Pismo "Želim prijateljsko rodilište i porod bez straha"

[_Candy Candy_]

Moje pismo Zadarskom rodilištu nakon drugog poroda poslano na mail Udruzi za obitelj i roditeljstvo koji proslijede priče i iskustva u rodilište:

"Rodila sam u 7. mjesecu 2010.g. Tri dana prije poroda sam bila na odjelu ginekologije, zbog nadzora („prenesena trudnoća“ i blagi zastoj rasta). Htjela sam izbjeći indukciju i čekati dok je sve u redu samnom i djetetom što se i poštivalo. Porod je protekao prirodno (osim prokidanja vodenjaka pred kraj poroda) i na stolčiću.

Prva stvar koju bi po mom mišljenju trebalo promijeniti u ophođenju s rodiljama je pristup. Trebalo bi svaku rodilju obavijestiti o svim medicinskim postupcima koji će se provoditi nad njom i njenim djetetom te objasniti prednosti i rizike i naravno da rodilja da za njih svoj pristanak. Često se to zanemaruje.

Druga stvar je: zašto za porod na stolčiću i trudnoća i porod moraju biti posve uredni, a u drugim rodilištima to nije praksa?

Kod mene je problem bio loš ctg i da se nisam sama izborila i imala odličnog ginekologa pokraj sebe ne bih dobila tu priliku.


Porod je išao brzo i lako, imala sam plan porođaja i poštivale su se moje želje. Za sve što je trebalo napraviti, a da nije bilo u skladu s planom doktor mi je objasnio.

Bebu sam odmah dobila na sebe na otprilike 5 minuta jer sam tako tražila i nisam je dala kad ju je primalja nakon pola minute htjela uzeti (iako se tog trenutka ne sjećam, sjećam se samo da sam držala bebu i mazila ju), zatim su je izvagali i izmjerili.

Kad ju je primalja počela oblačiti, ja i suprug smo nadobudno pitali mogu li je dobiti kontakt koža na kožu, na što je ona odgovorila da će se pothladiti. To je još jedna stvar koju bi možda trebalo promijeniti, neometano povezivanje majke i djeteta koža na kožu, ako je sve u redu. Dojila sam odmah u rađaoni, bila je samnom 1,5h. Ali sam iz iskustva drugih rodilja čula da bebe budu puno kraće s njima u rađaoni.

Kad sam došla na odjel, kasno navečer, pitala sam mogu li bebu dobiti odmah kod sebe, na što mi je jedna sestra odgovorila da će mi je donijeti ujutro jer se trebam odmoriti, a druga je rekla da će mi je odmah donijeti, da nema problema. Mislim da bi se u tom slučaju trebalo poštivati majčinu želju.



Za odjel rodilišta imam sve pohvale, svi su ljubazni i maksimalno se trude.

Beba je rođena sitnija, 2600gr,47cm i ostali smo malo duže zbog trombocitopenije, ali smo cijelo vrijeme bile skupa. Isključivo sam dojila, bojala sam se da bi mogao biti problem to što je bila dosta sitna, ali usprkos tome nitko nije spominjao dohranu ni prva dva dana dok je gubila na težini što me ugodno iznenadilo.

Jedino mi se čini (što sam primjetila kod drugih rodilja) da se olako daje savjet za upotrebu šeširića kao pomoći pri dojenju.

I definitivno bi trebalo promijeniti sustav pri otpustu iz rodilišta. Ne znam kako je u drugim rodilištima, ali je jako stresno kad se do zadnjeg trena ne zna da li se ide ili ostaje. Možda da se nalazi naprave dan prije, ne znam, nadam se da je moguće neko drugo rješenje."

[Nena-Jabuka]

..... Htjela sam izbjeći indukciju i čekati dok je sve u redu samnom i djetetom što se i poštivalo. Porod je protekao prirodno (osim prokidanja vodenjaka pred kraj poroda) i na stolčiću.

..................
Kod mene je problem bio loš ctg i da se nisam sama izborila i imala odličnog ginekologa pokraj sebe ne bih dobila tu priliku.

.............................................
Porod je išao brzo i lako, imala sam plan porođaja i poštivale su se moje želje. Za sve što je trebalo napraviti, a da nije bilo u skladu s planom doktor mi je objasnio.

Candy, Candy, ovo je jako dobro, izvrsno je kad osoblje poštuje želje rodilje (one razumne, podrazumijeva se), kad je žena u konačnici s tim jako zadovoljna i svima je jasno da se može kad se hoće. Super je kad dobiju takvu povratnu informaciju i pohvale od zadovoljnih.
I tada znaju što im je činiti.

