Što ste spremni učiniti za partnera?

[Sirius Black]

Evo nove teme potaknute onom "što ste spremni oprostiti".

U zadnje vrijeme upoznala sam puno ljudi u raznim situacijama npr. bolesti i nesreće i puno njih je ostalo samih bez žene/djevojke. Jednog poznanika, s 30-ak godina je ostavila supruga (nisu imali djece) jer je rekla da neće ona njemu do kraja života prati guzicu i mijenjati pelene.
Znam slučaj i jednog mladog čovjeka koji je doživio teški moždani udar, a žena je djecom otišla k drugom "jer ona ima pravo na normalan život", a njega ostavila sa starcima.

Moja prijateljica ima kvadriplegiju kao posljedicu prometne nesreće, ne može sama jesti, ni nos obrisati, može malo micati jednu ruku da stisne tipku na daljinskom. Mama se brine za nju (ona nije bila u vezi), hrani ju, pere, i 5 puta dnevno mijenja kateter. Biste li ostale uz muža doživotno u takvoj situaciji?

[Audrey]

To, po meni, spada u ono ' zajedno ... i u zlu'.
Za muža kojeg volim i poštujem, i koji MENE voli i poštuje, i u vodu i u vatru.

[Cubana]

Dala bih mu bubreg. Ali samo jedan
I pol jetre.

[pinguica]

Bez razmišljanja bi. Ne samo to, dala bi mu bubreg, koštanu srž, život... Dobro, možda bi uzela još nekog da mi pomaže ako je situacija tako gadna da se on nemože ni pomaknuti. Ali i sad mu kuham, perem, čistim wc, prljave čarape skupljam po stanu u čemu je razlika? Dobro, malo se šalim, ali svakako bi mi to pomoglo da se nosim sa duševnom boli zbog njegove nesreće. Da odem i ostavim ga na cjedilu samu bih sebe uništila.

[lisica]

Obzirom da MM radi sa ljudima koji imaju teška neurološka oštećenja, vrlo često pričamo o ovoj temi. Doduše i kad smo se odlučili na brak kod nas je bilo doslovce-u dobru i zlu. Vrlo racionalno smo raščlanjivali kojekakva pitanja, poteškoće, situacije u koje bi nas život mogao dovesti. Dakako da nitko ne može garantirati za sebe a kamoli za drugog ali mi smo odavno postavili smjernice.
Moj odgovor na tvoje pitanje je-Da, ostala bih uz svog muža doživotno da ostane nepokretan. Ne-ne gadi mi se pomisao da mu mijenjam pelene ili stavljam kateter. Da-fizički sam spremna njegovih 100 i kusur kila okretati svaki sat vremena ili koliko god treba da izbjegnemo dekubitus. I ne mislim da je to nešto wow, to je čovjek s kojim sam odlučila imati djecu, koji me poznaje i dobru i lošu i čistu i zmazanu, pred kojim prdim i jedem koliko mogu, koji mi je držao glavu kad sam povraćala i brisao mi nos jedne užasno hladne zime da ne vadim ruke iz džepova. Namjerno sam sad nabacala ali želim samo pojasniti da se ne sramim sebe pred njim i nemam zadrške, na isti način doživljavam i njega, spremna sam mu oprostiti i opraštala sam neke ljudske slabosti i životne zamčice, on je moj prijatelj i otac moje djece i stvarno nemam dvojbi oko bilo kakvih životnih kriza i graničnih situacija. To je vrlo svjesna i racionalna odluka.
Eto, najiskrenije.

[laumi]

To, po meni, spada u ono ' zajedno ... i u zlu'.
Za muža kojeg volim i poštujem, i koji MENE voli i poštuje, i u vodu i u vatru.

isto ovako

[Nena-Jabuka]

Potpisala bih zadnjih nekoliko postova, lijepi su i govore baš o biti braka, da to nije samo iracionalno uletavanje u vezu pod navalom emocija, zaljubljenosti i strasti nego zaista i svjesno donesena odluka.
Situacije o kojima sb govori su preteške, primijetila sam da se s tim puno bolje nose stariji parovi, to tada ide nekako prirodno, čovjek postane svjestan vlastite ranjivosti, vlastite prolaznosti i silne potrebe za drugima u teškim trenucima pa je spreman i sam se žrtvovati.
Isto tako, ljudi koj imaju zajedničku djecu malo drugačije gledaju na stvari jer oni mlađi koji još nisu ostvarili roditeljstvo valjda instinktivno žele krenuti dalje, umjesto da se zauvijek "zakopaju".
Ovi ljudi koji se spominju u uvodnom postu su mladi, bez djece i vrlo mi je logično da su samo njihovi roditelji spremni na žrtvu dan za danom, ali ne i mladi partner, još željan "normalnog" života. Razumljivo mi je da ode, razumljivi su mi razlozi, osobno ne bih postupila tako, osobito ne s onim okrutnim objašnjenjem, ali mogu razumjeti da ljudi nisu spremni na takvu žrtvu. Često nisu spremni ni razriješiti bračne trzavice i ostati zajedno, a kamoli zajedno proživljavati takvo nešto. Tužno, ali je tako.

