Žene hvala na odgovorima.
Gledajući ovako sa odmakom nije se dogodilo ništa strašno, ni nepopravljivo. Po prvi puta se je dogodilo da je moje dijete strgalo autić drugom djetetu. Odmah je donio autić da vidi tata i "popravi" otpala vrata. Da ne duljim, Vid se je ispričao i ponudio da kupimo drugi autić. Pružio je ruku dječaku i rekao oprosti, ali taj dječak nije prihvatio ispriku. Vid je to nekako preživio dok je bio na mjestu događaja, ali kada je došao kući nastao je problem.
Kako ja u tom trenu nisam bila sa njima, čim ga je tata doveo kući, odmah sa vrata mi je počeo prepričavati događaj. Jedva je pričao od uzbuđenosti, nisam stigla doći do riječi. I tako u priči, zagrli me i počne jecati, doslovce jecati i govoriti mi da ga vodim u krevet da ide spavati, da ga boli trbuh. MM i ja smo ga jedva umirili. Najviše ga je pogodilo to što mu dječak nije htio pružiti ruku. Pitao nas je- pa zar to znači da mi više nismo prijatelji? To prijateljstvo mu je jako važno, jer sa tim dječakom ide na rukomet (starija djeca treniraju, a dvojka "trenira" sa strane na strunjačama).
Mišljenja sam da je ok što se je ispričao, što je pružio ruku. Nije ok što je strgao auto (i Vid to razumije i zna), ali šta da sada radim? Ponudili smo drugi, roditeljima auto nije važan, ne ljute se. Sve ok.
Ali, kako da utješim svoje dijete? Kako da mu objasnim da netko ispriku ne mora prihvatiti? Auto stvarno nije strgao namjerno, iskreno se je ispričao, ponudili smo drugi auto i za mene je to to. Za Vida nije. Kako da trogodišnjaku objasnim situaciju?
Vid mu je nudio svoj desert, svoju vodu, grlio ga... ali malac neće ni čuti. Ok, takav je i uredu. Ali, šta da radim sa Vidom?