - to su sve bile opaske u imeniku kod skoro svakog predmeta. Naravno da njegovo ponašanje ne opravdavam, ali je na kraju i iz vjeronauka i tjelesnog dobio zaključnu ocjenu 4 i to zadnji dan polugodišta, a i iz nekih drugih predmeta gdje je mogao dobiti višu ocjenu, zaključena mu je niža zbog tih istih opaski. I sad će morati debelo promijeniti ponašanje i dokazati profesorima suprotno, ali čvrčke u imeniku ostaju i mogu mu i dalje raditi probleme ako napravi nešto što se profesorima neće svidjeti.
Ja bih na tvom mjestu otišla napraviti testiranje i sve potrebne pretrage da umirim paniku u glavi, no mnogi roditelji sa djecom koja se isto ili slično ponašaju će reći da su to samo - djeca i neće ih voditi na testiranja.
Sanja48, zaštiti dijete. Dijete koje ima ADD ne može paziti samo zato što mu je netko rekao da pazi. I psihomotorno je nemirno jer to izlazi iz njega, a ne zato da bi "naljutio" učiteljicu. Razgovaraj s učiteljicom svaka dva tjedna, razgovaraj sa stručnim timom škole (psiholog, pedagog, defektolog, liječnik), dogovori se sa svima njima kako postupati. Takvu djecu je najbolje izvaditi iz boravka, jer najbolje rezultate postižu u radu jedan na jedan. Možda je potrebno i rješenje o individualiziranom pristupu u nastavi - to isto može pomoći.
Ti nesvjesno slijediš model koji dolazi iz škole: dijete je problematično, stvara nered i sve će se promijeniti ako se dijete promijeni. Drugim riječima, sav teret je na djetetu, a ne na odraslima koji su oko njega. Suprotno od toga, odrasli moraju ustanoviti u čemu je problem i suradnjom pomoći djetetu.
"Razgovaraj s učiteljicom svaka dva tjedna, razgovaraj sa stručnim timom škole (psiholog, pedagog, defektolog, liječnik), dogovori se sa svima njima kako postupati. "
To sam radila prve dvije godine, a sad sam odustala. Od svih nabrojanih samo s pedagogom nisam razgovarala. Mislim da od toga nema koristi. Oni jednostavno nemaju za to znanja/interesa/spososbnosti.... ne znam. Kad sam im se pozalila na zlostavljanje (izolaciju, udaranje, guranje, gaženje, vrijeđanje) rekli su mi da je to tako i da se nece promijeniti, jao jao, da ja moram osnažiti dijete.
Zato mi je, iako sam stvarno protiv razbacivanja raznim dijagnozama, palo na pamet da ih prisilim da obrate paznju na njega papirom s dijagnozom.
Ti nesvjesno slijediš model koji dolazi iz škole: dijete je problematično, stvara nered i sve će se promijeniti ako se dijete promijeni. Drugim riječima, sav teret je na djetetu, a ne na odraslima koji su oko njega. Suprotno od toga, odrasli moraju ustanoviti u čemu je problem i suradnjom pomoći djetetu.
Istina, i to sam potpuno osvijestila tek pocetkom ove skolske godine (rezultat mog odgoja po principu profesor je uvijek u pravu, order und discipline i slicno), i kao rezultat imam potpunu pomutnju u glavi, narocito nakon sto je uciteljica prvi put izgovorila ono sto ocito misli cijelo ovo vrijeme, ON JE ZLOČEST. Nisam mogla vjerovati da iz usta pedagoskog radnika izlazi takva recenica. Idem na informacije jednom mjesecno jer cesce od toga ne mogu podnijeti ali od skolskog tima sam odustala.
Ono sto ne znam je gdje ga odvesti da mu naprave testiranje.
Zdenka2 i Bilbo7, hvala puno na odgovoru
Ako si sve probala, razmisli o promjeni škole ako za to imaš ikakvu mogućnost... Čemu da dijete nosi cijeli život traume zbog nečega za što nije krivo?
