Moram priznati da mi je lakše sad kad vidim da nisam jedina sa tim glupim strahovima.
Mene osim glupih boleština, do kojih moje misli dođu zbog dječjeg kašljucanja, pate i strahovi od nesreća. Sin mi u devetom mjesecu kreće u školu i mene je već dugo frka što će mu razred biti na katu, a stepenice mi djeluju sklisko, a njega smatram trapavim, a šta ako netko od starije djece bude trčao po stepenicama i njega slučajno gurne, a šta ako... i tako u nedogled.
A sad što se nekih "opravdanih" strahova tiče, da nisam bila paničar i gnjavila da mi kćer čudno hoda i čudno se drži ne bi na vrijeme saznala da mala ima blaži oblik hemipareze, da joj je krenula skolioza...
I tako, nekada je možda dobro malo paničariti, mada je uglavnom gadno zabrazdim sa crnim mislima.