Trogodišnja faza ili...

[ina33]

Meni je zbilja neobično ovo što pričaš o tome da te ona ne mora vidjeti i da se ne prestraši kad te na tren izgubi. Na tvom mjestu ja bih zbog toga provjerila njezin emocionalni status kod stručne osobe. Ne mogu suditi koji je razlog tome, ali je doista neobično za tako malo dijete. Kod mog sina toga nije ni izbliza bilo, naprotiv, uvijek me je morao imati na oku i osjećao bi se jako nesiguran u takvoj situaciji.

Evo kako ja to vidim (nestručno), jer mi nije toliko neobično, jer sam vidjela dosad na 4 djece, u dobi od tako 3-4 godine - to su djeca koja su ili full sigurna u to da su se mama i tata skrili i znaju da su negdje okolo, ili neće baš u prvih pet-deset minuta (koliko roditeljski živci mogu izdržati to promatranje skrivećki sa strane) reagirati suzama, nego će ili nastavit dalje prema onome što ih u tom trenu više zanima od straha di su mama-tata, ili će se nekome obratiti za pomoć kao tvoja mala. Nakon pola sata, evo.. ako mogu onako se "igrat what-if scenarija" vjerojatno bi zaplakali svi. Ali, ne plaču nužno svi u prvi sekund, i ne mora to nužno značiti nekakve poremećaje emotivnog statusa. Po meni, nestručno.

Of kors, ništa te ne košta (osim možda živaca i dubizoa, ali to ide sa svakim mišljenjem, pa čak i ovako laičkim, našim) provjerit to sa stručnom osobom. I napisat što je rekla, i za mene je relevantno.