Uff, stvarno tko ovo nije prošao ne zna što je to. Pa čak i mi same kojima su djeca narasla, tako lako zaboravimo sve. Dok se ne ponovi. Meni je zapravo jako teško uvesti njoj rutinu jer je ona ipak četvrto dijete. U mojoj kući uvijek je glasno, uvijek se netko dere, smije,plače, skače...a ne mogu u 8 sati poslati svu djecu leći niti se mogu posvetiti isključivo bebi.

Preko dana je sve nekako lakše izdržati, ja sam naučena da sve radim s djetetom u rukama, tako mi je bilo sa svima, nitko od moje djece nije nikad ležao i mirno gledao što se dešava, ja to ne rađam. Ali kad dođe večer pa me skrpa umor, nervoza..e onda bi najradije uzela svoju deku, svoj kušin i pošla negdi prespavati noć. Ko da sam prestara za ove kerefeke opet. Ne godinama nego živcima. Jer sve je ovo jovo nanovo četvrti put. Još je ona mila majka kako su drugi bili. Već sam rekla kako moje najstarije dijete nije spavalo nikad, ja sam ga iz ruku ispustila s godinu dana kad sam ga stala dojiti. Imala sam čitavih 46 ili 47 kila i bila trudna s drugim. Drugo dijete je bilo mirno (u mojim rukama) i dobro je spavala noću. Do 8 jeseci kad joj je prvi zub izašao. Onda je prestala i spavati i mirovati. I još se nije smirila, ona mi je karakterno najteže dijete a ima 9 godina. Treće je najmirnije (opet mi je bio stalno na rukama) i najstaloženije, idealno dijete po svemu, s njim mogu sve, i dogovarati se i pregovarati...s njim mi nije bio problem čitave noći proplesati jer se taj dizao nasmijan i lijegao nasmijan. I sad sa 5 je stalno vesel i nasmijan. I onda dobijem jednu malu mudricu koja me šarmira pogledom i osmijehom, da je vidite kako je sva predivna i posebna...ali hebiga, mami živci otupili i ne mogu više do besvijesti skakati. Sreća da postoji ovaj forum, stvarno sreća jer je puno lakše kad vidiš da žene prolaze kroz identične faze sa svojom djecom a i možeš se istresti koliko te volja, kao ja na ovoj temi