Inače, i sama znam koliko je teško voditi bitke za našu djecu, ali mi nikad nije palo na pamet da odustanem. Doduše, imala sam sreće (saveznike unutar škole) pa me nisu mogli ignorirati. Ako nemaš takvu neku mogućnost, u interesu djeteta razmisli što još imaš na raspolaganju. Zdenkin prijedlog (zatražiti i dobiti rješenje o individualiziranom pristupu) nije za odbaciti, ali bitno je i da se taj papir provodi u razredu. Ima nas dosta koji osoblju škole godinama dišemo za ovratnik bez ikakvog kompleksa i tjeramo ih da rade svoj posao kako treba. Nažalost, ako imaš gluhe uši s druge strane, zna to biti jako teško... Vidi što se može učiniti, dijete ne bi trebalo biti tako obilježeno.
Sretno!
Sad tek vidim da si pitala gdje dijete odvesti na testiranje. Ne trebaš ga nikamo voditi - s papirima iz Suvaga idi kod nadležnog školskog liječnika (tamo gdje ste obavljali testiranje za upis u školu) dodatno objasni situaciju i to je to. Obično se rješenje Ministarstva dobiva na temelju zahtjeva škole, ali ako oni ne misle da to treba ili ne žele, školski liječnik je nadležan. Pogotovo što već imaš prethodne papire. To ide relativno brzo i glatko, bar je nama išlo, upravo s papirima iz Suvaga.
Sanja, pišem ti PP.
evo sam se zakotrljala, a s obzirom na moju tezinu, haha, necu se tako skoro zaustaviti.
upravo sam zavrsila razgovor sa skolskom lijecnicom, ona mi je rekla da svakako moram ponoviti testiranje, i to u kukuljevicevoj, jer je zadnja kompletna obrada bila 2006, i da svakako odem na razgovor s pedagogom, rekla mi je cak i da ce je ona nazvati da ju malo senzibilizira, i da trazim da dobije individualizirani pristup jer na to ima pravo s obzirom na elemente ADHDa. dobila sam vec i termin za testiranje sljedeci petak.
ali moram priznati da mi je unaprijed zlo od reakcije uciteljice, vec ju vidim kako okrece ocima i cokce jezikom, uh, moram se dobro psihicki pripremiti prije odlaska u skolu.
o promjeni skole nisam razmisljala jer nam je skola pod nosom, pa neki njemu dragi klinci iz razreda, a i kakva god uciteljica bila, on ju voli, jos bi pomislio da je i za to kriv. micko mali. to mi se cini kao drastican korak iako kad sad razmisljam o tome kako je on navikao trpiti, pa i meni treba neko vrijeme da u nekoj situaciji prepoznam da mu je lose, ne znam. vidjet cemo kako ce se stvari razvijati. i to je, naravno, opcija.
u svakom slucaju, hvala vam jos jednom svima.
Čokolada, hvala ti unaprijed
Ovo nisam stigla u PP-u, ali žulja me napisati da znam za par izrazito loših iskustava iz Kukuljevićeve (što ne mora naravno ništa značiti).
i ja sam to cula ali nase iskustvo, od prije 6 godina doduse, je bilo skroz dobro. on je tada bio predskolac ali su ga primili jer znam zenu koja je tamo radila i ona ih je zamolila da ga prime i rade s njim govorne vjezne na suvagovu se cekalo 6 mjeseci. tako da se nadam da ce biti ok, ali razmislit cu jos hocemo li otici tamo ili ipak negdje drugdje.
Ja bih na tvome mjestu otišla u Suvag - dijete je već bilo tamo na obradi. Osim toga, Suvag je na cijeni i ta obrada ti može pomoći.
Ja sam ista kao i Peterlin; ne odustajem od tog dahtanja za vrat, sve dotle dok je to potrebno. Možeš biti razočarana u stručni tim, ali kome ćeš se obratiti, ako ne njima? Ako nemaš oslonca baš ni u kome u školi, nije najgora stvar promijeniti školu.
Mislim da je jos jedno dobro mjesto gdje se moze potraziti savjet, narocito kad se radi o ADHD-u, udruga IDEM. O tome kako se postaviti i sto poduzeti.
Mi smo u jednom trenutku bili kod njih na razgovoru, mislim da kod prof. Igric, i bilo je korisno.
Slazem se i da je uvijek kad ima nekih problema, dobro i korisno traziti za dijete individualizirani pristup. Odluka o ind. pristupu daje roditelju mogucnost i osnovu da za svoje dijete trazi posebne postupke, i jednom kad takva odluka postoji, i ucitelji i strucna sluzba na neki nacin moraju roditelju dati vecu ulogu i u vecoj mjeri uvaziti njegovo 'uplitanje'. Moj sin ima odluku o ind. pristupu, i ja sam svojevremeno donosila u skolu razlicite materijale, upute i savjete (pronedjene na internetu i u literaturi) kako raditi s djetetom koje ima deficit paznje. No, njegova razrednica u nizim razredima bila je spremna na suradnju.