Iz ovoga se moglo vidjeti da osoblje nije moralo izvoditi nikakve akrobacije, nikakva čuda i čudesa, da žene većinom ne traže silne ludorije već malo uvažavanja.
Pisma su jako potrebna, ovakvo koncizno, a opet informativno kao tvoje. Osobito su potrebna da bude što manje ovoga iz tvog citata
"da se nisam sama izborila i imala odličnog ginekologa pokraj sebe ne bih dobila tu priliku",.

To znači da budemo što manje prisiljene BORITI SE tada, dok je porod u tijeku i pritom se nadati sreći da nismo naišle na "krivo" osoblje kod kojega ta borba postaje užasna muka, čak i neka jadna "pobjeda" tada ima gorak okus.

Zapravo je suludo rađati i istovremeno se boriti za svoja prava, boriti se za bilo što tijekom poroda, to jedno s drugim nikako ne ide, no na to ću se osvrnuti naknadno.

[_Candy Candy_]

Pisma su jako potrebna, ovakvo koncizno, a opet informativno kao tvoje. Osobito su potrebna da bude što manje ovoga iz tvog citata
"da se nisam sama izborila i imala odličnog ginekologa pokraj sebe ne bih dobila tu priliku",.

To znači da budemo što manje prisiljene BORITI SE tada, dok je porod u tijeku i pritom se nadati sreći da nismo naišle na "krivo" osoblje kod kojega ta borba postaje užasna muka, čak i neka jadna "pobjeda" tada ima gorak okus.

Zapravo je suludo rađati i istovremeno se boriti za svoja prava, boriti se za bilo što tijekom poroda, to jedno s drugim nikako ne ide, no na to ću se osvrnuti naknadno.

Da, ta "borba" je nešto što nadam se jednog dana neće biti potrebno da bi žene imale porod kakav žele. Htjela sam voditi doulu na porod, ali na kraju, pored svih točaka na popisu nisam se izborila za to. Sjećam se kad mi je govorila što bih sve trebala napraviti i o čemu voditi računa ako ona ne bude tamo i činilo mi se nemoguće u tim trenucima biti sam svoj advokat. Ipak sam na kraju uspjela u svemu, zahvaljujući pripremi tijekom trudnoće i jednim dijelom sreći.

Ono što sam htjela reći jest da svaka žena može pomoći da se stanje u rodilištima poboljša. Svojim informiranjem prije poroda, pristupom tijekom poroda i uzvratnim informacijama nakon istog. Kao što je stvar s planom poroda: nakon 50. (ili 150.) rodilje će to biti nešto normalno, a ne nešto nad čime se iščuđavaju kao u mom slučaju.
Pisma su odličan način da se pokrene dijalog između rodilišta i rodilja. Jedino mi se čini da mi ne dobivamo glas od njih. Što ginekolozi i babice u našim rodilištima misle o drukčijem pristupu "pacijentima", aktivnom sudjelovanju rodilje na porodu, mijenjanju uvjeta u rodilištima itd.??

[Nena-Jabuka]

Pisma su odličan način da se pokrene dijalog između rodilišta i rodilja. Jedino mi se čini da mi ne dobivamo glas od njih. Što ginekolozi i babice u našim rodilištima misle o drukčijem pristupu "pacijentima", aktivnom sudjelovanju rodilje na porodu, mijenjanju uvjeta u rodilištima itd.??

Mislim da nisu raspoloženi, kao ni u državnoj upravi ili drugdje kad se uvode promjene, kad žena koja desetljećima lijepo kucka na pisaću mašinu mora proći tečaj za kompjutere i početi se njime služiti. Svugdje se događaju otpori. Oni uče jedno, imaju pristup porodu kao bilo kojoj drugoj bolesti ili operaciji, nečemu što zahtijeva medicisnku intervecniju, mjerenja, promatranja, sto postupaka i sad im ti odjednom kažeš –

„Molim vas, jel' biste vi mene pustili na miru da rodim? Smjestite me u šupicu dva sa dva samo da sam u miru, da se mogu opustiti.“

A oni imaju sve prozore bez zastora, kao na ostakljenim uredima, ogromna stropna svjetla, njima je to radno mjesto, kao ured..., i otkud ti sad da bi ti neku intimu.
Zašto sam u svom pismu želja spominjala i prostor, male sobice, šupice?

Pa evo, dva puta mi se dogodila ista stvar, da mi dolaskom u rodilište zablokiraju trudovi. Iz neobjašnjivih razloga. Zdrava sam, normalna, ništa se ludo nije dogodilo ni meni ni djetetu, a opet, zastoj se dogodio baš u rodilištu.
Nekih 15 -17 sati trudova prodišem doma, šetam, peglam, kupam se, cijelu noć to proživljavamu miru, čak u pet ujutro, u mračno, hladno, zimsko jutro muž i ja još sat vremena provodimo u autu na parkiralištu blizu bolnice jer mi se još nekako čini da mi je rano ući, trudovi su na minutu -dvije.

