Nisam čitala sve odgovore redom, ali moja curica je jako slična Pepitinoj, sve ju zanima, sve kontrolira, u svemu nalazi neku mamu, za sve ima razlog zašto hoće ili zašto neće ili kada hoće, pa onda neće, isto ne ide u vrtić - ići će od slijedeće vrtićke godine i u neke dane stvarno se veselimo tom polasku u vrtić (mislim na sebe :D).
Sva ova navedena ponašanja, ja uopće ne smatram nikakvim problemom, za svako pitanje nađemo neki odgovor ili rješenje i većinu toga rješavamo dogovorom. Sad se netko vjerovatno pita, šta se onda javljam!?

Osim svega navedenog imamo mi onih dana kada ništa, ali baš ništa ne valja i nema rješenja koje će ju zadovoljiti ili smiriti. Danas je bio takav dan. Bila je doma s tatom (radi u smjenama, pa ju čuva kad sam ja na poslu, a kad i o radi čuva ju baka), ja sam otišla na posao u 9, prije toga smo se malo poigrale, pripremila sam joj doručak, molila me par puta onako drago i naumiljatije šta se može zamisliti da ostanem doma jer me TREBA, ali naravno da sam morala ići raditi, a tati je od jutra govorila da ga neće, da joj "nije lijepi", nek "briše" i slično sve u ljutnji, čim sam ja izašla uslijedilo je plakanje, "mama vrati se, molim te, ostani trebam te"......Jasno nisam se vratila, jer sam već praktički kasnila, a tata koji je inače jako kratkog fitilja se u tome našao uvrijeđen, povrijeđen i ljut zašto ona tako plače za mamom....tko je on.....blabla, uglavnom, nije ju mogao smiriti nikako, pa je i on poludio, vikao, čak je dobila i po guzi. ;((((
Sve to mi je on sam rekao, strašno mu je bilo žao, ali evo i sada je on još uvijek ljut na nju kao da je odrasla osoba (mislim curica moja od 3 godine). S posla sam ih zvala - ona je bila tužna i tražila me da dođem, a on ljut apsolutno neprikladno - da ni njemu se ne može objasniti da njegovo ponašanje ne valja uopće.
Kad sam došla kući, jako mi se veselila, ali za jedno pola sata bilo joj je dosta i mene i taj čas je bilo "mama, nisi mi lijepa, briši" itd. Sad netko može reći da je bila pod stresom od tatinog ponašanja prema njoj, da se naljutila jer sam ja otišla i možda je tako, ali to se događa svakih 2 tjedna, nekad češće, nekad rjeđe i ovo je prvi puta da je tata poludio, tako da iako je kriv, mislim da nije kriv za kompletan obrazac tog ponašanja. Cijelo popodne je više manje šizila zbog svega redom, ništa neće, pa se smiri na 5 minuta, pa ponovo, u tih 5 minuta kad je mirna dođe pa ljubi, pa nakon se opet ljuti.....
Ja stvarno imam živaca i rijetko mi se dogodi da poludim, tako da sam joj skretala pažnju, igrale smo se malo ovako, malo onako i nekako preživjeli dan, ali sada bi najradije plakala do jutra koliko sam tužna jer želim znati što je mojem djetetu i želim joj znati pomoći, a sve mi se čini nedovoljno dobro.
E da, i nismo se o tome raspravljali pred njom, nego tek dok je zaspala.