Nažalost, i ja sam u klubu.

Hipohondar sam od kad znam za sebe, a od kad imam djecu dio strahova se samo preselio na njih.

Starijem sam kad se rodio non- stop opsesivno mjerila temperaturu i to je trajalo dosta dugo. Stalno sam ih gledala pod povećalom tako da je svaka njihova modrica bila znak strašne bolesti, a ne nešto tako tipično za klince.

Sjećam se jedne svoje epizode, ne znam bi li se smijala ili plakala kad se sjetim. Kad je mlađa imala negdje godinu i po otišli smo vaditi krv kod njene pedijatrice da se čisto provjeri je li riječ o virusnom ili bakterijskom infektu. Epruvetu s uzorkom smo sami odnjeli u lab, a kad sam došla po nalaze sestra iz laba mi je samo predala prazan papir sa naznakom ZGR. Kad sam vidjela ta tri slova samo mi se je okrenulo u želudcu i u svojoj glavi sam zabrijala da je nalaz krvi bio toliko loš da su ga odmah poslali za Zagreb i da je sigurno riječ o nekoj neizlječivoj bolesti za koju u našem gradu ne postoje liječnici pa su stoga morali uzorak krvi poslati u metropolu na dodatne provjere i pretrage.
I tako sam ja jadna i istraumatizirana došla s tim nalazom ponovo kod djetetove pedice i pao mi je kamen sa srca kad sam saznala da ono ZGR ne znači kraticu za Zagreb, već je to oznaka da se serum zgrušao tako da smo samo morali ponoviti vađenje. Ne trebam ni reći da je nalaz bio skroz ok. Nažalost, to je samo jedan u nizu mojih "bisera".

Ajde, tad sam bila mlada i zelena, bez interneta, pa se tješim da sam ipak s godinama napredovala. Srećom, mm je skroz skuliran pa me uglavnom spušta na zemlju, ali mu ja onda spočitavam pretjeranu ležernost i to mu nabijam na nos kao nedostatak brige i ljubavi što u stvarnosti stvarno nema veze s vezom.

Uglavnom, moram reći da sam s godinama ipak smanjila doživljaj, ali još uvijek kad čujem sirene hitne pomoći, a moji nisu u tom trenu doma, u glavi mi se odmah počinju vrtiti najcrnji scenariji.
Što da još kažem osim da suosjećam s mamama paničarkama.