I inače, to znaju oni koji se teško razbole, okolina je u početku "na nogama", sve će napraviti, ali kad se isto teško stanje odulji godinama, svi nekako oguglaju, bude im pun kufer svega, ohlade se, izgube živce, ne da im se više. Tu najčešće ostaju iznimke samo roditelji ili bračni partneri u poznijim godinama.

[rena7]

Sve. I ne tražim ništa natrag. Prošla sam u tom pogledu i sito i rešeto. Od vrištanja ispred intenzivne u panici hoće li uopće preživjeti, do pranja guzice, presvlačenja, kupanja, hranjenja, rehabilitacije, operacija i sl. Dala sam sebe i dušu i tijelo, pa i novac. Nije mi žao, da mogu vratiti vrijeme unatrag, opet bih mu pomogla kao čovjek čovjeku. To uvijek. Ali, u trenutku ljutnje skrušeno priznajem da mi je puno puta palo na pamet da sam ga trebala u onom jarku (u kojem smo skupa završili samo meni nije bilo ništa) trknut nogom u guzicu i otići dalje svojim putem. Kao čovjek je zaslužio da mu pomognem kao što i jesam, ali kao partner nije zaslužio ni čašu vode. Ustanovilo se je to 5 godina kasije, iza svih događaja. No dobro, to je bio moj životni put. Morala sam nešto i uložiti da bi mi danas bilo dobro.

[eris]

Ja osjećam takvu blagost prema MM slično kao prema svom malom djetetu. Obzirom da je MM invalid od početka naše veze(rat) te da osim posljedica ranjavanja ima ponekad i tjeskobu i nervozu, nije zgodno. Ali ja sam naučila. Vrlo često mu ne mogu pomoći, ali mu ni ne odmažem, ne zapitkujem, vjerujem kada kaže da ga boli, pustim ga da odšuti. Bude ponekad napeto, ali glavnom smo kao i sve ostale porodice. I često su me pitali da li bih isto učinila(udala se za invalida). Vjerujte da bih, jer ono što on ima u glavi i u srcu većina nema u svim rukama, očima, nogama i ušima koje posjeduje

[summer]

potpisujem nenu
i dodajem da dosta puta ni ti ljudi nazalost ne ostanu oni ljudi koji su bili
u obitelji smo imali slucaj da se rodica udala za covjeka koji je ostao invalid nakon prometne nesrece
ali on se strasno promijenio
sva ta trauma i uzas pretvorili su ga u ogorcenog covjeka koji se na njoj prilicno izivljavao
na kraju su se rastali, ali to nije bilo zbog toga sto ona nije htjela napraviti sve za njega, vec sto ON nije htio traziti pomoc i napraviti nesto da se njihov odnos popravi :/

[rena7]

potpisujem nenu
i dodajem da dosta puta ni ti ljudi nazalost ne ostanu oni ljudi koji su bili
u obitelji smo imali slucaj da se rodica udala za covjeka koji je ostao invalid nakon prometne nesrece
ali on se strasno promijenio
sva ta trauma i uzas pretvorili su ga u ogorcenog covjeka koji se na njoj prilicno izivljavao
na kraju su se rastali, ali to nije bilo zbog toga sto ona nije htjela napraviti sve za njega, vec sto ON nije htio traziti pomoc i napraviti nesto da se njihov odnos popravi :/

Točno. Potpisujem od riječi do riječi.

Razum govori da u takvoj situaciji treba otići, a srce, okolina, odgoj i još kojekakvi faktori zvone da je ljudski ostati i trpiti. Nije lako.

[Cocolina]

isto ovako

isto

[Cocolina]

isto kao i audrey

[Trina]

Iskreno, ne znam. Znam da ga nebi ostavila zbog nečeg takvog ali gledajući dugoročno...ne znam

[koksy]

Nisam nikad ni razmisljala o tome jer mi je pod normalno da ostajem uz njega sta god da se dogodi.
Imam i prijatelja koji se ozenio s curom u kolicima, sad imaju i klinca. Pa kako onda ja nebi bila uz muza, s kojim godinama djelim zivot, da je bolestan?

