Eh, muški...

Trebao ti je napisati da se radi o knjizi Thomasa Phelana s tim naslovom: 1, 2, 3 - uspjeh. Mi smo to koristili negdje od treće godine.

Čekaj malo, naći ću ti link. Postoje zapravo dvije knjige, jedna je za roditelje, a druga za učitelje i odgajatelje.

Evo ovako izgleda knjiga za roditelje: http://www.profil.hr/knjiga/123-uspjeh/6777/

Ovako izgleda knjiga za odgajatelje i učitelje: http://www.izvorznanja.com/index.php...ypage.tpl.html

Ova druga mi se nije baš tak jako dopala jer ima američke konzumerističke načine motiviranja djece (sličice, stikeri, materijalne nagrade - nema veze, uzmi od metode ono što ti se čini ok, a ostalo zanemari).

Nemoj slučajno odmah u knjižaru ili webshop, ima tih knjiga u skoro svakoj knjižnici.

Evo u najkraćim crtama, tek da vidiš o čemu je riječ:
Djetetu se unaprijed (na hladno) kaže koji su njegovi postupci nama prihvatljivi, a koji nisu. Ako počne s neprihvatljivim postupcima, daje mu se vrijeme da razmisli o tome. Kažeš mu "Odmah prestani raditi to-i-to... Brojim do tri!" Ako ne posluša, kazna je to da ide na mirno mjesto da razmisli što je bilo krivo (u istoj sobi, da ga vidiš, ali mora gledati u zid da mu ništa ne odvlači pažnju). Nakon 2-3 minute, kad se ohladi, ponudiš mu mogućnost popravka štete ili isprike ili što već.

Ovo treba ponavljati dovoljan broj puta, a nakon par tjedana dijete se obično ohladi čim mu kažeš Brojim do tri. Kod mog starijeg je palilo kao uvjetni refleks, a s mlađim sam se morala objašnjavati (on je trebao razgovor o tome što je bilo krivo) tako da metodu treba pripasati karakteru djeteta.

Bitno je da se sustav provodi dosljedno i bez iznimaka. To nije problem dok nema trećih osoba (kod nas su bake i deda znali minirati sustav, pa sam tome doskočila tako da sam njih pustila da smiruju djecu ili da podnose njihov teror - kako im drago). Djeca su relativno brzo naučila da se zaustave i razmisle, a to je bit cijele priče. Treba ih uvježbati da preispitaju svoje motive i shvate da neprihvatljivo ponašanje ima posljedice koje ne možeš uvijek popraviti. AKo je igračka slomljena - slomljena je, nema natrag. Ako si nekog udario, taj se s tobom neće igrati dok ponovno ne izgradiš povjerenje. Ovo je jednostavna metoda učenja na vlastitoj koži ali nije učinkovita ako se djeci popušta ili ako se ne provodi dosljedno. Mi smo nakon nekog vremena prestali s tim jer nije trebalo, ali djecu i dan danas možemo relativno lako zaustaviti bez velike filozofije. Samo kažem "PRESTANI ODMAH" bez obrazloženja, a obrazlažem ako pitaju (često odmah sami znaju zašto). Što manje riječi, to bolje. U to ime, završavam post.

Prelistaj knjigu za roditelje, ne moraš ni sve čitati, bit će ti jasno. Sretno!