ne znam jesam li ja van tokova današnjice, jesam zastarjela, jesam prestroga, prebrižna, presvašta nešto
ili su pojedini ljudi/roditelji oko mene neodgovorni, nesavjesni, puno više kul možda, štogod.
dijete ima 8 godina želi provesti novogodišnju noć s blizim rođacima i pokojim pijateljem kod tih istih naših rođaka doma.
ok. može imamo povjerenja u njih, sutra ujutro se vidimo,društvo je to od 5-6 djece koju svu poznajemo
kuća od rođaka je cca 10 min. hoda od naše, dob djece 7- 13 godina
peku se pizze, pije sok, čeka dječji šampanjac, svira glazba, jako slatko i divno i krasno.
međutim, ja nazovem u neko doba, da malo vidim kako su, iako su odrasli ljudi na katu iznad, imaju dakle nadzor
moje dijete od o s a m godina kaže kako oni još malo pa idu do grada, sami, da vide što se dešava na gradskom trgu
do tamo ima cca 15 min. pješice i nije neki velegrad i njih je grupa, ali ja ne želim da mi dijete šeta samo u ponoć.
jer je mala djevojčica, jer bih izludila od brige, jer se puca, bacaju petarde, ljudi su pijani ili pripiti.
sad, što se dešava? mm i ja smo jedini roditelji koji smo tako reagirali. jedino nama nije prihvatljivo da djeca tog uzrasta sama bauljaju u po noći i odlaze među rulju. čak su i neki roditelji tamo, kao oni bi ih vidjeli, međutim ja ne želim takve nekakve labave i polu dogovore,
u kojima je praktički 8- godišnje dijete prepušteno samo sebi. ja sam načisto sa svojim stavom. smatram da su godine pred njom i da je sve lijepe novogodišnje noći i zabave tek čekaju, ali sad nije vrijeme za to. niti sam ja spremna biti toliko otvorena da bih je pustila u 2 raz. oš
na samostalni doček. i ovo kako smo dogovorili je dovoljno samostalnosti i slobode za tu dob.
dakle, mene moja odluka ne pati, ali ona je bila jako nesretna. rasplakala se da " je samo ona drugačija i da nemamo povjerenja", i sad kako djetetu objasniti da jednostavno s 8 godina nije dorasla takvim stvarima? inače je oduvijek zrela i nekako starija od vršnjaka, ima prilično izraženu želju za samostalnošću, u školu voli ići sama, u trgovinu sama, itd...
ja ne želim da dijete to shvati kao kompleks, ali ne mogu dozvoliti takve stvari u ime njene samostalnosti. ona je ipak još uvijek dijete.
kako vi rješavate takve situacije? kako se postavljate? ja sam toliko sinoć bila i jadna i zbedirana.
ne želim narušavati djetetovo samopouzdanje. ne želim joj stvotiti kompleks i ograničavati je da se osjeća izolirano, međutim na takve stvari ne mogu pristati. ponudila sam se da ja dođem pa ih odvedem ali neee, to je tek ispalo katastrofa. jer sam ja jedina mama kojoj tako nešto pada napamet . i sad mi recite il da ja nisam stvarno normalna il da trebam napraviti reviziju društva ili što?