Ajme razapeste me žene..snimit ću Pasiju.
Najvažnije...nisam za fizičko kažnjavanje...nikad. Nespretno je napisano pa je izašlo izvan konteksta.
Ja ne znam kako vama, ali meni je moje djetinjstvo bilo...ma mrak savršeno, iako je bilo školstvo šuvarovo, iako smo sjedili u klupama jedan iza drugoga, učili ofenzive i nismo smjeli šetati i brbljati za satom iako je ponekima bilo dosadno. No, kako primijetih, prošlo je za mene kojih 25 godina od tih radosnih trenutaka, na što me upozoriste. Usprkos svemu, ispoljavala sam svoju kreativnost bez imalo sputavanja na više frontova, putovala sam SR Hrvatskom na natjecanja i druženja..i vjerovali ili ne, u mojem razredu, u mojem malome provincijskom gradiću, skoro su svi u razredu bili uključeni u slobodne aktivnosti. I znali smo se tući i pet minuta poslije biti prijatelji pa se opet tući i beštimat.
Koliko sam shvatila, a možda i nisam dobro, u današnje vrijeme nije dopušteno nikakvo sankcioniranje djece, osim razgovora s pedagogom i roditeljem. E pa tu je meni bug. Djeca u školi uglavnom djeluju kao grupa. Ako nema sankcija, kako održati održivi mir i predavanje, kad se počnu muvati, pričati, gađati kredom (i da ne nabrajam sve ono viđeno u filmu Amarcord, jer djeca de facto i de jure...to čine)? Ako ne smije dati jedinicu. Ako ne smije potjerati van đaka..što mu je činiti?
Ja duboko vjerujem da većina 90% učitelja jako voli svoje đake, to vidim po tome kad sretnem svoje bivše profesore. I upravo, ljubavlju prema poslu i talentom, nastavnik može najbolje procijeniti kako umiriti situaciju, da li će to biti animacija kroz aktivnosti ili sankcija. Ali..kako baš svima učiniti nastavu zanimljivom? Dovoljno da imate jednog malog kavgađiju koji će povesti sve ostale. Nekim učenicima bit će dosadno ne zato jer im je prelagano..nego jer ih materija ne zanima, i priznajte, uvijek ima takvih. I ako su učitelju ruke vezane..što činiti nego potraživati roditelje, koji vjerujem da su mnogo puta bespomoćni i eto magičnog kruga.
Kreativnost je inherentna kreativnim ljudima i nema te represije koja će kreativnost zatomiti, možda će je usporiti i prigušiti, ali neće ju uništiti. Apropo kreativnosti..nekad smo imali slobodne aktivnosti, literarne, recitatorske, dramske, likovne, modelarske, prometne, sportske, folkorne sekcije, pjevački zbor. Zar toga više nema? nisu li to mjesta za još bolje, fokusirano, izražavanje svojih talenata?sorciere prvotno napisa
Ja, u principu, nisam protiv toga da se školski programi prilagode od igre prema stvarnom radu. Ali sam žustro protiv toga da se trivijaliziraju bazična znanja i vještine koja djeca moraju naučiti ili bi bilo dobro da znaju. Evo- ilustriram, prijateljica mi je prof matematike u osnovnoj školi i reče mi da je u planu dopustiti djeci da se koriste kalkulatorima od 5 razreda. Evo..ja sam protiv takvih stvari. Protiv sam toga da se olakšavanjem djeci reduciraju znanja i vještine koja su itekako potrebna jer šire horizonte, poput, ne znam izbacivanja radioničkog rada s tehničkog odgoja. Evo konzervativna sam, ali meni je u praktičnom životu stoput trebalo koristiti odvijač, pilicu, kliješta, znat računat napamet...
Mi smo navodno, kao djeca imali preopširne programe, kao i ovi danas. Ja ne znam kako vama, ali meni je to bilo pod normalno, kao i onima koji su bili lošiji i nisam primijetila da su izašli nešto osobito frustrirani zbog toga. Imali smo slobodno vrijeme i družili smo se u prosjeku više negoli smo učili. Na koliko rada djecu navikneš toliko će raditi. Indikativno je to, što se prije tih famoznih 30 godina rijetko tko služio instrukcijama da bi nešto učio..eventualno da se razjasni nešto što se ne razumije. I uvijek su instrukciej davali bolji đaci lošijim đacima.(Ograđujem se..tako je bilo u mojem malenom gradiću) Danas. Eldorado za instruktore. Frendica je s instrukcijama kupila novi auto u kešu za samo godinu dana. Djeca u velikom broju dolaze kod nje učiti...a ne pojasniti nepoznato..i to je isto gradivo koje smo mi davno učili. Evo..ja sam protiv takvih tečevina koje ubijaju radne navike i samostalnost. Međutim, bojim se da je to ireverzibilni proces i svaki angažman počinje se pretvarati u opterećenje.
Samo u toj mjeri da će dobiti komada u dnevnik ili stajati u kutu, ako čini stvari koje nisu dopuštene u zajednici đaci-učitelj. Saznanje da nešto bezuvjetno moraš je za nekog tko nije morao ništa prije toga-stres.
Ja sam rezolutno protiv fizičkog kažnjavanja. No idemo korak dalje...da li možemo ustvrditi da postoje ljudi koji su osjetljiviji i ljudi koji su manje osjetljivi? Mene su sve kazne ostavile samo jednu posljedicu-ako učiniš nešto loše, snosiš konsekvence. Nikakva bol ni rasturačina (nikad me od učitelja nitko nije udario..naši nisu udarali, aj možda neki, ali mora takav neki postojati po Gaussovoj krivuljiEvo, najgorju posljedicu na moju psihu je bilo jedno ispitivanje iz glazbenog. Prof me za peticu, umjesto da nabrojim puhačke instrumente pitao: kako se zove pjevačica Magazina (koji je on obožavao)....ajme..na sto muka..ne znam...dao mi je 2...meni odlikašici...prokleta bila ljiljana nikolovska, hehehe...ali to je sad smiješno..nije drama...
E da..profesorica iz matematike..:
Bilo ih je mnogo. Ali nisu bili u bedu, ma kakvi, bili su ponosni na uspjeh. U ono doba postojale su i druge ocjene osim 4 i 5, a ta 2 je bila velika kao kuća. Usprkos svemu i najlijenije i najtalentiranije je natjerala na rad, dokazala da se može i nikad rušila čovjeka koji je radio. Na predavanju je uvijek žonglirala sarkastičnim izjavama i 5-6 knjiga za prosječne napredne i najnaprednije. Čovjek koji je kod nje bio na popravku magistrirao je na FER-u, a moj prijatelj pehario na matematičkoj olimpijadi. Ja bih voljela da moje dijete ima takvu profesoricu, ali nažalost više ih nema. Takva su valjda došla vremena, rizik negativne medijske eksponiranosti se ne isplati. Svašta u životu zbedira ljude, ali ne znači nužno da je to u svakom slučaju mentalnom zdravlju škodljivo.A sigurno je bilo i onih koji su jedva dobivali dvojke i njihovo je samopouzdanje poljuljano i trebale su im godine da ga ponovno steknu. Sorry, ali taj mi se način niš ne sviđa, ne bih voljela da moje djete ima takvu profesoricu , jer sam uvjerena da bi ga skroz zbediralo
To su bila moja razmišljanja. Zagušit ću server.
I osvrt na forum. Ma forum je mrak. Meni je spasio dojenje Leonarde. Pružio mnogo puta jako korisne informacije i upute i utjehu i solidarnost i odgovor.
 |
|||
Odgovori s citatom