Iskreno, ne shvacam ljude koji ostave bracnog partnera u takvim teskim vremenima, pa pomazemo strancima, kako nebi i onima koje volim.

[Trina]

da pojasnim, da nebi ispala okrutna kučka. Ja svog muža volim i naravno da bi ostala s njim da se nedajbože nešto takvo dogodi. Ali ne znam bi li ja mogla biti toliko plemenita i humana i doslovno ostatak života provela vezana za kuću i za toliko bolesnu osobu. E sad, ja ovdje zamišljam ono, čovjeka koji leži i nije sposoban ništa. Ja sam ustvari sigurna da bi se ja razbolila od tuge.

[...ribica]

To, po meni, spada u ono ' zajedno ... i u zlu'.
Za muža kojeg volim i poštujem, i koji MENE voli i poštuje, i u vodu i u vatru.

upravo ovo....i u dobru i u zlu.....

[pikula]

Da bih, ostala bih uz muža, to je sam mu obećala pri punoj svijesti, a i ne samo njemu
Kad pogledam ipak mi je nekako miliji nego recimo svekiji koji bi mi isto mogli uletiti na skrb, pa čak i njih ne bih otperjala.
S tim da ja mislim da skrb i ljubav ne znače da se moraš pridružiti u nevolji i slomiti pod teretom. Mislim da je suprugu uz svu ljubavi pažnju bitno vidjeti da će djeca biti zbrinuta, da iza sebe neće ostaviti krš i lom, da će se neko pobrinuti za sve koliko i svakodnevna njega.
Mislim da tu najgore prolaze psihički bolesnici. Tu se skoro pod normalno smatra da se brak poništava, a osoba koja ostaje uz psihičkog bolesnika "ludom" iako struka beskrajno ponavlja koliko je bitno da je jako mali broj dijagnoza danas za "otpis" i da obiteljska podrška može napraviti razliku između toga da netko završi kao biljka u ustanovi ili da bude funkcionalan na terapiji. Mislim da je za bipolarce 70% više šanse da da dugoročno nemaju trajna oštećenja, ako su u stabilnom braku i ako su zaposleni.

[RozaGroza]

Sve što treba. He's it for me, zdrav ili bolestan.

[magriz]

ne znam, iskreno ne znam
i divim se svima koji bez problema kažu - apsolutno. i istovremeno pomalo im ne vjerujem. jer ja to ne mogu reći.

[Trina]

ne znam, iskreno ne znam
i divim se svima koji bez problema kažu - apsolutno. i istovremeno pomalo im ne vjerujem. jer ja to ne mogu reći.

nitko ne može sa sigurnošću rći sve dk se ne nađe u konkretnoj situaciji. Ali slažem se s tobom, ni ja ne vjerujem

[cvijeta73]

slučaj - brak, muž počeo piti. sve više i više, dok nije skroz zabrazdio u alkohol. sve je prolazila s njim, i sto neuspješnih liječenja, kriza, delirijuma, psihijatara, terapija, bolnica, uspjeha, opet padova...godinama je to trajalo. djeca u međuvremenu odrasla. nikad nije bio fizički nasilan. ni pijan ni trijezan. al psihički ju je maltretirao, a možete misliti.
i, na kraju se izliječio. uspio čovjek. nikad ne bi da nije bilo njene lavovske upornosti, uvijek uz njega.


a onda ga onda poslala u tri p**de materine (to su njene riječi), spakirala kofere i otišla.
smijem se jer se ona smije kad priča o tome.
kaže, nisam ga jednostavno mogla više vidjeti. a u svih tih deset godina nisam ga mogla tako jadnog ostaviti.
udala se ona ponovo, oženio on - priča ima hepi end.

eto, podsjetilo me, i takvih situacija ima u životu.

[Jelena]

Ja sam bila jako bolesna par godina i MM je brinuo o meni. Bilo je dana kad nisam svoju glavu mogla držati, ali istina, barem 70% dana sam mogla brinuti o sebi. Nije morao kuhati, jer nisam mogla jesti , ali sve prave gadarije je odradio samnom. Moja mama nije mogla vjerovati što on sve za mene čini. Išla sam od doktora do doktora, nitko mi nije znao pomoći i nije bilo jasno što će biti samnom. U sve tri bolnice gdje sam ležala je bio svaki dan u bolnici, nekada i prije i poslijepodne. Ljutilo me što još nije naučio da čim završim u bolnici da pogleda jesu li sve pidžame oprane (nisam mu to govorila, ali sam si mislila). Danas me sram toga. Ali smo happy ever after . Iako sam zašivena na sve strane kao krpena lutka.