Pred prijelaz u vise razrede, potaknuli smo pedagoginju da organizira edukaciju, profesionalno usavrsavanje profesora za rad s djecom s teskocama (to je odradila Agencija za odgoj i obrazovanje, u suradnji s Centrom Goljak, jer on ima prvenstveno motoricke teskoce).
Mislim da slicne takve edukacije na poziv skole moze organizirati i udruga IDEM, kad se radi o djeci s adhd-om.
Još nisam spomenula jednu stvar - za dijete koje ima dijagnozu ADHD može se razmisliti o asistentu u nastavi. Udruga IDEM koju je spomenula a zakaj je dobar način da se čovjek o tome više informira. Moj stariji je u razredu imao kolegu s takvom dijagnozom, koji je nekoliko školskih godina imao asistenta i to je odlično funkcioniralo, bilo je dobro i za to dijete i za razred. Ne znam detalje kako su to roditelji uspjeli riješiti, ali na web stranici udruge IDEM ima dosta napisa o tome. Inače, taj dječak je u međuvremenu na neki način prerastao svoje smetnje tj. naučio je funkcionirati bez asistenta.
Što se tiče Kukuljevićeve, nemam nikakvih iskustava, a za Suvag sam već napisala - logopedi, fizijatar, neurolog i psiholozi:
Slažem se sa Zdenkom oko Suvaga - ako dijete tamo ima karton i bilo je u obradi, to je mjesto gdje se može nastaviti priča bez obzira na to koliko je godina prošlo. Možda je rješenje pitati na oba mjesta - u Kukuljevićevoj i u Suvagu, pa vidjeti gdje dijete prije može obaviti ponovnu obradu.
Što se tiče učiteljice, i mi smo imali kojekakvih iskustava ali sve to završi dobro kad shvate da mi ne mislimo odustati ni odstupiti. Ne mogu ništ pametno savjetovati jer pristup ovisi o tome koliko uspješno nađemo neki komunikacijski kanal. Kod nas je palilo pokazivanje razumijevanja za posao učitelja + ustrajnost u vlastitim stavovima što moje dijete treba. Papiri su pomogli, jer se više nisam morala braniti od etikete roditeljske paranoje.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 13.01.2012. at 08:19
Sto se tice odgovora uciteljice da ona ne moze nista napraviti, da promjeni klimu u kojoj druga djeca tvog sina izoliraju, rugaju mu se i slicno (i to ako sam dobro shvatila dijelom ili prvenstveno stoga sto je Rom) ja bih ozbiljno razmislila o tome da idem na vise instance, od direktorice, pa dalje. O tome koliko me ta njena izjava sokira, necu ni pisati.
Potpuno se slazem sa savjetima da zastitis dijete i ne odustajes.
Posljednje uređivanje od seni : 13.01.2012. at 08:34
sanja48, bojim se da vaša učiteljica ima jako loš pristup i stav. Moj sin također ima problema sa ADHD-om, i problem sa nemirom na tjelesnom, problema sa odgovaranjem pred razredom i , da, imao je jedinice zbog odbijanja odgovaranja (sad je 3.razred). Ali su mu učiteljice omogućile da odgovara nasamo (pod odmorom ili da dođe na dopunsku), i to nije utjecalo na njegovu ocjenu, na kraju polugodišta je imao samo odlične i vrlo dobre ocjene. Mi nemamo papir o individualizaciji, za sad ide i bez toga, razumjevanje učiteljice je bitno . Zapravo imamo papire od psihologa, ali meni je stručni tim škole rekao da oni trebaju kompletno riješenje o individualizaciji da bi nešto poduzeli, ali sa godinama smo i bez toga uspjeli da učiteljice u nekim stvarima pristupi individualno (ali ne samo prema njemu , nego i prema drugim učenicima iz razreda, što je odlično jer se on ne izdvaja kao nešto posebno).
Evo, odluceno je. Ide kod Sever, zapravo kod Julijane smo dobili termin sljedeci petak. Od Kukuljeviceve sam ipak na kraju odustala, idem na sigurno
Kako god bilo, dali ste mi vjetar u ledja i podrsku koju u svojoj okolini (ne talasaj previse, ucinices da bude jos gore) na zalost nemam. I na tome vam svima od srca hvala.
