Pomoć za one kiji ne vjeruju

[isvetica]

Isprike ako topic postoji negdje, htjela bih na jednom mjestu staviti linkove, ako znate neke, grupe potpore koje se ne baziraju isključivo na vjerskim doktrinama. Ovo nije tema za prepucavanje o vjeri, naučavanje o vjeri itd. Želja mi je da oni od nas koji ne nalaze (ne vjeruju) utjehu u Bogu nađu mjesto i način da si pomognu u teškim tenutcima. Što vas nadahnjuje, što vam pomaže, na koji se način ostvarujete. Da podijelimo priče iz stvarnog života koje mogu biti nadahnjujuće za svih. Ova mi je godina bila teška, pokušala sam se pronači na više "fronti" , dok sam tugovala, pomagalo mi je dijeliti svoju priću sa ljudima sličnih iskustava, no sada se osjećam malo usamljeno, jer tu vrstu potpore nemam ovdje gdje sam sada, a online nemogu pronaći nijednu grupu s kojom bih se srasla. Moj doprinos bi bile neke knjige koje su me u nekim trenutcima mog života nadahnule
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...aAS931nU3MfsTw
http://8Dnik za ratnika svjetlosti&s...MmFGg8b4eFXo4Q
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...EqrtpbV7I8TNGA

[isvetica]

Kako da popravim naslov?

[cvijeta73]

pomoć za one koji ne vjeruju...hm.
eto, ja bih rekla, kao prava ateistica, da je rješenje u vjeri.
osim što ne vjerujem u vrhonaravno, nadnaravno biće, kako god da se zove, uključujući razne kozmičke karme i sl, vjerujem u sve i svašta. u prijateljstvo, u ljubav, u brak, u dobrotu, u ljude općenito, u susjede, u bolje sutra, u obitelj...you name it. vjerujem i u sebe, ali to još najmanje od svega prethodno nabrojanog.

[isvetica]

Nisam ni ja nihilist u , naravno da i ja vjerujem u sve to, ali imala sam tešku godinu, izgubila sam bebu, umrla mi je baka, sve mi je to poremetilo ravnotežu, i pomalo u mene usadilo ljutnju, ne na Boga, nego nekakvu općenitu ljutnju koja se ispoljava na najčudnije načine.Cure s podforuma Anđeli su mi pomogle kada sam bila najtužnija i spasile me, no što više vrijeme prolazi primjećujem da me ljute rećenice kao što su: Ona je sad s Bogom/ Imaš anđela na nebu, blago ti se...Vjerujem da je to nekome utjeha, tješilo je i mene,no počelo me živcirati, a ne želim dobronamjernim ljudima kojima je stalo do mene planuti u lice. Sad sam opet trudna, i želim to dijete dočekati stabilna.

[Marna]

Cvijeto Zuzorić, prema navedenom, ipak vjeruješ.
Ne u Boga, ali vjeruješ.
U humane vrednote.
To nije beznačajno, pa ni za deklarativnu ateistkinju.

Ipak, postavljam pitanje: kako uspjeti u bilo čemu ili živjeti, ako se nema vjere makar u uspjeh, cilj, rješenje kojemu težimo?
Kako se suočiti s teškoćama koje prate naš život, ako nema vjere makar u dobro, pravdu, istinu?

Teško. Čovjek treba temelj, korijen iz kojega crpi svoju snagu i volju.
Netko u Bogu, netko u vrijednostima, prirodi, kozmosu ...
Rođeni smo kao maleni koji najprije s povjerenjem gledamo svoju mamu - a zatim upoznajemo svijet oko sebe.
Vjera, povjerenje, vjernost ... nose isti korijen.

[ina33]

Isvetica, moja sućut zbog izgubljene bebe i želim ti sreću u novoj trudnoći!

Vezano za "nošenje sa životom", svi se mi, barem ja mislim, nosimo onako kako smo naučili - jedni s vjerom u vrhunaravno biće i u bolje sutra, ljubav, brak, sebe, život itd., a drugi sve to isto, čini mi se, minus vjera u vrhunaravno biće. Mislim, ateizam ne znači "ja ne vjerujem u ništa, nemam nikakvih vrijednosti, ja suprotno jednako od ikakva vjera u išta". To "samo" znači da se ne vjeruje u vrhunaravno biće tj. Boga.

Ovog trena mi ne pada na pamet neka inspirativna literatura ili link u kojem bi to bilo uobličeno. Mene najviše osnažuje fizička aktivnost, glazba koja mi se sviđa, društvo koje mi paše, neka zanimljiva knjiga, ali to uglavnom nisu te neke "inspirativne", nego najčešće beletristika ili film od autora koji mi pašu, tj. čiji mi je mentalni sklop sličan.

Svojedobno mi je genijalan film bio načinima nošenja s terminalnom bolešću i oproštaju od života, mislim da je to bio jedan kanadski Oskarovac na francuskom od pred cca 5-6 godina, ali se ne sjećam više kako se zvao.

[cvijeta73]

isvetica, nisam najbolje shvatila prvi post niti tvoju situaciju
ne znam za takvu grupu potpore, nažalost.
ono što znam, je da je teška godina - teška godina.
eto, i završila je.
proći će i ljutnja, treba to sve proživjeti, dati si vremena. tražiti utjehu u razgovoru, u pričanju...grupe potpore su dobre, ali opet, puno je to ljudi, različitih. ne znam, meni čini mi se ne bi pasalo, više bi mi pasalo sve svoje muke dijeliti s najbližima. pa makar to bila jedna jedina osoba koja je uvijek spremna slušati.

marna, ne kužim tvoj post.
al nećemo sad o tome, nije tema.
samo sam htjela napisati da kad mi je teško, utjehu tražim u ljudima oko sebe.

[isvetica]

isvetica, nisam najbolje shvatila prvi post niti tvoju situaciju
ne znam za takvu grupu potpore, nažalost.
ono što znam, je da je teška godina - teška godina.
eto, i završila je.
proći će i ljutnja, treba to sve proživjeti, dati si vremena. tražiti utjehu u razgovoru, u pričanju...grupe potpore su dobre, ali opet, puno je to ljudi, različitih. ne znam, meni čini mi se ne bi pasalo, više bi mi pasalo sve svoje muke dijeliti s najbližima. pa makar to bila jedna jedina osoba koja je uvijek spremna slušati.

marna, ne kužim tvoj post.
al nećemo sad o tome, nije tema.
samo sam htjela napisati da kad mi je teško, utjehu tražim u ljudima oko sebe.

Da, i meni bude lakše nakon druženja s drugima, samo mi je teško uvijek iznova opterećivati iste ljude.S onima koje znam osobno pričam o laganijim stvarima, lakše mi se povjeriti neznancima, tako ne ostaneš obilježen za cijeli život nećim što si rekao i što je vrijedilo u datom trenutku
Cijelu 2011 mi je mantra bila, samo da prođe ova godina, samo da prođe ova godina.

[Lutonjica]

pomoć i utjehu tražim i nalazim kod prijatelja i obitelji
no, ako mi treba više od toga (a trebalo mi je), postoje razni vidovi stručne psihološke pomoći

[isvetica]

pomoć i utjehu tražim i nalazim kod prijatelja i obitelji
no, ako mi treba više od toga (a trebalo mi je), postoje razni vidovi stručne psihološke pomoći

Psihijatri su definitivno izvan mojih financijskih mogućnosti. 200-300 kn za sat plus prijevoz do grada, previše.

[Lutonjica]

mislila sam na psihologe, ne psihijatre
ja nisam ništa plaćala, išla sam na uputnicu u dom zdravlja

[isvetica]

mislila sam na psihologe, ne psihijatre
ja nisam ništa plaćala, išla sam na uputnicu u dom zdravlja

Oprosti. Problem je u tome što ja živim u jako malom mjestu, svi znaju svakoga, i da saznaju da sam dobila uputnicu za psihologa, označili bi me kao psihički slučaj. Zato sam se i nadala da postoji neka udruga, neki online forum, nešto. Zapravo je nevjerovatno da u današnje doba ne postoji niti jedna online psihološka pomoć.

[astral]

ja sam bivši ateist sadašnja vjernica, ako ćemo službeno
ako ćemo neslužbeno uvijek sam vjerovala u ljubav, povjerenje, samopouzdanje, opraštanje i u unutarnju snagu, a u crkvu ni dana danas ne vjerujem (Bog je druga priča jer imam neku svoju viziju Boga)

moja poruka tebi:

godina je prošla, vjerujem da ti je bilo teško, ali prošlo je...sad si jača

imaš se čemu radovati...tom malom biću u tebi...
budi hrabra i bori se u sebi protiv crnih misli i pokušaj mislit samo pozitivno
polako...dan za danom...
pronađi u sebi unutarnju snagu...imaš je i ti to možeš

[astral]

i još nešto
nisam sigurna ali mislim da možeš iako si ateist porazgovarati s svećenikom u svom kraju ( naravno ako to djeluje pouzdano i ako ti to želiš)

[isvetica]

ja sam bivši ateist sadašnja vjernica, ako ćemo službeno
ako ćemo neslužbeno uvijek sam vjerovala u ljubav, povjerenje, samopouzdanje, opraštanje i u unutarnju snagu, a u crkvu ni dana danas ne vjerujem (Bog je druga priča jer imam neku svoju viziju Boga)

moja poruka tebi:

godina je prošla, vjerujem da ti je bilo teško, ali prošlo je...sad si jača

imaš se čemu radovati...tom malom biću u tebi...
budi hrabra i bori se u sebi protiv crnih misli i pokušaj mislit samo pozitivno
polako...dan za danom...
pronađi u sebi unutarnju snagu...imaš je i ti to možeš

Hvala ti. Tako i guram, dan za danom, nisam nezahvalna, znam što imam i zahvalna sam jer drugi imaju i manje.
Ali, želim pronaći onu bezbrižnost od prije, znam da od ljutnje i brige nema ništa.
I definitivno ne želim prićati sa svećenikom, posebno ne ovim

[astral]

i ja želim da pronađeš tu bezbrižnost i nekoga s kim bi mogla mirno popričati o svemu

[isvetica]

Cvijeta i ja vjerujem u tebe!

[isvetica]

i ja želim da pronađeš tu bezbrižnost i nekoga s kim bi mogla mirno popričati o svemu

Hvala!

[isvetica]

U međuvremenu sam pronašla Obiteljski centar kao jedno od mogućih riješenja.

[Lutonjica]

ima online savjetovalište i telefon za psihološku pomoć:

http://www.tesa.hr/contact.asp

[astral]

U međuvremenu sam pronašla Obiteljski centar kao jedno od mogućih riješenja.

[isvetica]

ima online savjetovalište i telefon za psihološku pomoć:

http://www.tesa.hr/contact.asp

Hvala!!!

[Bodulica]

Slično kao Lutonjica, kad se nisam više mogla nositi sa problemima obratila sam se psihijatru. Prvi mi nije pomogao, čini mi se kao da sam samo proćerdala dobre 3 godine života u neuspješnim individualnim, grupnim i inim terapijama. Nakon toga sam srećom pronašla dobru stručnjakinju s kojom sam "kliknula" na prvu i koja mi je zaista pomogla. Obadvoje su bili "preko uputnice", znači besplatno.
I nije me bilo sram, a problem je bio ipak lakši od gubitka djeteta. Radilo se o jakim paničnim napadima koji su se javili nakon što mi je iznenada preminula mama i zbog kojih sam jedan duži period bila doslovno prikovana za kuću. Bila je to prva polovica 90-tih kad se o tom problemu jako malo razgovaralo i znalo, a i sama živim u relativno maloj sredini.
Ne kažem da nije bilo onih koji su na sve to imali neprimjerene reakcije, ali ja sam već bila toliko očajna da mi je postalo svejedno...
Ti ćeš naravno učiniti onako kako će tebi biti najlakše i najprihvatljivije, a ja ti mogu poželjeti samo puno sreće!

I već sam rekla na onom drugom topicu da duhovnost nije islključiva povlastica vjernika niti oni imaju monopol nad njom.
Ona je u svim ljudima i svatko će naći svoj put i kanal kroz koji će je živjeti.

[isvetica]

Slično kao Lutonjica, kad se nisam više mogla nositi sa problemima obratila sam se psihijatru. Prvi mi nije pomogao, čini mi se kao da sam samo proćerdala dobre 3 godine života u neuspješnim individualnim, grupnim i inim terapijama. Nakon toga sam srećom pronašla dobru stručnjakinju s kojom sam "kliknula" na prvu i koja mi je zaista pomogla. Obadvoje su bili "preko uputnice", znači besplatno.
I nije me bilo sram, a problem je bio ipak lakši od gubitka djeteta. Radilo se o jakim paničnim napadima koji su se javili nakon što mi je iznenada preminula mama i zbog kojih sam jedan duži period bila doslovno prikovana za kuću. Bila je to prva polovica 90-tih kad se o tom problemu jako malo razgovaralo i znalo, a i sama živim u relativno maloj sredini.
Ne kažem da nije bilo onih koji su na sve to imali neprimjerene reakcije, ali ja sam već bila toliko očajna da mi je postalo svejedno...
Ti ćeš naravno učiniti onako kako će tebi biti najlakše i najprihvatljivije, a ja ti mogu poželjeti samo puno sreće!

I već sam rekla na onom drugom topicu da duhovnost nije islključiva povlastica vjernika niti oni imaju monopol nad njom.
Ona je u svim ljudima i svatko će naći svoj put i kanal kroz koji će je živjeti.

Jao bodulica, kao da čitam post jedne svoje dobre frendice, i mi smo "bodulice". I ona je izgubila mamu i imala panične napade. Samo ona je išla kod privatnice, i isplatila joj se svaka kuna. I nemoj nikada govoriti da je tvoj gubitak manji, svaki gubitak je velik, a mama je mama.
(nadam se da me niste krivo shvatile, izgubila sam bebu u trudnoći, imam stariju kćer koja mi je najveća radost)

[Bodulica]

Jao bodulica, kao da čitam post jedne svoje dobre frendice, i mi smo "bodulice". I ona je izgubila mamu i imala panične napade. Samo ona je išla kod privatnice, i isplatila joj se svaka kuna. I nemoj nikada govoriti da je tvoj gubitak manji, svaki gubitak je velik, a mama je mama.
(nadam se da me niste krivo shvatile, izgubila sam bebu u trudnoći, imam stariju kćer koja mi je najveća radost)

Hvala draga, ali nekako uvijek mislim da je gubitak djeteta nešto najteže što se čovjeku može dogoditi.
Mama je mama i fali mi neopisivo već 19-u godinu, ali se samo iskreno nadam da neću nadživjeti svoju djecu.
Nekako mi je prirodnije da djeca isprate roditelje, ali nažalost i sama dobro znaš da je život katkad nepredvidiv.

[gita75]

Samo ću reći da kad je mojim prijateljima teško, ja očekujem da mi se jadaju.
Skoro pa sam uvrijeđena ako mi se ne požale.

Ne vjerujem u boga, ali vjerujem u ono da ćeš u životu dobiti onoliko tereta koliko možeš ponijeti, to je neka svemirska ravnoteža.
Meni nečiji problemi možda izgledaju minorni, ali nitko ne zna kako je drugome u njegovoj koži.
I mislim da je važno uvijek ići dalje, makar i najmanjim koracima.
Kad staneš i prepustiš se gotovo je.

[Marna]

duhovnost nije islključiva povlastica vjernika niti oni imaju monopol nad njom.
Ona je u svim ljudima i svatko će naći svoj put i kanal kroz koji će je živjeti.

Iksić.
Svatko ima svoj put, izbor, slobodu ...

isvetice, i knjige katkad mogu biti od koristi, mogu utješiti, oraspoložiti, potaknuti na rast.
Želim da te ljubav tvoje obitelji uvijek ojača i nadahne!

[koksy]

Nisam ni ja nihilist u , naravno da i ja vjerujem u sve to, ali imala sam tešku godinu, izgubila sam bebu, umrla mi je baka, sve mi je to poremetilo ravnotežu, i pomalo u mene usadilo ljutnju, ne na Boga, nego nekakvu općenitu ljutnju koja se ispoljava na najčudnije načine.Cure s podforuma Anđeli su mi pomogle kada sam bila najtužnija i spasile me, no što više vrijeme prolazi primjećujem da me ljute rećenice kao što su: Ona je sad s Bogom/ Imaš anđela na nebu, blago ti se...Vjerujem da je to nekome utjeha, tješilo je i mene,no počelo me živcirati, a ne želim dobronamjernim ljudima kojima je stalo do mene planuti u lice. Sad sam opet trudna, i želim to dijete dočekati stabilna.

Razumijem te potpuno, al iz te faze dodes i do one kad ti netko kaze da ce se moliti za tebe i tvoju bebu ti istinski budes zahvalna jer prihvacas da je to oblik pomoci od te osobe. Iako je i mene to nerviralo u pocetku al to smatram fazom zalovanja. I da, ja sam ateist otkad sam izgubila bebu. Puklo je u meni.
Potrazila sam i strucnu pomoc kad vise nisam mogla sama izac sa svim na kraj, kad sam zapela u zacarani krug ljutnje, samookrivljavanja i beskrajne tuge. Phihologica mi nije dala carobno rjesenje, samo me potaknula da napravim za sebe nesto sto vec dugo zelim a nisam. I ja upisala autoskolu, nevjerovatno koliko me takva banalna stvar izvukla. Nakraju sam voznju polagala trudna

Nema te osobe ni grupe koja ce ti pomoc bolje od tebe same. To se dogodilo TEBI. TI si izgubila nekog. TEBE to boli i TI moras nac nacin zivjeti s tim.
To sto si sad trudna je svakako dobro, beba ce ti pomoci vratiti onaj mir, posvetit ces se majcinstvu i to ce biti jedna nova stranica u tvom zivotu.

[Maxime]

Nisam vjernik - ne trazim pomoc od crkve i ne dozvoljavam da mi se petlja u osobni/obiteljski zivot.
Vjerujem u dobro i pozitivno u ljudima, ali imam i svoj zdravi razum i temeljne vrijednosti koji su mi roditelji duboko usadili.

Kad imam problema/dileme, pokusavam sagledati situaciju sa svih strana (emotivac sam pa cekam s konkretnim akcijama dok se nisam ohladila), napisem pro i kontra na papir.
Ako sama nemogu izaci na kraj s temom pitam svojeg muza ili prijatelje za koje smatram da su kompetentni dati osobno misljenje (ne i savjet) na temu koja me muci.
Kada smo izgubili bebu u petom mjesecu trudnoce, trazila sam pomoc psihijatrije.

Na posljetku ja sam ta koja mora donjeti krajnu odluku i ja moram snositi odgovornost za eventualne pozitivne ili negativne ishode svoje odluke ...

[isvetica]

Cure, hvala vam, prekrasne ste!
Marna, ako se sjećaš neke koja je tebi pomogla ili te inspirirala, molim te da napišeš naslov knjige

[SikaPika]

samo mi je teško uvijek iznova opterećivati iste ljude.

nemoj misliti da opterećuješ ljude oko sebe, sigurno ne, sigurno ne one koji te vole i s kojima si bliska
ja imam kumu (odnosno M. krštenu kumu) koja mi je najkraće prijateljica od svih koje imam
koje sam ja svoje probleme i nedoumice s njom provarila, a žena istovremeno ima hrpu svojih
i svaki puta nanovo pomislim, pa moji su problemi spram njezinih ništa i kažem joj, oprosti što te gnjavim, a ona se na to čak naljuti i ne da reći da ju gnjavim
uvijek me sasluša, lijepo popričamo, nekada ponudi kakvo rješenje, savjet, a nekada samo sasluša što mi je sasvim dovoljno
zapravo, s njom sam uz MM jako bliska i njoj otvaram dušu
i nemam drugih ljudi oko sebe
vjenčana kuma je daleko, preko telefona nekad kratko otračamo muževe, pričamo o djeci
prijateljice iz djetinjstva su "daleko" ili isto imamo dječje teme
sa sestrama i bratom nisam toliko bliska
no, dovoljna mi je ta jedna osoba u mom životu koja mi stvarno puno znači

i kao što reče Cvijeta (da ne kažem Uzorić ), teška godina je teška godina
treba proći vrijeme i za ljutnju i bijes, sve to treba svariti, ispljuniti iz sebe, što god
svađati se i sa sobom i sa sudbinom i sa Bogom ako treba
ja se još uvijek svađam oko nekih stvari, još ih nisam provarila...

i bez brige, sve dok ti želiš razgovarati o tome što te muči, pa makar i s nezanancima pa makar ti išlo i na živce to što znaju napisati (i meni bi možda iako sam vjernica), dobro je
imaš vremena
a kad dođe bebica, neće biti mjesta za crne misli
osim toga, i hormoni sada rade svoje
kad se samo sjetim do kojih sam sve misli došla u trudnoći, kako su mi se i oči i duša otvorile

sretno Isvetice
od srca želim sve najbolje tebi i tvojoj bebici

[tanjads]

Psihološki centar Tesa ima Internet savjetovalište - u principu se dopisuješ s psihologom (većina su i psihoterapeuti). Pošalješ pitanje i za dan, maksimalno dva, dobiješ odgovor. Svaki tvoj sljedeći mail ide istom psihologu, tako da ne moraju biti jednokratni savjeti, moguća je i dulja komunikacija, što onda više sliči na neki savjetodavni proces.
Adresa je: psiho.pomoc@tesa.hr

I sama imam iskustvo trudnoće nakon izgubljene bebe (prerani porod u 25tj. ne znam kakav je bio tvoj gubitak) i znam koliko to može biti tjeskobno i stresno. Ja sam tada u sklopu svoje edukacije išla redovito na psihoterapiju, no i da nisam morala zbog edukacije, zbog straha u trudnoći bi sigurno išla. To mi je stvarno pomoglo, a da ne kažem da sam traumu gubitka bebe već i prije trudnoće prorađivala i taj dio prilično pospremila. Na žalost ne znam da postoji ijedna grupa podrške, a da je to potrebno, sigurno jest. Meni bi ova priča s anđelima bila neporobavljiva, tako da razumijem da ti baš ne ide. Ono što meni ide kao ideja (a nešto slično sam radila i sama) jest oprostiti se s izgubljenim djetetom na neki način koji je tebi ok, pismo možda, neki tvoj ritual... To je dio koji je u svim religijama dobro razrađen, a koji katkad nedostaje ljudima van konfesija. Rituali pomažu proces tugovanja i vraćanje životu. Ako ti ne odgovaraju postojeći, konfesionalni rituali, možeš izmisliti neki svoj koji bi ti odgovarao.

[Marna]

Cure, hvala vam, prekrasne ste!
Marna, ako se sjećaš neke koja je tebi pomogla ili te inspirirala, molim te da napišeš naslov knjige

isvetice, nisam zaboravila na tebe.
Navest ću nekoliko naslova:
Albisetti, V.: Životno putovanje
Harvey, J. H.: Odiseja srca
Monbourquette, J.: Kako oprostiti
Salajpal, T.: Ranjeni životi

...

Ima ih još, ali valja pretražiti u memoriji, bilješkama, po katalozima ...
Nadam se da će ti neki od navedenih naslova koristiti.

[miina mama]

Knjiga koja je meni pomogla i koju svako malo otvorim je Tolle Eckhart: Moć sadašnjeg trenutka

[leeloo77]

i ja želim da pronađeš tu bezbrižnost i nekoga s kim bi mogla mirno popričati o svemu

Mislim da je baš u toj bezbrižnosti najveći problem nakon takvog gubitka...Ja sam prvo dijete izgubila u 10 tj, a nakon toga blizance u 25 tj . Prvu trudnoću sam od početka bila totalno cool i opuštena. Kad sam drugi put ostala trudna do 10. tjedna sam bila na iglama i nakon toga sam se opustila...završilo je tako kako je završilo. Nakon svega znam da ću u slijedećoj (nadam se uskoro) trudnoći strepiti od prvog do zadnjeg dana i da ,nažalost,nema te knjige/psihologa/prijatelja koji mi može reći ili napraviti nešto da to promjeni. Jednostavno naša prošla iskustva oblikuju naše ponašanje,osjećaje,misli i doživljavanje svijeta oko sebe. Ovdje ne mislim na neke drastične fobije i sl ,ali definitivno više nikad neću biti ista i bezbrižna kako sam bila.

Malo sam upala u temu, ali nekako sam dobila poriv da nešto napišem po tom pitanju ... nisam baš pretjerano otvorena osoba za dijeljenje intime pa nisam htjela propustiti priliku ...
Inače se smatram optimistom pa se nadam da post nije previše pesimističan..

