LeaB prvotno napisa
Apsolutno.Prepostavljam da cu u ovim razmisljanjima biti usamljena, ali ja se naivno pitam: zasto se djeca ne bi nikako smjela dizati od stolice pod nastavom? Meni se cini prihvatljivim da se dijete slobodno digne i protegne. Tako je kod mene u razredu, iako ja radim s djecom sa snizenim kognitivnim sposobnostima pa je s njima i potrebno malo vise fleksibilnosti.
Ali opcenito taj pojam prisilne discipline mi nekako ne lezi. Znam da bi bio opci kaos kada bi se svi setali po učionici. Ali pricam o mogucnosti u kojoj učitelj kreira takvu atmosferu u razredu u kojoj ce djeca rado i spontano sudjelovati u aktivnostima učenja i u kojoj ce i takav mali odmor uzet samoinicijativno biti strukturiran i koristan. Jesam li prenaivna?
Škola ne bi trebala biti stega. U takvoj atmosfrei od 45 minuta slušanja nitko ne može zadržati koncentraciju 100%. Trebalo bi malo drugačije osmisliti nastavne sate općenito. Da klinci više sudjeluju a manje slušaju.
Sa su kreatvni, jer tako brže pamte.
Sve je to lijepo, ali u nekim školama neizvedivo.
20 učenika? Markov ih razred ih ima 34. Pa sad, kako bi izgledalo da pola razreda škalja sa stolicama dok ustaje i sjeda svaki put kad to požele? A druga polovica se vrpolji i gleda tko to ustaje. Nastavni sat u razrednoj nastavi u njegovoj školi traje 40 min, a ne 45, zato jer se nastava odvija u tri smjene i nemoguće je imati normalno trajanje sata. Tih pet minuta po satu nije malo.
Treba raditi sa 34 učenika, izložiti cijeli školski program za tu školsku godinu najbolje što možeš i prilagoditi ga maksimalno djeci vodeći računa da ima djece koja brže svladavaju nastavne programe i da ima djece kojima treba dodatna pomoć. Uz to treba naravno i dovoljno puta ocijeniti dijete da bi nastavnik stekao što realniju sliku o djetetovim postignućima u nekom predmetu. Nekad mi se čini da pola tjedna provedu u nastavnim listićima, ispitima, ocjenjivanju iz bilježnice, ocjenjivanju na ploči... a tek jedna polovina tjedan ostaje za novo gradivo i za ponavljanje starog. Pa kad dijete dobije lošije ocjene jer naprosto nije razumjelo učiteljicu, i/ili je nije čulo od buke i žamora, pa tom djetetu padne moral i zamisli se nad sobom i zaključi da njemu škola ne ide. Pa se vi kao roditelj borite s njim da mu vratite samopouzdanje i samosvijest, nemoćni da promjenite situaciju u učionici. Pa se počnete pitati je li fer da vaše dijete "stradava" jer se masa djece šetka po pola dana, žamori, a vaše je dijete slikovni tip i njemu treba novu temu animirano ispričati da bi je shvatilo, štura lekcija u knjizi mu nije poticajna za pamćenje.
Pa ste očajni jer znate da vaše dijete može više nego što pokazuju ocjene, a vidite svoje dijete svaki dan tužno jer i ono osjeća da nije adekvatno ocjenjeno. Pa se mislite: kad bi bar ta djeca u sjedila na svom mjestu, moje bi dijete imalo šansu...
(ne pišem o Marku, Markova učiteljica je poprilično stroga i nema šetnje, dopušta samo na wc)
E pa sad, u ovim našim divnim školskim uvjetima, kako održati nastavu sa bukom od 15-20 stolica, šetanjem za vrijeme većeg dijela ionako skraćene nastave...
Nemojte me krivo shvatiti, meni je koma već to što su klupe poredane po starinski i što je katedra pred pločom na onaj klasičan, autorirativan način: ali nemojmo zaboraviti koliku krivnju nosi sama školska institucija, prvo fali škola, fali učionica, pa onda, s 20-25 učenika po razredu, možemo s pravom očekivati od nastavnika više tolerancije i razumijevanja za djecu.
Dok su tako veliki razredi, u tri smjene, šetnja po razredu bi stvarala više štete nego koristi...
 |
|||
Odgovori s citatom