I volim abdominalnu kirurgiju u Vinogradskoj bolnici

Ne znam stvarno kakva bi to trebala biti situacija da ne bih bila uz njega. Da parafraziram slogan: Razvod se ne događa nekom drugom. Moguće je, ali zbog bolesti mi se čini najmanja vjerojatnost.

[rahela]

ne volim šbbkbb situacije, ali sad mislim da bih ostala s MMem,
i bila bih spremna učiniti sve

[gita75]

hm...
znam da bi probala, ali ne znam da li bih uspjela.

[Bodulica]

Spremna sam učiniti onoliko koliko je zaslužio, a zaslužio je valjda toliko da mu se u ovom životu vjerojatno neću moći odužiti.

Gledam primjer svekrve i pok. svekra koji je zadnjih 12 god. života proveo potpuno ovisan o pomoći i njezi supruge...Ne jedan put nam je ponovila da to zasigurno ne bi mogla izdržati da on nije bio čovjek kakav je bio, a bio je poput ovog mog...skoro korak do savršenstva.

[Jelena]

a bio je poput ovog mog...skoro korak do savršenstva.

Da mi nismo udane za istog čovjeka

[Bodulica]

Da mi nismo udane za istog čovjeka

A tko zna?

Utješno je što takvih muškaraca ima! Ali treba imati stvarno sreće u životu pa naletiti na takve primjerke

[Rivendell]

ne znam, iskreno ne znam
i divim se svima koji bez problema kažu - apsolutno. i istovremeno pomalo im ne vjerujem. jer ja to ne mogu reći.

X

Često sam i prije mislila o tome, i u načelu bih, ali nikad ne znaš... Ipak je to i tvoj život, jedini koji imaš, a nije ni djeci svejedno odrastati u takvom domu. Sve opet zavisi kakva bi atmosfera doma bila, ima ljudi koji teške trenutke podnose s dozom optimizma, a ima onih koji mrze i sebe i druge. Ti mu pomažeš, a on te psuje. Ali to nikad ne znaš dok se ne dogodi.

[zasad skulirana]

Uuuf,jucer sam bas saznala da se rodjak od MM-a razvodi....zena mu je radi neotkrivene celijaklije (i jos neceg) zavrsila u kolicima,oslabio vid....u biti nikome nije jasno sto joj se tocno dogodilo,seljakali su je po bolnicama i odjelima i vratila se nakon par mjeseci doma u kolicima,misici totalno atrofirali,uzasno mrsava...
Mladi,on 30 ona 27,vjencali se prije cca 5 god,bez djece...kako on po cijele dane radi i nije se mogao brinuti za nju, vec skoro godinu dana ona zivi sa svojom obitelji a on sam u njihovom unajmljenom stanu...znam da je isao kod njih ju posjecivat,koliko cesto neznam...tu mi je vec bilo jasno da to nece na dobro...

Svi njega brane,da je mlad, da sto bi on sad trebao.....vjerojatno bi prica bila drugacija da imaju dijete i da su vise godina bili skupa....mada ovo drugo ne bi trebalo biti bitno,no eto...

Potaknuta tim slucajem sam se sinoc uhvatila da razmisljam sto bi ja u toj situaciji, nema sanse da bi mogla ostaviti MM-a....

Dobro, možda bi uzela još nekog da mi pomaže ako je situacija tako gadna da se on nemože ni pomaknuti. .

E,sad si me ovim navela na razmisljanje: da je rodjak od MM-a imucan,da je mogao unajmiti med. sestru koja ce mu se brinuti za suprugu mozda se ne bi rastao od nje....

[Pepita]

Gdje bi mi duša išla da ne ostanem uz svog čovjeka.
Ja o tome razmišljam vrlo jednostavno.
Zaljube se dvoje ljudi, daju si srca i zakletu na doživotno ljubljenje i uzajamno poštivanje.
Prihvaćaju se i u dobru i u zlu, a što će nam život zaista donijeti nitko ne zna.
Da znamo vjerojatno bi većina nas i birala.
Žena rodi i dijete pa ako nije sasvim normalno ne ostavlja ga, voli to čedo svim srcem.
Ne bi napustila nikada bolesnog muža. Dala bi mu najviše što mogu.
Ne zato da bi otišla u raj, nego samo zato što sam čovjek.

