Draga Beti3,
vidjela sam tvoje postove na topicu o zahtjevnoj djeci i stvarno ne razumijem zašto ti je toliko stalo uvjeriti roditelje u to da su sva djeca ista, da je njihova percepcija kriva i da su možda bolesni. Nisam slabokrvna, nisam bolesna, zdrava sam i jaka ženska osoba koja ima energije više od većine ljudi koje poznam. Imam i oči i zdrav razum, rođake s malom djecom, prijatelje i poznanike s malom djecom i vidim da djeca nisu sva ista, vidim da neki roditelji imaju nogo više vremena, da su naspavani, da satima ispijaju kave na terasama, satima gradom voze djecu u kolicima, nešto što je meni bio i još je SF. I ti isti roditelji sami kažu da je T. drugačija od njihove djece. Imam nećaka godinu dana starijeg od moje bebe koji nije radio 90% stvari koje sam nabrojala u svom prvom postu i kojeg se smatra normalnim djetetom. Imam tako i baku koja nema samo to unuče i koja se slaže da je T. teža i kompliciranija, zahtjevnija.

Dakle, da se razumijemo, ne cvjetam ja od sreće što na ovom i drugim topicima mogu pisati o tome kako sam na rubu snaga i kako je moje dijete drukčije pa da me netko mora spuštati na zemlju i uvjeravati da sam, eto, možda ipak samo bolesna pa ne mogu na kraj sa svojim djetetom.
Ja, da bih ostala koliko toliko normalna, moram povremeno pisati na ovakvim topicima jer vidim da ima ljudi sa sličnim iskustvom i to me trenutno drži. Naime, u mom malom gradu ne poznam majku koja trenutno ima slično dijete, ali poznajem ih nekoliko koje su imale i čija su djeca sad veća, ali se ne družimo često. Zato, pusti, molim te, da se jadamo jedni drugima, ako nas to veseli i osnažuje.