ajme pomikaki divim ti se na stabilnosti, stvarno
da mi iko kaže da provirim jel mi dijete diše ja bih popi....
inače mrzim takve izljeve zabrinutosti jer mi je to užasno opterećujuće
drugo je biti zabrinut, ako je dijete bolesno, ima temp. pa nisam ni ja kul, spavam na pola, sve čujem
dakle definitivno nisam od tipova koji su ledeni ko špricer

kad se moje prvo dijete rodilo i ja sam provjeravala diše li, gledala u nju po svu noć i obolila na živce skoro
to jednostavno nije dobro za nikoga, naprotiv - loše je i kontraproduktivno
i smatram da se dijete mora zaštiti od takvih brija jer sam sigurna da to može imati loš utjecaj na nega
mislim, čemu raditi paniku, potencirati priče o bolestima, poticati dijete da se osjeća slabašno, bolesno, loše?

moja mama je ogledni primjerak osobe koja je na takvan način odgajala mene i stalno sam se osjećala kao u nekoj klopki zbog toga
srećom sam takav tip da sam se brzo otela , ali pamtim još tu nervozu koju bi u meni izazivala njena pretjerana briga

i danas se borim s njom kad je moje dijete u pitanju i tu sam beskompromisna
jednostavno ne vidim svrhu te nezdrave brige i življenja u strahu