Pišem ovo u 9:30 navečer dok je na televiziji tv-premijera Kralja lavova. Crtani film...koji će završiti tek za sat vremena, u 10:30.
Mislim, moji klinci više nisu bebe, ali ovo je za njih debelo prekasno. I sutra će se u školi osjećati "izopćeno" jer će u razredu biti među rijetkima koji nisu gledali film.
Čuj, ne čini li ti se da bi se maloljetnici manje skitali i manje cirkusirali da ih se ne nauči od malih nogu ovako... Ja se ovdje ne referiram samo na svoju djecu. Gledam po kvartu (nije neka zabit, ali ni centar, radi se o Malnarovoj republici) kak klinci malo stariji od mojih noću hodaju po vani, puše, piju itd.
Moji su naučili ići rano u krevet jer mi radimo od 7 pa su morali ustajati prije 6 od prve godine svog života. Nije to bio moj izbor ali rano smo shvatili prednosti toga. Istina, stariji sin je ranoranilac (baš jutarnji tip), mlađi ne toliko, ali svejedno ne funkcionira ako nema ispunjenu kvotu spavanja. Prednosti ranog odlaska u krevet davno su se pokazale, jer ja godinama imam mir za sebe i muža u večernjim satima, dok kod susjeda klinci đipaju do ponoći, a ujutro odlaze u školu s podočnjacima.
Nema tu nikakve relativnosti. Neki roditelji rade noću, ali djeca nemaju što noću raditi budna, pogotovo ne niži razredi osnovne (i viši isto). Tu je generaliziranje u funkciji biologije jer u protivnom se ne naspavaju. Rade roditelji noću, ali ne znam ni jedno dijete koje noću ide u školu. A ako na vrijeme nauči učiti danju (jutro ili popodne ovisi o tome da li si jutarnji tip ili nisi, ali noću se treba spavati i to u mraku). Razumijem da roditeljima koji vole dugo spavati ne odgovara da djeca rano ustanu i njih dižu, ali to je samo komocija, ne i potreba.