Dođem ipak u šest ipak u rodilište, otvorena 8, skoro 9 cm, na oduševljenje doktoricekoja me pregledala jer sam praktički „gotova“ . Znači, sve pet, trudovi česti, uredni, otvaranje super i kreće rutina – klistir na propuhu, pregledi, ctg, ona silna svjetla u oči, zvukovi kanta, metli, ljudi, hodanje, smjena, mjerenja, prepipavanja, neki majstori popravljaju žarulje, sto glasova, sto pogleda i što se doodi – nijedan jedini trud ja nisam dobila iduća dva sata.
Dijete se normalno miče, ali ne želi van, jednostavno se sve zablokiralo, uredan tijek poroda je jednostavno stao!
Onda slijedi drip, luđački, izgon bez nagona za tiskanjem, nalijeganje na trbuh , epizitomija...

Zašto se dogodio zastoj, a bilo je sve normalno do dolaska u rodilište?

Znam da ima žena koje rode prirodno i „u cugu“ bez obzira na ometanja bilo koje vrste, kad krene krene jer je tijelo odlučilo napraviti svoje i to ide.
No, isto tako ih ima jako, jako puno koje jednostavno „zablokiraju“ i onda u rodilištu slijede medicinska ubrzavanja.

No, zašto zablokiraju, koji su to faktori koji kod zdraave trudnoće i normalnog tijeka poroda ipak sve uspore, a koji se kod nas smatraju nevažnima ili se ne želi znati da uopće mogu imati ikakav značaj?

[Nena-Jabuka]

Da, ta "borba" je nešto što nadam se jednog dana neće biti potrebno da bi žene imale porod kakav žele. Htjela sam voditi doulu na porod, ali na kraju, pored svih točaka na popisu nisam se izborila za to. Sjećam se kad mi je govorila što bih sve trebala napraviti i o čemu voditi računa ako ona ne bude tamo i činilo mi se nemoguće u tim trenucima biti sam svoj advokat. Ipak sam na kraju uspjela u svemu, zahvaljujući pripremi tijekom trudnoće i jednim dijelom sreći.

Borba. Nešto čega ne bi trebalo biti tijekom poroda. Nikakve mentalne borbe, samo "mozak na paši".

Evo samo vrlo skraćeno s predavanja starog znanca osoblja ovog foruma, M. Odenta, što sam prekopirala s jednog starog topica, a vezano za prostor i osobe prisutne tijekom poroda:

".........Potrebe zene u trudovima i porodjaju, koje treba zadovoljiti da bi porod bio fizioloski (lagan i brz)

Žena u trudovima i porodu treba tri jednostavne stvari:

1. da se ne boji (nije tjeskobna)
2. da se ne osjeća promatrana
3. da joj nije hladno

Počnimo s najvažnijim:
ANTAGONIZAM OKSITOCINA I ADRENALINA
Kada mi, kao i svi sisavci, izlučujemo hormon adrenalin (kada nas je strah, kada smo tjeskobni), tada ne možemo efikasno izlučivati oksitocin, koji je ključni hormon za porođaj.

Na primjer, vrlo često se čuje da žene u porođaju trebaju jako puno energije (porod se uspoređuje s maratonskom trkom). To je besmislica iz kuta gledanja fiziologa, jer pri porodu žena treba nisku razinu adrenalina (svi mišići trebaju biti opušteni, dakle, nije potrebno puno energije). Dapače, dobijanje energije kroz jednostavne šećere, gazirana pića, sokove, može biti kontraproduktivno, jer šećeri prelaze posteljicu i beba treba otpustiti svoj inzulin što može uzrokovati hipoglikemiju.

Najvažnija stvar koju treba dobro upamtiti svatko onaj tko prisustvuje porodu jest ta da se žena koja rađa treba zaštititi od stimulacije neokorteksa, znači onog intelektualnog, mislećeg dijela mozga.

Ne stimulirajte neokorteks žene koja rađa! Zašto je to najvažnije?
Zato jer je smanjenje aktivnosti neokorteksa glavna stvar koja porod čini lakim i brzim.


Najvažniji stimulanti neokorteksa koji se trebaju izbjegavati tijekom trudova i poroda:

1. GOVOR, moćan stimulant neokorteksa; za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti TIŠINA i ODSUTSTVO RAZGOVORA. Sa ženom u trudovima treba se razgovarati samo iznimno, i to samo onda ako je jako jako važno. Mnoge babice ne uviđaju kako čak i jedno vrlo kratko pitanje može zaustaviti ili usporiti trudove (npr. pitanje: Kada su vam se pojavile prve kontrakcije?)

2. SVJETLOST; za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti MRAK. U dobu električne energije, vrlo je jednostavno pretvoriti mračnu sobu u 4 ujutro u sobu punu svjetlosti (vrlo česti primjer je da žena osjeti trudove , pali svjetlo, budi partnera i razgovara s njim...što je stimulacija neokorteksa i fiziološko ometanje poroda.).

