Mislim da su svi oni ljutko u toj dobi samo ovisi o karakteru koliko je to izraženo. Dugo sam govorila ne i nije mi to baš palilo, možda 5 sek. Već sam mislila da to nema svrhe, ali onda najedanput vidiš da te itekako čuje. Sveli smo NE na samo nekoliko stvari, a drugo smo maknuli ili zagradili.
Trenutno je situacija takva da kada ugleda ono što ne smije (npr. ugasiti TV na prekidač), pogleda me, ja ozbiljna, pogleda tatu, ozbiljan, okrene se da nas ne vidi i pipka po prekidaču samo što ga ne stisne do kraja. Na to odreagiramo oboje sa glasnijim NE i ljutnjom. Nakon toga on plače, ljuti se i ide ponovo, ali ja ili suprug ustajemo, mičemo ga od TV-a, na to još više plače i ljuti se, ali ne dira više, a suprug i ja počinjemo zanimljivu igru sa sestrom. Kako se počeo ljutiti tako naglo i prestane. Nekada treba i tri micanja od TV-a, ali sam uporna i na kraju uvijek on popusti.

Vidim veliki napredak jer ako na vrijeme vidim što smišlja sada je već dovoljno lijepo, ali odlučno reći da to ne smije dirati, dati mu ruku i odšetati nekoliko koraka bez ljutnje.

Budi uporna, a to što plaču je normalna reakcija. U tim se trenucima sjetim sebe. Uvijek mi je bilo krivo kad me mama izgrdila za nešto i nije mi dala plakati.
Teško ih je slušati, ali moraju nekako ispuhati ljutnju.

Al' sam odužiiiilaa!