Mislim da jedan okvirni “popis želja za prijateljsko rodilište” možemo poslati svima.
Evo, glavne točke u proceduri rodilišta na koje se možemo osvrnuti pa vi dopunite ili izbacite:

1. Ispunjavanje papirologije i odgovaranje na pitanja prilikom prijema u rodilište. Žena pri dolasku u rodilište (obično) ima trudove. Većina ih donese dokumentaciju u kojoj su već upisani svi podatci pa bi bilo poželjno da ih osoblje smao prepiše iz dokumentacije (sigurno se na to može bolje skoncentrirati nego žena u trudovima) ili da o tome pita rodiljinu pratnju. Već upisano samo prepisatia, a pitati samo nužno (tipa, kad su počeli trudovi ili kako se osjeća).
2. Higijenske mjere, poput brijanja i klistira ne obavljati rutinski već ako žena nema ništa protiv. Ako se to obavlja, potruditi se da ženi ne bude hladno i neugodno jer se zna dogoditi da se to obavlja u prostoru s nedovoljno osigurane intime, da u prostoriju ulaze i drugi zaposlenici, da je propuh…
Za klizmu treba osigurati barem minimum higijenskih uvjeta, kakvih često nema u velikim rodilištima, a to je dovoljno WC-a (a ne jedan na pet žena istovremeno), dovoljno papira, mjesto gdje se žena može oprati, istuširati. U nehigijenskim uvjetima taj postupak zna biti zbilja nelagodan.
3. Obavezne pločice s imenim osoblja na uniformama. To žene smatraju jako bitnim, da znaju kome se obraćaju, tko sudjeluje u njihovom porodu. I da mogu kasnije uputiti pohvale, pokude ili preporuke.
4. Ljubazno ophođenje osoblja prema ženi koja rađa. Ženi koja rađa potrebna je ljubazna riječ smirenja i ohrabrenja, nikako zastrašivanje, koje se, na žalost, zna koristiti kako bi žena pristala na sve što osoblje želi napraviti tijekom pojedinog poroda. Hormonska ravnoteža u porodu i prirodan tijek u tren se naruši zbog nesmotrenih ili drskih riječi, naročito uslijed poticanja, ionako prirodno prisutnog straha. Žena treba smirenje i ohrabrenje, zaboravite zastrašujuća upozorenja o mogućem lošem ishodu poroda tijekom samoga poroda. Za reakcije u takvim situacijama zaduženo je osoblje i ono će djelovati u skladu sa svojom trukom i ovlastima, a poticanjem straha kod rodilje stanje se može samo pogoršati. Žena je tada u posebnom emotivnom stanju, osjeća intenzivne bolove i strah i ne može se očekivati da se rodilja prilagođava potrebama osoblja već obrnuto.
5. Učestali (i ponekad bolni) vaginalni pregledi tijekom višesatnog boravka u rodilištu, osim što povećavaju šanse za infekcije, dodatno unemiruju žene jer im se nameće osjećaj nespjeha sa stalnim izjavama - malo ste ili slabo otvoreni, sporo to ide i slično. Stvara se neka vrsta nametanja osjećaja ženi da mora rađati i otvarati se nekom zacrtanom brzinom, a ako ne ide tim tempom, odmah se porod proglašava neušpješnim i kreće se s “umjetnim ubrzavanjem”. Mogu li se ti pregledi malo reducirati, a strah umanjiti? .
6. Drip. U našim rodilištima daje se šakom i kapom , i kad treba i kad ne treba. Svedite ga na nužno, najnužnije i poštujte želju roditelje da ima prirodan tijek poroda bez dodavanja umjetnog oksitocina, dripa, ako to nije krajnje nužno. Nemojte je zavaravati da je porod u zastoju ako zaista nije.
7. Prokidanje vodenjaka. Je li zaista nužno da to bude rutinski postupak sa širokom primjenom? Znamo da nije i da se može izbjeći ako nije nužno.
8. Nalijeganje na trbuh, forsiranje prenaglog tiskanja pri kojemu dolazi do češćeg pucanja međice, zatezanja pupčane vrpce… Ako nije nužno, sve se to može izbjeći i pustiti primalji da pomogne ženi da laganije i neforsirano rodi, da sam izgon ne bude nasilan i prebrz, ako to niej potrebno, ako se ne radi o sekundama ili miniutama.
9. Epiziotomija – želimo je izbjeći i pohvalno je što se i u većini rodilišt ako kod nas (naravno, i u inozemstvu) uvidjelo da je to, osim u krajnjoj, krajnjoj nuždi, suvišan postupak, da rez od prirodnog pucanja međice daleko brže i lakše zarasta, da je daleko manje bolan. Dakle, epiziotomija – NE.
