Pepita, imam iskustvo odgoja djeteta koje je oduvijek bilo "drugačije" - od prve godine života. U mnogim stvarima koje opisuješ razlikuje se od tvoje kćeri, ali ima nekih zajedničkih stvari koje prepoznajem - kognitivna naprednost i želja za kontrolom. Da skratim priču, ovo prvo sam zadovoljavala, ovome drugome sam postavljala granice. Dakako, one su za njega uvijek morale biti lagano pomaknute i proširene, ali s naglaskom na lagano. Ne možeš dijete lomiti, moraš mu dati da se razvija, ali ne po cijenu patnje svih ostalih u obitelji. Kad je bilo potrebno, a to je bilo zbog razloga izvan obitelji, odnosno u sustavu, potražila sam stručnu pomoć - išao je na psihološke radionice za darovite 4 godine, a isto tako i ja.

Iz mog iskustva gledano, tvoja kći će uvijek ostati takva osobnost kakva je - moraš je odgajati u skladu s njezinom osobnošću i potrebama, a ne protiv nje same. Istovremeno, ona je član obitelji koji se također mora prilagođavati potrebama i granicama drugih. Njezina sloboda prestaje tamo gdje počinje nečija tuđa sloboda. Mi roditelji uvijek žrtvujemo jedan dio svoga prostora, vremena, potreba, ali ne smijemo sve, za dobro svoje i za dobro djeteta. Problemi koje imaš neće tako brzo proći - još je pred njom jako puno izazova, osobito u vrtiću i školi. Ali, ići će prema boljem, kako se njezin emotivni razvoj bude usklađivao s kognitivnim. Moj sin je sada jedanaestgodišnjak, ide u 5. razred i mislim da je sada zbilja socijalno uklopljen i prilagodljiv. To ima veze s njegovim emotivnim zrenjem, ali i našim odgojem i svime što smo od vrtićke dobi činili da mu pomognemo. Kao što su već neke mame napisale, traži savjete od roditelja djece slične tvom djetetu, a bude potrebno ima i stručnih osoba koje ti itekako mogu biti od pomoći.

Inače, darovitost je svojstvo 10% populacije i nije poremećaj ni patologija. To je samo jedna vrlo visoka razina kognitivnih sposobnosti koje dijete ima i koje mu treba pomoći da realizira i da se istovremeno normalno emotivno i socijalno razvija.