strah za dijete

[koksy]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

[pikula]

Vidiš, mi smo tek s godinama probili taj štit "optimizma" kod MM, meni nije bio nimalo mio. Ja sam se od tog optimizma i racionalnosti osjećala potpuno sama u svemu. Evo s godinama smo naučili razgovarati, on ostavi nekog prostora da možda i nije sve u redu, a ja ipak malo vagnem prije nego iznesem kompletni scenarij za film apokalipse. Napredujemo ,

[Blekonja]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

e tvoj muž, koksy ko da je preslika mene, pogotovo u ovom boldanom dijelu, samo šta je u ulozi tebe moj muž

[Bodulica]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

Nažalost, u našoj obitelji se takav obrazac ponašanja ponavlja.

Takav je bio moj tata (i još je), a takva sam i ja.

Sjećam se da mi je kao djetetu puno lakše bilo bolesti "odrađivati" uz mamu jer mi je ona ulijevala nekakav osjećaj sigurnosti, iako bi često reagirala po mom poimanju i pomalo "prehladno".
S druge strane, stari je samo kukao i paničario, a kao što si i ti u svom primjeru navela, sve bitnije odluke je prepuštao mami.
Često puta pomislim da sam djelomično i zbog tog njegovog ponašanja dobar dio života provela u borbi s paničnim napadima i anksioznošću.

I bez obzira što u teoriji znam da od takvog stava nema puno koristi, danas sam i ja ko stari moj.
Valjda je to takav mentalni sklop.
Tješim se da sam ipak poduzetnija od njega, pa u kriznim situacijama osim panike proradi i onaj zaštitnički instinkt, tako da sam ja skoro uvijek bila ta koja je odlučivala kad će dijete kod liječnika ili kad će im se npr. krenuti skidati temperatura.

Srećom, kod svoje djece još uvijek ne vidim ovu sklonost paničarenju, ali premladi su da bih sa sigurnošću mogla zaključiti da su izbjegli materinom i didovom utjecaju.

Od srca bi im poželjela da se uvrgnu na mm, jer život je tako puno ljepši i neopterećeniji.

[pomikaki]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

lol, koksy, evo ti si mene utješila da nije mm najgori ali nije ni daleko, premda se nastoji kontrolirati

podrška je u redu, ali mislim da bi se takve strahove trebalo držati pod kontrolom, ako treba i liječiti se, i nikako ne prenositi na djecu - ona to itekako osjete
moje dijete čim zakašlje odmah čuje od mm-a i njegovih roditelja komentare kako je opet bolesna (zdravijeg djeteta nisam vidjela, nikad nije popila antibiotik, ali sad već razvija hipohondarske sklonosti), osim toga je sva sputana i pretjerano oprezna - dijelom je do karaktera, a dijelom i do toga što za svaki korak čuje upozorenja (pazi da se ne udariš, pazi otvorena je ladica, pazi da ne padneš...) ja se borim protiv toga ali je teško i nekad mi je zbilja žao što je toliko opterećuju
s tim u vezi http://forum.roda.hr/threads/71773-q...ighlight=ranko

jako simpatičan uvodni post, kokolet ali ja razumijem i tvog muža
što mislite kako je meni bilo - ja se trudim biti ali malo po malo čovjek poludi - kad mi mm i njegovi, dok mi dijete spava, po par puta kažu "idi vidi da li diše" umjesto da me puste da se malo odmorim, popijem kavu i pustim mozak na pašu
zbilja, ako to još jednom čujem pitat ću ih a što da radim ako ne diše :glavomozid:

[flopica]

ajme pomikaki divim ti se na stabilnosti, stvarno
da mi iko kaže da provirim jel mi dijete diše ja bih popi....
inače mrzim takve izljeve zabrinutosti jer mi je to užasno opterećujuće
drugo je biti zabrinut, ako je dijete bolesno, ima temp. pa nisam ni ja kul, spavam na pola, sve čujem
dakle definitivno nisam od tipova koji su ledeni ko špricer

kad se moje prvo dijete rodilo i ja sam provjeravala diše li, gledala u nju po svu noć i obolila na živce skoro
to jednostavno nije dobro za nikoga, naprotiv - loše je i kontraproduktivno
i smatram da se dijete mora zaštiti od takvih brija jer sam sigurna da to može imati loš utjecaj na nega
mislim, čemu raditi paniku, potencirati priče o bolestima, poticati dijete da se osjeća slabašno, bolesno, loše?

moja mama je ogledni primjerak osobe koja je na takvan način odgajala mene i stalno sam se osjećala kao u nekoj klopki zbog toga
srećom sam takav tip da sam se brzo otela , ali pamtim još tu nervozu koju bi u meni izazivala njena pretjerana briga

i danas se borim s njom kad je moje dijete u pitanju i tu sam beskompromisna
jednostavno ne vidim svrhu te nezdrave brige i življenja u strahu