10. Mijenjanje položaja tijekom trudova i omogućavanje ženi da rađa i u nekom drugom položaju osim onom (najmanje prirodnom) – na leđima, je nešto što je već prihvaćeno u dijelu naših rodilišta, a nadamo se da će to uskoro postati uobičajena praksa u svima. Pustiti ženu da se kreće, da se okrene kako joj odgovara, da sjedne, čučne, klekne…da rodi na stolčiću, u kadi gdje je to moguće, da se sama namjesti, je li to sve tako nerazumno i teško ostvarivo?
11. Ne potezati nasilno posteljicu nakon izlaska djeteta i pupčanu vrpcu rezati nakon što odpulsira. Stavljanje djeteta majci na prsa odmah nakon poroda i što manje njihova odvajanja. Praksa koja je sve raširenija u većini naših rodilišta, što je pohvalno.
12. Eiduralna analgezija. Moguće ju je dobiti u nekim našim rodilištima. Iako ona, kao i drugi lijekovi, remeti fiziološki tijek poroda, žena koja ju želi dobiti ,treba biti upućena u sve prednosti i rizikei treba joj omogućiti dobivanje epiduralne ako ju je rodilište već uvelo u procedure, bez izlike da se ne može buditi anesteziologa koji spava i slično. Tijek prirodnog poroda i prirodnih trudova najčešće ne zahtijeva dobivanje epiduralne, ali dugotrajan porod pod dripom, naročito posve inducirani porod,često žene dovodi u situaciju u kojoj zahtijevaju i to olakšanje bolova.
13. Ambijent poroda. Kod nas posve zanemaren aspekt rađanja. Umjesto male, skromne, intimne sobice, žene rađaju u otvorenim prostorima nalik operacijskim salama, s puno reflektora, aparata, cjevčica, sa slobodnim ulazom svim prolaznicima, pogledima svakoga tko naiđe, s ometajućim bolničkim “radnim zvukovima”…uglavnom, u ambijentu koji je uznemirujući i često puta ometajući za fiziološki tijek poroda. U velikim rodilištima stanje je još gore nego u malima jer postoje i “predrađaonice”, te male “manufacture straha”. Tamo rodilje pristižu jedna za drugom, izmjenjuju se, neke idu rađati, neke ostaju, same, prikopčane na CTG, u strahu, tu se obavljaju brojni rutinski vaginalni pregledi, daju dripovi, uglavnom, ambijent je to daleko od mira koji je ženi potreban za hormonsku ravnotežu tijeka poroda…Može li se tu što napraviti? Je li skupo urediti male, skromne, intimne sobičke u rodilištima i ugasiti reflektore barem dok nije nužno da osoblje ima osvijetljen pogled? (za potrebe šivanja)
14. Prisutnost bliske osobe tijekom poroda. Ženama koje to žele, prisutnost bliske osobe, muža, prijateljice ili nekog drugog, jako je bitna, a može olakšati i osoblju. Pohvalno je što je to omogućeno u većini naših rodilišta, doduše, uglavnom, samo tijekom izgona, opet zbog famoznih predrađaonica, ali , uglavnom , odavno je srušen mit o muževima koji, navodno, padaju u nesvijest. Nadamo se raširenoj praksi prisustva i drugih bliskih osoba (osim muževa) u svim rodilištima.
15. Povjerenje rodilje u osoblje. Podrazumijeva se da rodilja dolazi u rodilište s punim povjerenjem u medicinsko, stručno znanje našeg osoblja i vjeruje da će ono poduzeti sve u slučaju komplikacija, da će napraviti sve za dobrobit majke i djeteta . No, podrazumijeva se i da osoblje to povjerenje neće zloupotrijebiti i nametnuti majci neke nepotrebne, suvišne rutinske postupke bez kojih se moglo, a na koje je ona u trenutku straha i neupućenosti pristala ili ju nitko nije ni pitao za pristanak (to se najčešće događa kod prvorotkinja). Svaku rodilju treba obavijestiti o svim medicinskim postupcima koji će se provoditi nad njom i njenim djetetom, objasniti joj prednosti i rizike i ne ju prisiljavati na nešto što nije u tom trenutku nužno.
16. I na kraju - rađaonica nije bojno polje. Žena ne smije biti dovedena u situaciju da se tada mora BORITI za svoja prava. Nije u redu ismijavati doneseni pisani plan poroda, s visoka pričati o nekvalificiranosti žena za sam porod jer nisu medicinski potkovane, odbijati samu pomisao da žena hoda tijekom trudova, da se sama namjesti za rađanje, da ne dobije drip, da dobije malo intime u prostoru …
Rodilja treba podršku za (razumne) želje, većina ih zaista ne traži da dubi na glavi niti želi poslugu sa zlatnim tacnama. Može se pokazati malo više susretljivosti prema uobičajenim, normalnim i realnim željama. Na obostrano zadovoljstvo.