I mi smo bili na testiranju u PCM-u, kod psihologice Romane Lesic, ona je isto odlicna, i nalazi koje smo dobili su bili vrlo opsirni i vrlo korisni.
S jedne strane, jako je vazno da uspostavis dobru suradnju sa skolom, ali strasno je vazno i da mimo skole nadjes saveznike i savjetnike.
Nama je recimo antunov radni terapeut bio ogromna podrska, i znanjem i iskustvom, ali i nekim posebnim senzibilitetom i razumijevanjem za dijete s teskocama (plus jedan generalni anti-sistem stav
Znaci, trebaju ti ljudi koji znaju sto i kako i na koje se mozes osloniti.
I kad onda takva informirana i poduzetna dodjes u skolu, bit ce ti lakse, a i skoli ce zapravo biti lakse.
bojim se da je ovakav stav i pristup u nasim skolama jos uvijek vise pravilo, a ne iznimka
Točno tako.
Bez ovoga ne ide. Ne znam kako bih prebrodila neka razdoblja da nisam imala te "saveznike".
Lijepo je kad stručna služba surađuje i daje maksimum. Kad bi učiteljica umjesto što stalno uočava i ističe ono što je živcira i dekoncentrira ( mahanje rukama na tjelesnom, postavljanje pitanja i sl.) pohvaljivala tvog sinamislim da bi oboma život bio lakši. Uz toliko truda koliko mi se čini da ulažeš, nemoguće je da on nema pojma o ničemu.. Ali treba doći do toga. Vidim da si ti spremna na suradnju to je pohvalno ali tvoj sin je nesretan.
Ono što ću napisati pišem kao insajder jedne škole koju pohađa veliki broj romske djece. Pišem kao da se radi o mom djetetu i što bih ja napravila.
U mojoj školi svako romsko dijete zna svoja prava i vrlo često se roditelji pozivaju na romske udruge, probleme i predrasude s kojima se susreće romska manjina. Nastavnicima se diže kosa na glavi jer su ta pozivanja obično vrlo glasna, na sred hodnika, sumnjam da možete zamisliti tu situaciju. Stručna služba šizi, ravnatelj šizi ali se problemi rješavaju brzinski sa što mane posljedica, nikad nauštrb djeteta. Dobar broj djece ima neke elemente za prilagođeni ili individualizirani program-roditelji to ne prihvaćaju, posebno zadnjih godina otkad se na svjedodžbama ističe da je dijete pohađalo poseban program. I nitko ništa ne može. I obrazovani Romi i oni koji nisu pohađali školu-kao zadnju prijetnju ističu pozivanje inspekcije u školu. Tu prestaju dvojbe. Sazivaju se sjednice, organiziramo se kako znamo i umijemo i problemi se rješavaju. Prestaju biti problemi. EU je čak financirala projekt kojim se romskoj djeci osiguravaju dodatne instrukcije i pomoć pri pisanju zadaće svaki dan prije ili poslije nastave.
Ti lijepo sa svim nalazima koje dobijete idi učiteljici i pristojno traži sastanak sa stručnom službom. Ona, ravnatelj, pedagog, logoped-svi stručni suradnici koje imaju. Ako ona počne motati, traži isto od ravnatelja. Istakni kako ste eto sve napravili što se od vas tražilo ali da tvoj sin svaki dan dolazi tužan iz škole, da osjećaš da ti je dijete diskriminirano, žao ti je zbog toga, eto, kontaktirala si i neke romske udruge, razgovarala i sa ministarstvom-doduše to su privatni razgovori pa ne želiš o tome( ovo neka zazvuči tako da ti je ministar glavom i bradom bratić, savjetnica za osnovne škole kuma i baš ste na roštilju ovaj vikend čavrljali...) ali ti si došla k njima da vidiš što se može učiniti da tvoje dijete sa veseljem krene u školu i da se prestane u razredu osjećati ko slon u staklarni, da on stalno strepi od toga što je krivo napravio...
Ovo je baš jedan karikiran savjet. Ali ja bih napravila tako od riječi do riječi. Meni je neizmjerno žao da su stvari takve kakve jesu u našem školstvu, da se ništa ne mijenja osim na guranje i lupanje, iskreno, jedva čekam pobjeći iz škole..
