strah za dijete

[Bodulica]

Zavidim vam na racionalnim i optimisticnim muzevima. I ja bi jednog takvog!
Moj radi paniku i kad za to nema razloga. Npr. kad sam mu rekla da maleni najvjerovatnije ima atopijski dermatitis kao da sam mu rekla da ima neizljecivu bolest i preostaje mu jos mjesec dana zivota. Ovaj se toliko unervozio, bio je ljut i zabrinut u isto vrijeme, cijelo lice mu je bilo u grcu. I ja ga umirujem i govorim da nije to nista neuobicajeno ni strasno, al on suti...Odjednom onako sav jadan pukne "zar nije dovoljno sto ima tjemenice, sad jos i ovo" Mislim, ja sam se opalila smijat jer se nisam mogla suzdrzat... Umjesto da bude sretan sto dijete ima SAMO tjemenicu i atopijski on to odmah ko tragediju najvecu shvaca. A da ne pricam koliko mu bude tesko kad stariji ima temperaturu...ajme...on njega toliko tetosi, toliko ga sazaljeva da vec i meni ide na zivce. Pogotovo uzevsi u obzir sto starijeg ni 39,5 ne slomi, on kao da ni nema temp. uvijek bude veseo i raspolozen. Ustvari je MM uzasnut cim neko od djece ima bilo kakvu virozu ili je bolesno jer ne zna kako djetetu pomoc. Mislim da je u tome bit njegovog straha i onda postane ovisan o meni i mojim odlukama o skidanju temperature, odlasku doktoru ili ne...On se jednostavno boji odlucit da nebi slucajno odlucio krivo.

Nažalost, u našoj obitelji se takav obrazac ponašanja ponavlja.

Takav je bio moj tata (i još je), a takva sam i ja.

Sjećam se da mi je kao djetetu puno lakše bilo bolesti "odrađivati" uz mamu jer mi je ona ulijevala nekakav osjećaj sigurnosti, iako bi često reagirala po mom poimanju i pomalo "prehladno".
S druge strane, stari je samo kukao i paničario, a kao što si i ti u svom primjeru navela, sve bitnije odluke je prepuštao mami.
Često puta pomislim da sam djelomično i zbog tog njegovog ponašanja dobar dio života provela u borbi s paničnim napadima i anksioznošću.

I bez obzira što u teoriji znam da od takvog stava nema puno koristi, danas sam i ja ko stari moj.
Valjda je to takav mentalni sklop.
Tješim se da sam ipak poduzetnija od njega, pa u kriznim situacijama osim panike proradi i onaj zaštitnički instinkt, tako da sam ja skoro uvijek bila ta koja je odlučivala kad će dijete kod liječnika ili kad će im se npr. krenuti skidati temperatura.

Srećom, kod svoje djece još uvijek ne vidim ovu sklonost paničarenju, ali premladi su da bih sa sigurnošću mogla zaključiti da su izbjegli materinom i didovom utjecaju.

Od srca bi im poželjela da se uvrgnu na mm, jer život je tako puno ljepši i neopterećeniji.