baš me malo našla ova tema, igrom slučaja sam se našla među ljudima koji su pričali kaj bi da dobe na lotu... svi bi sve mjenjali... ja nebi niš mjenjala... bilo bi mi lakše, i brže bi ostvarila svojima i sebi neke želje, ali...mislim da sam našla svoj mir, i da napokon živim, nisam u kolotečini, i uživam u svemu...a u mrskim stvarima nalazim smisao... i tuga ako ju proživiš onako pravo, ima smisla...ali mi smo izbirljive biljke, volimo samo lijepe stvari, a lako nam je mrziti... mrzimo buđenje, mrzimo strku, mrzimo redove, čekanje, mrzimo hladan tuš, mrzimo vruću vodu, gledamo tko je koga zadnji zvao, tražimo si mane... a ja i u takvim sitnicama nađem nešto što mene zabavlja..ako kreneš od toga da je jedan život- ili dva, ili kaj god- ali da sada živiš taj neki svoj život...pa jel ima smisla budit se, radit, plačat, spavat, sve zato jer se mora... nemora se baš sve na silu, i nije sve obaveza...može se probudit u novi dan, i prigrliti što ti on nosi8, što god, dobro, loše...naći vremena za sebe, sa svoje drage... reba shvatit da je violina za sviranje, slatkač za papanje, a život za življenje...i uživanje...

ali eto, to sam ja, vječni optimist... nije ni kod mene uvijek sve ružičasto, ali sve ima svoj razlog, i smisao...kada to prihvatiš, progledaš... hehehe, zato moje prijateljice kažu da je kava samnom najbolja terapija, ja bi i u smaku svijeta našla nešto lijepo...