I mi smo se mjesecima borili sa takvim ponašanjima i ispadima. Strogoćom, kaznama, ozbiljnim tonom samo sam pogoršavala stanje. Uhvatio bi ga takav ispad bijesa da bi demolirao cijelu prostoriju, a poslije sam još sate trošila na uvjeravanje kako mora to pospremiti. Isto me je lupao i ritao, svašta. Ja sam naravno šizila. Onda sam se odlučila sabrati i probati drugačije. Rješenje koje pali je sljedeće: kada vidim da ga hvata, da poprima ljut izraz lica, kada počne bacati stvari, čučnem ispred njega i mirnim glasom mu kažem da sam tužna kada se svađamo i molim da prestane. Ponovim više puta, koliko je potrebno, i pričam kako ga volim i znam da on nije zločest dečko i da su to neki "duhovi" koji ga tjeraju da bude grub prema mami (to je on sam nazvao duhovima). Onda ga pokušam zagrliti i to mi obično uspije iz par pokušaja. Kad se smiri i stisne k meni, znam da je kriza prošla. Poslije se ispričava, posprema nered koji je napravio, mazi se. I sve riješimo za 5 minuta. Ja sam sve pripisala prilagodbi na (zahtjevnu) seku. Puno smo napredovali, ispadi su sada rjeđi i puno blaži.