Lisice, molim te nemoj otici iz skole
danas sam pricala s prijateljicom koja ima dijete s posebnim potrebama i moram reci da je ona jedna od rijetkih iz moje okoline koja mi daje podrsku i savjete slicne onima koje dobijam ovdje. i iz toga se daju izvuci zaključci
no, ako ne upali na ovaj, gore opisani, njezan, odnosno oprezan nacin, vadim bazuku, i pucam po svima, od uciteljice do ministarstva pa ako treba i udruge roma, EUa...
Najgora varijanta je moguća trostruka predrasuda: to što je dečko slučajno Rom poklopilo se s elementima ADHD-a pa je u podsvijesti učitelja ispalo da je on takav jer jer rano djetinjstvo "proveo kao Rom" i tu se "sad više ništa ne može" iako je dijete posvojeno i raste u normalnoj obitelji.
Užas!
Pohvala je najmoćnije oružje koje nastavnik ima u odnosu s ADHD djetetom, a ako to vaša učiteljica ne shvati, badava je sve ostalo. Iz te pohvale kreće osjećaj veće vrijednosti, osjećaj pripadnosti, osjećaj korisnosti u razredu, otvaraju se mogućnosti za nagodbe - ako napraviš/nenapraviš/potrudiš se za to i to, onda ćemo moći ovo i ono. Otvaraju se mogućnosti i za bivanje najboljim u nečemu (jer će ga učiteljica osobito istaknuti za neko postignuće).
Drago mi je da si se pokrenula, vidjet ćeš kako će se sad stvari manjim dijelom i same početi razvijati zato jer ćeš zauzeti čvrst stav.
Posljednje uređivanje od čokolada : 13.01.2012. at 15:35
Sanja48, ima čokolada pravo, oni su se uvukli u ovaj obrazac predrasuda i gotovo, smatraju da nema pomoći. Strašno!!!
Tvom djetetu gore ne može biti. Zbog tvog čvrstog stava on neće nadrapati. Samo će se vjerojatno učiteljica sljedeći put kad vidi da se on pomaknuo u klupi umjesto da zakoluta očima i vrisne-ugristi za jezik. Pa će reagirati čim neko drugo dijete" u šali, ah znate kakva su djeca situaciji" verbalno ili na bilo koji drugi način uznemiri tvoje dijete. Tako bi trebala za svako pojedino dijete u razredu. Stvoriti zdravu atmosferu..Eh..Ona je odrasla osoba, ona kontrolira situaciju uzimajući u obzir pozadinu svakog djeteta i svakom pristupati individualno. Bar nam u današnje vrijeme nisu pretrpani razredi. I od njih 20 imaš ih barem 5 koji su mali odrasli ljudi i ponašaju se ko vojnici, slušaju, paze, strogički su, imaš barem 2 sanjara koji ne ometaju baš nikog, jednog koji se krišom zabavlja nekom igrom-njemu daš još extra zadatak-dosadno mu je,ostane ih 13, i jedan je-tvoj sin sa ADHDom-čim primjeti da se meškolji zamoli ga da ide spužvu oprati pa po kredu, ma nek nabavi neki cvijet kojem će trebati zalijevanje i čupkanje,sunce, bolji položaj što god -ma pazi, puno je trikova koji smo naučili na stručnim usavršavanjima, puno edukativnog materijala koje cure iz stručne službe u roku odmah donesu čim dijete ima dijagnozu. Može se u praksi, naporno je prvih mjesec dana dok se sva djeca ne naviknu ali ide to. Pa prilagodiš si radni prostor, uostalom i pripreme kad pišemo moramo imati razred i potrebe djece pred očima. Pa se radi grupno i obično mi dijete sa ADHDom sjedi pored nekog kome treba mali poticaj, pomoć u krajnjem slučaju-društvo.
Stisni zube, šake, svaki tjedan u školu i krenuće na bolje. Uvjerena sam!
Mislim da je ovo ključno, a danas toga nedostaje.
trebala bi se i ošamariti, ne samo ugristi za jezik
Sanja, nemam dijete školske dobi, ali mislim da bih za nju kao što su cure već napisale, svaki tjedan u školu, visila bih im za vratom stalno
pa ne možeš se tako ponašati prema ljudskom biću, a još k tome nezaštićenom djetetu
miš mali, kako mu je samo teško
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom