uletila mi spajalica
 |
|||
|
|
|||
uletila mi spajalica
Uh, uh, uh, uh...
Zaista je ova tema otišla daleko. Ja ne mogu svaku rečenicu objašnjavati.
ina33 razmišljamo slično kad pričamo o odgoju. Ne mogu svaki detalj analizirati.
Od bratove cure mama mi je psiholog u vrtiću, često i ode tamo igrati se s djecom.
Složile smo se, za nju je još ove godine bolje da je vani, 24 sata na zraku s djecom.
kod nas je obratno, ja sam, kao, premekana a na njega imam prigovor da je često prekrutspajalica prvotno napisa
pa se sjetimo vas dvoje i zamislimo kakva bi bila djeca koju bismo odgajali TM i ja, a kakva ona koju bi odgajali MM i ti
ispričavam se na off topicu
pa nasi bi bili mali iz sjeverne koreje, a vasi iz nigdjezemse (Peter Pan)
Pepita, sve na forumu ode "predaleko", jer nas je previše, još forumska komunikacija, još svako svoj stav itd., riječ na riječ, objašnjenje na objašnjenje, ako ti je too much, najbolje ti je one-on-one se posavjetovat s nekim stručnim.
Mojih dva centa nekako kažu na tvoju temu - nemaš neki poseban problem s malom, odi popričaj s nekim ako si još malo nemirna, da ti da alatke za ponašanje i upute pa ćeš vidjet. Za kolektiv krenite od iduće godine, upiši u miješanu grupu, ako možeš.
Imaš samo dijete koje je možda radoznalije od druge djece pa je u tom smislu malo napornije, ali svako je nekakvo - jedno je bojažljivo, drugo je boležljivo itd.
Onako P.S. dijete - što je to uopće?
Pepita, što želiš čuti?
Želiš neke odgovore koje ne dobijaš, ne slažeš se s nama, ja sam ti dva puta postavila pitanje, nisi odgovorila.
Sama kažeš da joj ne možeš parirati u igri, da ne znaš odgovore na njena pitanja, a ne puštaš ju tamo gdje bi joj bilo intelektualno izazovnije.
Ok, nije problem u granicama.
Tvoje dijete je drugačije.
Dokle god vi ne čitate riječ po riječ moj prvi post, nema rasprave.
Ja ne znam kojim jezikom više da pišem....
Bez pretjerivanja, sa svih strana primam pohvale za njeno ponašanje i odgoj.
Meni to ne znači ništa, ali moram napisati kad ste se uhvatili granica i toga da je ona na prvom mjestu.
To polje je davno pokriveno stručnim pogledom, imamo psihologa i pedaoga u obitelji, zato ne ide u vrtić.
Šiša sve vrtićke vršnjake duplo.
Zna više pjesmica od njih, zna svega više, jer se s njom puno više i radi.
Eto kad već moram pisati što nisam htjela.
Teta na plesu je izdvojila kao najzainteresiraniju, najbolju za suradnju, poslušnu i dragu.
Definitivno je vođa i dominantna je.
Moj odgoj se ne bazira na knjigama i učenom.
Ja sam samo htjela iskustva mama s ovakvom djecom, teškom, da mi kažu neki savjet, što rade kad im je najteže i sl.
Nisam htjela analize i priču o granicama, a niti me nikad nisu vidjeli u živo.
Ako netko može pisati slična iskustva i kako se nosi s tim može, ostalo uopće nije "tema" koju sam otvorila.
Pa to što se ja ne znam igrati kako ona hoće nije problem u granicama.
Nije problem u granicama niti to što ja ne znam uvijek odgovoriti što ona traži ustvari točnije kako traži.
...a gdje je to intelektualno izazovnije???
Kad mi napišeš gdje napiši mi i po čemu???
To me jako zanima.
pa evo, ja sam ti napisala. objasnila sam maloj da ne može stalno hodati za mnom i visiti po meni jer me to smeta, jer se onda ne mogu opustiti, a opuštanje mi treba da se kasnije mogu s njom lijepo igrati.
trebalo je neko vrijeme (i malo njenih suza) da ona to prihvati, sad je samo podsjetim i sve bude ok.
i za ova njena pitanja, odgovaraj joj čim detaljnije znaš, a ako ne znaš, nađite to zajedno negdje u knjizi ili na guglu
Pepita, ja bih rekla da je - problem je da se ti ne bi trebala posebno nešto prilagođavati tome kako se ona želi igrati. Ako se želi igrati, mora se i ona prilagoditi. Ili nema igre.
Ne misli, vjerojatno, Cubana, da je njoj u vrtiću nužno intelektualno izazovnije. Ali socijalno definitivno je, i to je svakom djetetu, jer nije s mamom kojoj je sve na svijetu, i jer se mora naučiti s tim nositi. Moja mala isto svašta zna... ja bih, demit, rađe da s vršnjacima natjeruje loptu i pincetnim hvatom lovi mrave, ali što da radim... kad ne može, zbog boležljivosti. Pa onda doma čitamo pitanja, glumimo itd. Ja bih rađe da ona ne zna ko je Steve McQueen ili kako nastaje dan, a kako noć i da se zemlja vrti i kako se na engl. kaže ovo, a na hrv. ovo, i kako sve funkcionira u tijelu itd., ja bih da fino trče i natjerava se sa svojom ekipom, da s njima pregovara i uči se nečem drugom, ne samo intelektualno (3,9 mjeseci).
Tj, ja smatram da mi je dijete zbog toga zakinuto, a ne da benefitira. Nije za nju dobro da je više one-on-one s mamom ili bakom. Loše je to, ali joj je za zdravlje poguban kolektiv stila ZG dražvnih vrtića. Pa sam tu di jesam.
Sumnjam da ćeš dobit savjet kako se što bolje igrati s njom da joj ne bude dosadno. Ona mora prihvatit da joj je koji put dosadno i da se igra ono što joj nije turbo zanimljivo. To je ono što će naučit u kolektivu, naučit će se bosti i nositi sa suprostavljenim zahtjevima, što s odraslom bliskom osobom ne može.
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.01.2012. at 14:36
potpisujem rječitu inu
ja mislim da tebi treba malo više odmora i manje brige oko cijele situacije, nego što djetetu treba neki poseban pristup
znatiželjna je, možda malo zahtjevnija od druge djece, ali većina ih je takva u toj dobi
ja bih to riješila sa sat-dva vrtića ili igraonice dnevno ili barem dva-tri puta tjedno, kako bih skupila snagu za ostatak dana
što se tiče njezinog - moraš držati konjića kako ja želim - to kod mene prolazi jednom, dva puta, ali treći put ja držim konjića kako ja želim... mislim da u interakciji s drugom djecom rijetko ima takvog popuštanja do trećeg puta, druga strana odmah pokaže svoju volju i dijete se mora prilagoditi
ako pak želim tipkati po forumu, ili čitati novine, evo bojice, slikovnice, čitaj, crtaj, molim 30 minuta slobodnog (nekada uspije, nekada ne, ali s vremenom su naučili i to)
to vrijedi i za konstantno praćenje po kući (ako kuham ručak, evo ti zdjele i ti kuhaj svoj, ali barem dva metra od mene jer je preopsano da mi se mota oko nogu dok ja baratam noževima, kipućom vodom i sl.; ako čistim, evo ti krpa briši prašinu u svojoj sobi i sl.)
a učenje rutine - to je posebno - krasna su djeca koja usvoje sve što roditelj sebi zamisli, ali ja i danas s njih troje imam razgovor oko toga zašto oni moraju leći prije mene, zašto ne mogu ostati budni, a ja idem spavati... zašto se zubi peru poslije svakog jela, prije odlaska u školu i sl.
nešto su usvojili npr. ruke peru bez podsjećanja, stariji se tuširaju sami, prljavu odječu i rublje spramaju u posebne kante (ja sam zakomplicirala s kante u tri bojeu koje dovajaju rublje po bojama - ali shvatili su ), društvene igre svi dijelovi moraju biti u svojoj kutiji i sl.
naravno, ja sam nemajka koja uglavnom zamjećuje ono što nisu usvojili i koliko su mi taj dan popili živaca, ali kada razmišljam o svakom danu, uvijek ima puno boljih stvari nego gorih
Pobogu ona je po cijeli dan vani s djecom, koje ima duplo više nego u vrtiću, kojih ima od par mjeseci do osnovne škole.
Ona vani ne ide samo s mamom.
Pa što vam je, koji je vrtić bolji od svježeg zraka uz more i mjesta prepunih djece.
Pa bar bi ti ina33 mogla znati kako izgleda splitski Žnjan!
Ide na ples triputa tjedno, tamo je isto s djecom i tetom čiji autoritet poštuje.
Mislim da je to sve dobra zamjena za vrtić.
Pa kod nas su još uvijek parkovi puni djece...izlazimo vani i vani smo po cijele dane.
Mi još zimu nismo vidjeli.
Drugo, da ide u vrtić, kad dođe kući nastavila bi opet isto, to je njen karakter, to nije stvar odgoja.
pepita ti opet svoje dijete proglasavas posebnom i darovitom a kad ti se kaze da nam se cini da bas i nije onda tvrdis da nisi ni tvrdila da je.
Ne kuzim bas sta hoces...
Pepita, evo nekoliko primjera kako smo mi to rješavali u našoj kući, pa vidi da li ti odgovara (teško je to, svako dijete je priča za sebe).
Upravljanje vremenom - moji dečki od malih nogu jako dobro znaju da moraju dati mira pol sata tati nakon ručka i to je amen. Tata kaže "igrat ću se s vama kad se odmorim i pročitam novine" i to oni prihvaćaju, baš negdje od treće godine. ALi nakon pol sata tata se MORA ići igrati s njima.
Odgovori na pitanja - moji dečki godinama ne prihvaćaju rečenicu NE ZNAM, samo viču "Pa imaš internet!!!"
Nekako smo muž i ja napravili s vremenom podjelu rada, pa je on znao jednom tjedno odvest dečke (ili bar jednog od njih) popodne k svojoj mami. Svima je bilo dobro - baka je imala društvo (i to pojedinačno, rijetko su bili zajedno popodne kod nje jer to je bilo njihovo "posebno" vrijeme). U isto vrijeme onaj koji je bio doma mogao je gnjaviti mene, ali rijetko su bili jako naporni ako nisu bili u paketu.
Iz iskustva znam da je puno teže u zimskim mjesecima kad smo veći dio dana unutra, ali šetnje spašavaju stvar kao i bilo koja vrsta boravka vani. Jest da sam morala odgovarati na pitanja kakva je ona ptica, kakva je ova biljka, zašto ovo, zašto ono (dok nam se grlo ne osuši) ali nekako se čovjek navikne na to.
Doma su nas spašavale puzzle - to je bilo naše kupovanje vremena.
Vrlo rano smo krenuli s računalom (i to sam bila u dvojbi da li je dobro, ali bilo je razloga za starijega, a mlađemu ni danas baš nije nužno takvo pomagalo, ima on svoj mozak i računalo ga nije zanimalo skoro do škole, iako je stariji brat lud za time...)
Bilo kakva promjena u dnevnoj dinamici je dobrodošla - posjeti susjedima, pečenje kolača, usisavanje, pranje lego kocki u lavoru u kadi (koristi se cjedilo)... Do besvijesti! Ja sam bila prisiljena naći 1001 kreativnu aktivnost da mi klinci ne vise svaki s jedne strane suknje.
Dodatno - stariji je obožavao tjelesni kontakt (takav je i danas, iako me skoro sustigao po veličini, još se voli maziti), mlađi samo u kritičnim situacijama (jučer mu je zubarica izvadila mliječnu peticu pa je došao sjesti u krilo jer mu je trebala utjeha).
I tako, živimo iz dana u dan. Ponudiš ovo, ponudiš ono... Za sada je prerano da znaš u kom smjeru će te to odvesti, tek si na početku. Isprobavaj različite stvari.... Klinci nas ponekad iznenade s jedne strane intelektualnom naprednošću, a s druge (to je često kod mojih koji su već veći) otkrijem da ne znaju neke stvari koje se meni podrazumijevaju.
Sve ti je to dio života. Naša djeca su puno naučila od nas, ali bome smo i mi isto toliko naučili od njih i još uvijek učimo.
okej, ne ljuti se ...
nemam pojma gdje živite i koliko je djece u parku...
baš mi je drago što je tako puno
pa onda i nemaš baš neki problem, izvedi ju van (ili netko drugi neka to učini), neka se vani zabavi, istrči, izmori, doma postavi granice i uživaj u djetetu takvom kakvo je
pepita, vrtić je kolektiv u kojem sigurno stvari ne funkcioniraju kao u parku ili doma s mamom i bebom. ovo pišem zato jer mi se još od tvog prvog posta javila misao da maloj treba kolektiv. čak i ako je darovita kao što kažeš, onda pogotovo. moj je stariji bio teško dijete. i jako voli vrtić. kada mu se rodio brat (ista razlika kao kod tebe) savjetovano mi je da ga ostavim doma. pa me nakon tri dana molio da bi on u vrtić. to nije napravio zato jer sam loša majkanego zato jer mu je kolektiv izuzetno pasao
ovdje si sve rekla
ako je vama vaš odgoj u redu, onda zajedno s djetetom rastite, vi se djetetu malo prilagodite, a malo njegov karakter zauzdajte da bude nešto i po vašemu...
Za klimu jedan veliki blago ti se!!!! Ali blago ti se! Užasno je teško biti roditelj boležljivog djeteta u ZG-u, tu se sunca i zraka i djece na otvorenome ne vidi... mjesecima.
Za ovo drugo, nije ti isto uz mamine skute pa u kontaktu s djecom, Žnjan, neŽnjan, i nije ti isto uz odgajateljicu i djecu, u kolektivu, stranom terenu, a mame nema. Na toj muci se kuje socijalna kompetencija, po meni.
Drži je još kući, sve što radiš je dobro, osim što bih ja osvijestila to da je ona preuzela previše kontrole tj. ne bi se trudila naći igru koja bi nju super zadovoljila i di joj ne bi bilo dosadno, trudila bi se preuzet lopticu i pustit je malo da se čeliči i u frustraciji.
Ovo što je daješ s djecom, igraonice i parkovi - fantazija.
Sve će nadoć na svoje kad krene u kolektiv, po meni, ali tu svakako gledaj miješani, ne vršnjake, jer će joj bit dosadno. Sve će bit OK, mislim da si previše zabrinuta, tj. da jednostavno moraš prihvatit da imaš takvo dijete koje voli šefovat, malo joj udarit kontru, malo joj uvest pauze na tisuću pitanja, naučit će i ona.
Mojoj sveki koja ima drugo dijete unuku malog Ghandija, a ekstremno pametnu, samo skroz drugi tip, je bilo dugo teško privhatit i moju haharicu.
Sve je ok, po meni, samo malo čvršće ruke s tvoje strane i da si osvijestiš neke stvari, probala sam ti ih ovdje naznačiti, drugačije ti ne mogu pomoći.
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.01.2012. at 15:00
Gle cuda, ja isto znam iz vlastite koze. Jer je moje dijete sve samo ne lako odgojivo. I to od rodenja.
I bas zato sam sigurna da je moja velika zasluga zasto je on danas dijete kakvo je. Dijete s kojim je moguc suzivot!
A da je i dalje svima jednako sladak i divan i uzor i pametan i dobar i poslusan i svi su u njega gledali na predstavi ni manje ni vise nego u Teatru Exit
ovo sam isto htjela nadodati
park-pravila ne vrijede u vrtiću
u parku ipak može biti sve po djetetovom, dok se u kolektivu mora prilagoditi tuđim pravilima
stalno spominjem vrtić jer između ostaloga napisala si da je na plesu sve u redu, iz toga bih mogla izvesti zaključak da djetetu odgovaraju drugi autoriteti (voditeljica plesa) i strukturirana aktivnost - sve ono što se susreće u vrtiću ili igraonici
no, kako kažeš da ju ne želiš još dati u vrtić, onda se malo strpite do 4. godine
Vrijeska, nisam bila ni pročitala tvoj post kad sam poslala svoj, hahaaha!!!
Pinky darovitost i rad s djetetom nije isto.
S njom se radi, pjevamo pjesmice, ide na ples pa tamo nauči svašta, igra se s djecom po cijeli dan i to nije darovitost!
To je samo dobro socijalizirano dijete kojem vrtić za socijalizaciju nije potreban.
Peterlin kužim te skroz i pronalazim neke sličnosti. Izvlačim pozitivu!
Moja mala je u kolektivu neprepoznatljiva... na bolje... mirnija, zaigranija. Ali, meni se kolektiv svodi na to da je vodim po bolnicama... valjda će i meni granut kolektivno sunce, jer smatram da je uistinu bitno ovako uskraćena. I da to nije djetetov normalni razvoj (pogotovo iza 4 godine, a kako sve izgleda, mojoj će zdravlje ostat slično i patit ćemo se još dugo). Ali, život je takav, i ne može se uvijek idealno, i sad imamo zdravstvene prioritete i frigaj ga. Ovo drugo ostaje razina "wishful thinking", ono... stila dodatne aktivnosti.
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.01.2012. at 15:05
Naučili smo već na forumu da dijete smije biti svakakvo - i preatačirano i neodgojeno i bez granica i s izgubljenom materom, ali darovito
(ne da zbraja milijune i čita od pelena, nego da mu mozak i psiha jednostavno funkcioniraju drugačije i da iz toga proizlaze neprilagođena, nesrazmjerna ponašanja koja se ne mogu ukrotiti istim načinom kao s drugom djecom) e to je već no-no, pec-pec, to ne postoji. K'o ni ADHD. Sve to kreće "iz kuće".
Mislim, nikome od vas nije palo na pamet da Pepita možda ne radi nikakve bitne pogreške u odgoju, nego taj način jednostavno ne funkcionira kod male? I nije mala zato monstrum, niti je Pepita blesava.
Ništa se ti ne brini, sve će se to samo riješiti, sva su djeca takva, i moja ti je takva, samo strpljivo daj granice...a evidentno da Pepita ne postiže rezultat kakav bi htjela i vrti se u krug. Na forumu niti neće dobiti ispravan savjet jer nitko od nas s djetetom nije boravio, može je samo stručnjak uputiti.
Ono s čim se slažem je da vrtić jest apsolutno pozitivna stvar i da uči odnosima s okolinom na način koji je iz kućnih papuča "nedohvatljiv". Još ako se potrefe dobre i inteligentne tete - sjajno!
O da, ako su mame istih mišljenja zna biti i bolje nego u vrtiću.
?????
ne razumijem tvoj - hahaaha!!!
ja ne vidim da je netko tako nešto rekao !!?!
Vrijeska, nije, ali tako nekad ispadne. I slažem se da su moje uspredbe pretjerane.
Posljednje uređivanje od čokolada : 03.01.2012. at 15:12
Slažem se.
Mislim da Pepita nije shvatila sve postove, jer nisu ble nikakva kritika nego iznošenje vlastitoga iskustva i mišljenja.
i ovo je moje mišljenje - strpljivo, dajte si vremena i njoj i sebi
Pa ovo je valjda tako za 90% tema koje se pokreću po forumu. Svako od nas govori iz svojih cipela. Evidentno je da nismo stručnjaci za odgoj, niti psihu, niti ništa, niti to pretendiramo biti, svako je opalio svoj waiver i iznio ono što misli - a što drugo, kao što ljudi koji odgovaraju na 90% pdf-ova na ovom forumu nisu stručnjaci u tome? I svi smo je uputili na stručnjaka.
Tražila je iskustvo sličnih kako se nose. Evo mog iskustva. Napisana su i druga isukstva, kojima su jako pomogle radionice.
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.01.2012. at 15:23
ovo je islo pretpostavljam mene
ja sam se odmah ogradila da li joj je djete darovito ili ne, jer mislim da ja, na osnovu par postova, zbilja nisam mjerodavna da prosudim da li je djete darovito. za to postoje ljudi kojima je to struka i koji sigurno zanju tako nesto prepozanti.
to iz kuce se odnosilo da ako djete doma shvati da u nekim stavarima ipak postoje granice, lakse je. i da ako teta kaze da nije red na nju da plese vec i druge cure nije zato sto je teta zlocesta, vec eto zato sto mi kao zajednica funkcioniramo po nekim pravilima. ako ih doma nema (ne mislim na konkretan pepitin probelm vec opcenito) tesko ce djete kasnjije u kolektivu bilo kojem shvatiti da granice jesu tu i da ih mora prihvatiti. i zato sam napisala da ne volim tu rijec da sve ide iz kuce, jer se cesto krivo interpretira. po meni se u kuci dobijaju temelji svega i ponasanja i ljubavi i znanja, koji se onda nadogradjuju sto ugodnim sto bolnim iskustvima i radom.
ovo joj je savjetovano kroz pra postova ukljucujuci i moj. neko je pisao i oradionicama za roditelje i sl.
spajalica, nije išlo tebe, uopće ne. te sam se rečenice ja naslušala sa starijim djetetom. a slušam je i danas kad mi poneki biser pokroviteljski kaže - a vidiš kako si sad naučila s mlađim djetetom! (starija je ADHDić, mlađa nije)
ovo što ste ti i vrijeska kvotale bila je moja ironija. stvari se kod takvih ekstrema najčešće ne poslože baš same, a da to ne bude na štetu djeteta. Iako, naravno poneki roditelj može imati savršenu intuiciju i sam dijete poslati u pravom smjeru.
Plus što sam ja dala link na čovjeka koji ima neki disonantni stav o većinskoj struji i koji misli da je dijagnosticiranje darovitosti kod djece u tolikoj mjeri malo iskrivljeno. Ja ne ulazim u pojedino dijete, dala sam link na čovjeka koji ima daleko više zanja i iskustva od mene. Ko zna, možda mi se obije o glavu i baš moje na kraju bude imalo taj problem, ali to je ono što sam pročitala i što me u ovom trenu okupira. Nikoga ne napadam, pokušavam sebi pojasniti stvari i naći sebe i svoje dijete u tome, pa onda dajem upravo ovo što je i Pepita pitala - i ono što se meni nametnuloi kao trenutno rješenje. Ni manje, ni više.
da, ponekad mi se cini da sa brojem godina povecava se broj recenica/fraza koje koristim, a koje sam uvijek mrzila
Razlog zašto ja u društvu ne volim pričat o starijem je upravo ova nemogućnost da se problem prikaže realno; što zbog naše subjektivnosti, što zbog toga što samo obitelj provodi 24 sata s tim djetetom.
Pepita, evo mog iskustva:
-do 2 i pol godine apsolutna simbioza (unatoč rođenju mlađeg)
-konstantno testiranje granica (a vrlo sam doslijedna, i jako osjetljiva na osobne granice)
-slaba do nikakva socijalizacija, unatoč mojim poticanjima
-vrlo česti tantrumi, da ne kažem histeriziranje za (meni) banalne stvari tipa - "ugazila si na bijelu crtu na zebri"
-pitanja, pitanja, razgovori i još pitanja, beskonačna, iscrpljujuća...
-ogromni nesrazmjer intelektualnog i emocionalnog
Situacija se jako popravila prvenstveno njegovim sazrijevanem s emocionalne strane, a to se poklopilo i s ulaskom u kolektiv. Rekla bih da to nije slučajno.
Pomirila sam se s tim da ga trebam "izdržat" psihički. I takva djeca se itekako odgajaju, puno mi je lakše mlađeg tu i tamo pustit iz ruku, brzo se vrati na pravi put. Starijem jednom popustim a idućih mjesec dana ispravljam taj trenutak svog komoditeta.
I da ne zaboravim dodat, mjerilo dobrog odgoja (moje osobno, ne mora uopće bit da sam u pravu) mi je da kad nije sa mnom bude samostalno, odgovorno i pristojno dijete. Zasad funkcionira.
Ja sve ovo ne pišem zato što je Pepitino dijete po mojoj "procjeni" darovito, nego zato što poznajem jako puno roditelja koji se bore sa sličnim problemima, a djeca su im dijagnosticirana kao darovita. A ti roditelji se najčešće obraćaju za pomoć zato što se dijete ne uklopi očekivanu shemu (kućnu, vrtićku, školsku) i samo oni znaju kroz kakve muke prolaze i koliko puta dnevno pomisle - ma da je bar običan.
Pepita, puno ima i u ovome što je Vrijeska napisala - tako zahtjevna djeca bolje funkcioniraju uz odmornog roditelja. Ne znam možeš li nešto po tom pitanju sebi olakšati.
Otprilike to je to, izdvaja se od vršnjaka, teško je...
Mislila sam da će možda tu biti netko kome je slično i tko ima neke sheme da se lakše nosi s time.
Očito sam precijenila stvar, nema lakše stvari, takvo je moje dijete!
Jull nam je dosta toga olakšao!
Zašto sve ovo - pa zato što želim djetetu pružiti najbolje od sebe.
Da nije tako, išlo bi u sobu u kaznu, bez pretjeranog mozganja i to je to.
Izdvajala se od vršnjaka i sa godinu i pol dana, bila naprednija.
Sada je samo starija i naravno to je sve više izraženo.
Tko zna možda dogodine bude lakše, a možda i teže.
Sve u svemu, zaista je s postavljenim granicama sve ok.
Ne mogu zaista pisajući sve objasniti jer ako kažem da je poslušna mnogi će izvući iz konteksta moju kontradiktornost.
Tako ustvari i ispada.
Ustvari, htjela sam s nekim podijeliti iskustva, a ovo je ispao topic u kojem ja vrištim i tražim očajnički pomoć što nije tako.
Do njene druge godine smo savršeno funkcionirane, unatoč tome koliko teška bila, sada je stvar nešto teža.
Koliko vidim postoji ta trogodišnja faza i mnoge mame mi se žale na tu fazu.
Možda se to malo spojilo s njenim karakterom.
Možda je jednostavno sve uredu, a čini se da nije.
Ipak je tu beba od dva mjeseca, možda mi se sve to čini mnogo teže nego jest.
Ne znam, samo gledajući njene vršnjake i njihove mame u različitim situacijama vidim da ja spadam u onu skupinu što im nije lako.
Draga Pepita, vidi sama i odluči.
Do stručnjaka možeš otići, možda je bolje da je netko neovisan tj. da nije iz tvoje obitelji, meni su barem obično za doktore savjetovali da budu "izvan priče".
Za zdravlje moje male ja spadam u onu skupinu što im nije lako, idem po dr-ovima, nešto smo riješili, nešto prihvatili da rješenja nema ili da se moramo strpit i trpit. A kad zdravlje nije bajno, nije ni psiha u nekom visokom letu, ali eto... prihvaćamo i pokušavamo mic-po-mic, u granicama u kojima nam je sad moguće.
Možda tebi bude tako i za psihosocijalni aspekt tvoje male, za nešto možda dobiješ neki odgovor od nekog sa strane i smjernicu drugačiju od isukstava roditelja, jer svako baždari na svoje dijete i po svom iskustvu, pa ćeš za sve dobit tisuću savjeta od "klin se klinom", do alternative, preko prihvaćanja stanja, sve ovisi. Ti najbolje poznaješ svoju malu, znaš sebe, pa ćeš vidjet što vam najbolje paše. Sretno!
Posljednje uređivanje od ina33 : 03.01.2012. at 16:27
Dečko je u pitanju
Pročitala sam i ostale postove, meni je njeno ponašanje sasvim normalno za tu dob. I mene moj dečko odmah posluša, ali se redovito i vrati na mjesto zločina. Samo što on ne može biti uporan koliko sam ja uporna. I bez grižnje savjesti postavljam svoje granice, što ispočetka nisam radila, pa kad mi se počelo obijati od glavu shvatila sam da ne moram biti ničiji rob, pa ni njegov. Primjer, crtić može pogledati kad god želi, i kad god ga želi gledati ja mu upalim. Ali navečer, kad počne Kralj Queensa, neću mu ga upaliti da mi je na oko ispao, jer tada je MOJ red za gledanje tv-a. I slično. Dakle, nastojim maksimalno poštovati njegove želje i granice, ali želim ga naučiti da i on poštuje moje. To je borba koja se ponavlja iz dana u dan, u milijun stvari, ali meni to ne pada tako teško kao tebi jer on ide u vrtić, a ja se bavim i drugim stvarima, ne samo njime. Da sam 24 sata dnevno vezana uz njegovo društvo (shvatila sam iz tvojih postova da ti jesi uz kćerkino), vjerojatno bih ispalila. Zato ti ja preporučujem, ako već ne želiš dati malenu u vrtić makar na par sati dnevno, zamoli baku ili nekog drugog i odvoji sat-dva vremena za sebe. Vjerojatno će ti lakše padati ove normalne situacije koje ti sad izgledaju tako strašno.
Uf, nemam snage iščitati sve što ste napisale i zakačile se za tu darovitost...
Pepita - meni je poanta svega onoga što si navela tvoja rečenica "ja vidim da je drugačija od drugih, drugačija od vršnjakinja...", jer ih imaš u susjedstvu, družite se i ti vidiš da tvoje dijete definitivno nije isto kao i druga..
ako si to zaključila znači da niti ne možeš tražiti savjet kod mama koje imaju djecu koja su, možda će grubo zvučati "ista kao ostali", moraš se obratiti nekome tko ima dijete sličnog karaktera kao što je tvoja kćer, ili nekome stručnome ako ne znaš kako dalje handlati situaciju...
Ne može ti ama baš nitko, ovako preko postova reći kakvo je tvoje dijete i što učiniti (a znam da je to najlakše i nekakva slamka spasa, pa ćeš poslušati prvo jednu forumašicu, pa drugu..pa opet ispočetka...)
sretno!
cokolada, malo mi je cudno da od ukupnog postotka darovite djece 90% roditelja posta na rodama. Sklonija sam zakljuciti da umjesto toga roditelji vole proglasiti svoju djecu darovitima i drugacijima. Ne poznajem osobno ni pepitu ni njenu malu ali sve ovo navedeno mi apsolutno ne zvuci kao nadareno vec prosjecno, radoznalo, teze odgojivo dijete. Ali ako vi volite etiketirati svoju djecu darovitima, samo naprijed. Meni ni u dzep ni iz dzepa. Samo, brate, malo smijesno zvucite. Podsjecate me na moga staroga koji je u svakom od svojih unuka vidio genijalca (cak i u mojim tek petomjesecnim bebama) a recenice mu pocinju "nije sto je moja....al sto je ..."
