Ajme, dođe mi da zaključim ...koliko je teško biti učitelj u današnje vrijeme. Stalno pod povećalom medija koji samo čekaju da nešto kiksaš. Pod povećalom roditelja koji su u današnje vrijeme mnogo dinamičnijiji nego nekad. Na nišanu djece koja će te odmah zaokrenuti ako malo popustiš. Međutim, biti učitelj je talent, jednostavno se ne može naučiti. Učitelj jesi ili nisi, što se iz priloženih iskustava može iščitati.

Ja radim na fakultetu i sebe držim jednim prosječno dosadno/zanimljivim predavačem, ništa naročito. Tematika predavanja je dosta suhoparna i ne dopušta neke naročite egzibicije, animiram koliko mogu. Svake godine na vježbe dobivam studente sve labavijeg znanja, užasno nesamostalne, ali nevjerojatno pojačanih ambicija za ocjenama. I što me užasno zabrinjava-studenti međusobno ne surađuju. Ako jedan ima ispitni rok, skriva ga, ne daje drugima da si pomognu. Kad kolege i ja sretnemo onih rijetkih 5% koji su voljni raditi..ma to je divota.

Smatram da je to proizvod trendova u društvu, reklamiranja nerada, stalnog prezentiranja instant uspjeha, strašnih padova kriterija znanja i odgajanja u prethodnom školstvu. Klinci se jednostavno ne trude jer znaju da nema posljedica za neznanje, da će na kraju ionako proći razred, a da i ako izvedu neku psinu- neće biti nekih strašnih kazni.

Ja sam svojevremeno imala profesoricu matematike u srednjoj školi, koja bi u današnje vrijeme sigurno bila proglašena zlostavljačem i izgubila posao, ali ta žena..ta žena nam je svojim "autokratskim" stilom rada, velikim korištenjem sarkazma i sitnih podbadanja ugradila logiku i način razmišljanja toliko dobar da smo na velikim Zgb tehničkim i prirodoslovnim fakultetima samo proplesali kroz matematike. Ja se do danas ne mogu načuditi koliko je ona doziranjem te..napetosti uspjela od nas učiniti ljude koji "čisto" razmišljaju kad vide zadatak. Mi smo se možda u trenutku kad je ona vršila teror nad nama osjećali jadno, poljuljano, gnjevno nekad čak i bezvrijedno, ali stvarne efekte osjetili smo mnogo kasnije kad smo se s peticama ponosno šepurili fakultetima.

Što želim reći. Mislim da djeci ne treba dopustiti mnogo demokracije jer malen je korak do totalnog preuzimanja vlasti i nereda. Škola nije zabava, škola je obaveza. S obavezom dolazi stres. Djecu se mora postupno inducirati na stres, ne žestoko-fizičkim kažnjavanjima, ali u tolikoj mjeri da školu shvate ozbiljno. Neće to ostaviti posljedice, djeca su fleksibilna i uvijek se znaju moderirati do postavljene im granice. Voditi veliki razred je kao balansiranje vrtećih tanjura na štapovima. Ako jedan padne, velika je vjerojatnost da će se svi porazbijati. Djeca s poremećajem pažnje su poseban slučaj, ali koliko pratim statistike, nije to velik broj djece. Baš sam slušala na radiju jednu raspravu o tome kako djeca danas imaju toliko zagušene rasporede da im jednostavno ne zna biti dosadno. Dosada je u današnje vrijeme toliki dar s neba da ga ne bi trebali olako odbacivati već naučiti kako ju okrenuti u svoju korist, osobito kod djece (nekad smo čitali stripove pod klupom kad nam je bilo dosadno) Ako nisu postavljena pravila i ako nema sankcije za nedopuštenu radnju, po čemu će se djeca moderirati?

Ja se ne sjećam da sam mogla šetati razredom kao prvašić. To bi u mom osnovnoškolskom razredu napravilo kaos, bilo nas je preko 30. Znalo se što je kazna za nedisciplinu, stajanje u kutu ili jedinica u zalaganje. Ja sam voljela raditi "dišpete". Jednom sam , u prvom razredu, podvukla stolicu mom kolegi iz klupe i skoro je slomio trticu. Dobila sam komada i izbacili su me van iz razreda na jedan sat. Sasvim u redu. Poslije to nisam nikad više napravila.

Smatram da je katastrofa što nastavnici ne mogu i na takav najblaži način disciplinirati đake. To se pamti cijeli život, stječe se respekt prema instituciji obrazovanja i cijeloj jednoj profesiji.