3. OSJEĆAJ DA SMO PROMATRANI, za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti PRIVATNOST.
Ponašamo se različito i osjećamo se različito kada nas promatraju.


......."

E, sad, uspredite to s odgovaranjima na administrativna pitanja tijekom prijema, pa pokušaje da izrazite svoje želje, pa njihovo odbijanje, argumentiranje, pa zastrašivanje, opet nekakva verbalna "borba", cijelo vrijeme, te mi bismo vam dali ovo, te ja ne bih ono, pa grupne predrađaone, prejaka svjetla, masa ljudi koji se izmjenjuju....

Naravno da se u svemu tome poremeti prirodna rijeka hormona koja bi trebala jednostavno teći i olakšati cijelu stvar.

[Kejt]

ne zelim vas obeshrabrit, podrzavam; i sama razmisljam poslati jedno pisamce (i kolace), s pohvalama
moje iskustvo s pismom, dobro iz 2005., je bilo da su mi odgovorili da je bilo sve po peesu ... i sad sam ljuta kad se sjetim

[Nena-Jabuka]

ne zelim vas obeshrabrit, podrzavam; i sama razmisljam poslati jedno pisamce (i kolace), s pohvalama
moje iskustvo s pismom, dobro iz 2005., je bilo da su mi odgovorili da je bilo sve po peesu ... i sad sam ljuta kad se sjetim

To ne treba obeshrabriti. I ja vrlo dobro znam (jer sam istražila) da na mom zadnjem porodu nije bilo po ps-u pa isto tako znam da oni to neće priznati. Cilj pisama je nešto drugo.
Da dobiju puno povratnih informacija i da se ne mogu praviti gluhi ni mutavi.
Nije svejedno ako dobiju pet ili pedeset godišnje, da ne govorim o većem broju.

Veći broj ukazuje na veću spremnost na akciju, a ne kao dosad - prepuštamo se vašoj (samo)volji.

[_Candy Candy_]

Borba. Nešto čega ne bi trebalo biti tijekom poroda. Nikakve mentalne borbe, samo "mozak na paši".

Evo samo vrlo skraćeno s predavanja starog znanca osoblja ovog foruma, M. Odenta, što sam prekopirala s jednog starog topica, a vezano za prostor i osobe prisutne tijekom poroda:

".........Potrebe zene u trudovima i porodjaju, koje treba zadovoljiti da bi porod bio fizioloski (lagan i brz)

Žena u trudovima i porodu treba tri jednostavne stvari:

1. da se ne boji (nije tjeskobna)
2. da se ne osjeća promatrana
3. da joj nije hladno

Upravo zbog toga sam sigurna da se treći put (ako ga bude i ako bude sve u redu) neću vraćati u rodilište.
Imala sam sreću da je ginekolog s kojim sam već razgovarala o porodu i dogovorila se da bude prisutan tu večer bio dežuran. Kad sam sišla u rađaonu imala sam osjećaj da sam u svojoj dnevnoj sobi (toliko sigurno i opušteno), a cijelo vrijeme otkad su počeli trudovi bila sam lagano euforična.
Doktor mi je tijekom poroda bio bolja primalja od samih primalja koje su bile prisutne. Jedna me stalno ometala komentarima upućenim u trudu, a druga me gledala s čuđenjem jer nisam dopuštala da me se pregledava u trudu, jer sam imala na papiru podatke koje uzimaju, što imam plan poroda, pitala sam je koliki mi je tlak nakon što ga je izmjerila itd. Meni je to tužno, da me žene manje razumiju od jednog liječnika. On je bio prisutan, ali nenametljiv i na neki način sinkroniziran samnom.

Ovo sve o čemu priča M. Odent imam u malom prstu i na papiru u svojoj skripti koja je sad kod prijateljice koja je ušla u termin. Na ostvarenju tih uvjeta se i bazirao cijeli projekt poroda.
Sad mi se čini da mi je tijekom poroda svijest bila podijeljena. Jedan dio je bio prisutan na stolu u rađaoni i između trudova, a drugi bi odlutao negdje daleko i što se porod bližio kraju drugi je preplavio onaj prvi. I stvarno je fascinantno da se ne sjećam nekih stvari koje sam rekla i učinila.

A osoblje koje se u tim trenucima brine za nas nema ni približnu ideju koliko je taj proces jedinstven, poseban i moćan. Ili ih nije briga.
Nisam ni ja znala nakon prvog poroda, to mi je bilo nešto što sam morala proći i eto, preživjela.

I zato je važno da napišemo svoje viđenje, svoje iskustvo i svoje želje. Sigurna sam da to može samo pomoći i da će se stvari promijeniti na bolje.