[leeloo77]

ups...sad sam vidjela da sam se primila citirati stari post...sorry...

[isvetica]

Evo cure da se javim, bili smo na putu s malenom, bilo nam je super, bar dok smo bili sami. Iz financijskih razloga pridružili smo se njegovim roditeljima u Češkoj, i malo je reći da valjda u cijelom životu nisam tako bila bezobrazna i drska kao tad. Svaki, ali baš svaki njihov savjet, prijjedlog ili izjava me tjerao na nekontrolirano lajanje. Mislim trebala sam već biti naviknuta, pošto živimo skupa na tretiranje mene kao djeteta, nesposobnog i bolesnog, ali ne.. Pa sam si naručila čim sam stigla Bachove kapi, one su mi pomogle u onom početnom razdoblju prilagodbe, valjda budu i sad. Sutra mi je pregled, a ja sam toliko nervozna da sam čitavu kuću okrenula naopačke pod izlikom spremanja robe od puta. I još sam zaboravila uputnicu. I ne pričam sa sveki...
Odmah se dajem u potragu za ovim knjigama, i nadam se da će mi kapi brzo doći, jer kako ide, zaratit ću s cijelom kućom prije kraja mjeseca. Čekam da prođe ovaj pregled, pa ću pokušati kontaktirati P.C. Tesa, jer trenutno jedina emocija je čista panika

[Marna]

isvetica, hrabro, šaljem ti jedan zagrljaj podrške od mene.
Niti jedan gubitak nije zanemariv niti usporediv i svatko se suočava s realnošću na svoj način.
Npr. već pozitivan korak je kad postaneš svjestan problema, boli, žalosti, a ne nastojati negirati ono što nas muči, izbjegavati razgovor ...
Neki vide izlaz baš u negaciji (da se ikada išta dogodilo), a u nama je sve "zabilježeno" i prije ili kasnije rana se otvori.

[ivana_5]

Evo ja samo mogu posvjedociti da sam do prije dvije godine pljuvala po Bogu i crkvi i nisam dopustala bilo kakvu pomoc s te strane.... onda me zivot dobro osamario.. i nakon svih psihijatara i lijekova koji mi nisu pomogli jedino je Bog taj koji me opet zagrlio i rekao Ne Boj se jer ja sam tu!!! Moj život se stavrno promjenio, iako sam govorila da je to nemoguce i nisam vjerovala u obraćenje. Hvala Isusu koji je moj jedini najbolji prijatelj. Ako netko želi i zanima ga moje osobno iskustvo mogu ga podijeliti s Vama na pp, jer ne bih htjela da se moj post ovdje sada pretvori u vjerovati ili ne jer to je zbilja individualno.

[prima]

... Ovo nije tema za prepucavanje o vjeri, naučavanje o vjeri itd. Želja mi je da oni od nas koji ne nalaze (ne vjeruju) utjehu u Bogu nađu mjesto i način da si pomognu u teškim tenutcima. Što vas nadahnjuje, što vam pomaže, na koji se način ostvarujete...

Evo ja samo mogu posvjedociti da sam do prije dvije godine pljuvala po Bogu i crkvi i nisam dopustala bilo kakvu pomoc s te strane.... onda me zivot dobro osamario.. i nakon svih psihijatara i lijekova koji mi nisu pomogli jedino je Bog taj koji me opet zagrlio i rekao Ne Boj se jer ja sam tu!!! Moj život se stavrno promjenio, iako sam govorila da je to nemoguce i nisam vjerovala u obraćenje. Hvala Isusu koji je moj jedini najbolji prijatelj. Ako netko želi i zanima ga moje osobno iskustvo mogu ga podijeliti s Vama na pp, jer ne bih htjela da se moj post ovdje sada pretvori u vjerovati ili ne jer to je zbilja individualno.

ivana_5 fulala si temu

[cvijeta73]

ajd pustite nam jedan isus free topik

[isvetica]

ivana_5 hvala na trudu, ali zaista ne treba. Cure su se iskazale, dale su mi materijala za razmišljanje i rad na sebi, poboljšanje je već nastupilo, zahvaljujući i njihovoj podršci, i zaista želim da ova tema bude otvorena upravo za one kojima tvoj pristup ne treba i ne pomaže.