nakon ovog posta stvarno mislim da pretjeruješ
tražila si iskustva, dobila si ih
no, po mom mišljenju, i što ja mogu iščitati iz tvojih postova, očito je da nisu bila dovoljno "drama" za tebe, očekivala si neke druge odgovore ...
voljela bih čuti, postoje li uopće majke koje misle za svoje dijete da je "ništa posebno", da je "isto kao i sva druga djeca", koje za svoje dijete misle da nije jedinstveno?
ja nigdje nisam vidjela dijete poput moga sina, baš mi je poseban po svemu, ali pripisujem to majčinskom obožavanju
sve sam pročitala i već je puno toga rečeno pa ću samo napisati ovo:
skoro sve što si napisala jako me podsjeća na moju najstariju kćer, uistinu su vrlo slične.
ono što ti mogu reći jest da sada ima 8,5 godina i ide u 2. razred. ostala je "drugačija" na mnoge načine, ona je jednostavno takva, izrazito otvorena, bolno iskrena, potpuno nesputana, razigrana, znatiželjna, (mislim, znam da su sva djeca takva, ali zara je takva na stotu, to razumije samo onaj tko ju pozna ili ima isto takvo dijete).... i često je naporna i iscrpljujuća... ali je svejedno naučila uobičajene norme ponašanja i normalno funkcionira u društvu (to me jaaaako brinulo dok je bila ovako mala kao tvoja kćer).
nije nešto posebno nadarena (iako, ima jako slabu pažnju i teško se koncentrira, a svejedno prolazi s 5.0 i što se tiče nastavnog gradiva jako je hvale, što zapravo ne ide zajedno, bilo bi logično da ima slabije ocjene uz taj njen karakter).
bavi se baletom, ima naj frendice, ima dečka LOL ... izvrsna je kuharica, na tom području sa sigurnošću mogu reći da je nadarena
i sve je ok.
i puno je lakša sad kad je starija, puno puno lakša
eto, samo malo utjehe od mene
Očekivala sam da će se javiti mame sa sličnom djecom pa nekim primjerima i sl. na nešto skrenuti pažnju i dati koristan savjet.
Da sam tražila psihoanalizu obratila bi se psihologu.
Evo ovo sam tražila, nekog tko vidi da je dijete samo "drugačije" i da mi kaže nešto o tome.sve sam pročitala i već je puno toga rečeno pa ću samo napisati ovo:
skoro sve što si napisala jako me podsjeća na moju najstariju kćer, uistinu su vrlo slične.
ono što ti mogu reći jest da sada ima 8,5 godina i ide u 2. razred. ostala je "drugačija" na mnoge načine, ona je jednostavno takva, izrazito otvorena, bolno iskrena, potpuno nesputana, razigrana, znatiželjna, (mislim, znam da su sva djeca takva, ali zara je takva na stotu, to razumije samo onaj tko ju pozna ili ima isto takvo dijete).... i često je naporna i iscrpljujuća... ali je svejedno naučila uobičajene norme ponašanja i normalno funkcionira u društvu (to me jaaaako brinulo dok je bila ovako mala kao tvoja kćer).
nije nešto posebno nadarena (iako, ima jako slabu pažnju i teško se koncentrira, a svejedno prolazi s 5.0 i što se tiče nastavnog gradiva jako je hvale, što zapravo ne ide zajedno, bilo bi logično da ima slabije ocjene uz taj njen karakter).
bavi se baletom, ima naj frendice, ima dečka LOL ... izvrsna je kuharica, na tom području sa sigurnošću mogu reći da je nadarena
i sve je ok.
i puno je lakša sad kad je starija, puno puno lakša
eto, samo malo utjehe od mene
Hvala ti Lutonjice od srca!!!
Ohrabrio me tvoj post, inače sam od svih ovih postova baš danas nekako izgubljena.
Kao da sam neshvaćena, a možda i jesam.
"Drugačiji" se može biti i na negativan način, nažalost...kada vidiš da ti dijete nije opušteno, bezbrižno, zaigrano kao recimo ostali trogodišnjaci.
Primjećuješ da je drugačije ako ti to tvoje najnajbolje prijateljice s djecom slične dobi kažu...whatever..naravno da je svako dijete posebno na svoj način, svaka osoba također...ovo je nešto što jednostavno osjetiš, ali ne na foru, "moj je i zato je jedinstven"...ponovit ću, ne mora nužno biti u pozitivnom kontekstu...jer Pepitino "drugačije" niti nije bilo baš pozitivno - u njezinim očima.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