I kako reče meni jedna mlada žena kojoj je muž na rukama otišao
NEMA TOGA ŠTO ZDRAVA LJUDSKA GLAVA NE MOŽE IZDRŽATI!

[Pepita]

Sto puta sam promislila "a što da se meni desi bolest"???
Zamislite to žene moje, bolest i još ostanete sami, užas, ja mi umrla od tuge i boli.

[mala teta]

Ja sam prošla te bolesti ali u obrnutoj situaciji, imao je on svašta u toku 7 godina, borila sam se i tražila najbolje lječnike, bio je i u bolnici u Zg 2 ili 3 tjedna, putovala sam mu skoro svaki dan... dvorila ga kao kralja...on ozdravio... i otjerao me...

Dakle nije samo na ženama da misle kako moraju biti s nekim u dobru i zlu trebali bi si i muškarci o tome malo razmisliti...

Mada sam to sve prošla... opet bi dala život za njega...

[Rivendell]

Sto puta sam promislila "a što da se meni desi bolest"???
Zamislite to žene moje, bolest i još ostanete sami, užas, ja mi umrla od tuge i boli.

Pa ne znam... Ja bih vjerojatno htjela da on nastavi sa svojim životom, ne bi mu htjela biti teret. Ali tako sada razmišljam... Da se desi tko zna?

[Davor]

Ah, teška filozofija. Malo se čovjek potrudi oko organizacije i sve 5 - normalan život.
Zapravo mislim da je potpuno sranye kada se postradalima uklanja svaka mogućnost brige za sebe i privređivanja. Većina ih, uz prilagodbu, može samostalno napraviti većinu toga, ali iz nekog razloga se oko toga radi teška filozofija. Pokućna automatizacija, liftovi, softver za čitanje, dojavni sustavi... sve su to blagodati današnjice koji ne koštaju puno perja, a čine veliku razliku.

[kinder]

Čovjek o takvim stvarima može raspravljati tek kada to doživi na vlastitoj koži, sve ovo je teoretiziranje.

[Kaae]

Čovjek o takvim stvarima može raspravljati tek kada to doživi na vlastitoj koži, sve ovo je teoretiziranje.

X

Potpisujem i magriz.

I nekako ne vjerujem u ono iz prvog posta, gdje su se svi razisli tako jednostavno i uz objasnjenja tipa: 'ti si sad bolestan pa ja odoh'. Obicno to bas i ne ide tako, a treca strana cuje samo ono sto prva, druga ili osma prenesu.

[magriz]

Ah, teška filozofija. Malo se čovjek potrudi oko organizacije i sve 5 - normalan život.
Zapravo mislim da je potpuno sranye kada se postradalima uklanja svaka mogućnost brige za sebe i privređivanja. Većina ih, uz prilagodbu, može samostalno napraviti većinu toga, ali iz nekog razloga se oko toga radi teška filozofija. Pokućna automatizacija, liftovi, softver za čitanje, dojavni sustavi... sve su to blagodati današnjice koji ne koštaju puno perja, a čine veliku razliku.

nije davore normalan život. može biti prihvatljiv, može čak biti i ljepši od nekog drugog
i ne, u mnogim situacijama osobe ne mogu samostalno napraviti većinu, i često sve to košta jako puno, a čini ponekad samo malu razliku

tako da je, teška je filozofija. i nije isto prihvatiti takav život od početka ili se odjednom naći u njemu

[ana.m]

Iskreno kada pročitam ovako neke stvari iz prvog posta dođe mi loše...stvarno! Kuda ide ovaj svijet!?

Mi smo obitelj, on je otac moje djece, on je naš "tajo", on je naš i mi smo njegovi i ne kužim...kakva bih ja to bila osoba kada bih ga ostavila da se, ne daj Bože, ikada razboli! . Ajme suze mi krenu od same pomisli na to! I kakvu bih poruku time između ostalog poslala svojoj djeci...? Da i oni mene tako ostave samu ako mi se jednog dana nešto desi?
Nisam baš neki vjernik, ali vjenčala sam se u crkvi i ono što sam mu tamo obečala stvarno sam i mislila, to nisu bile samo puste riječi koje se izgovaraju na vjenčanju. U dobru i zlu u ljubavi i bolesti...dok nas smrt ne rastavi...

Dala bih za njega sve što bih mogla!

[aleksandra70vanja]

Čovjek o takvim stvarima može raspravljati tek kada to doživi na vlastitoj koži, sve ovo je teoretiziranje.

istina

krevet, pelene, ajde još nekako

ali ajmo jednu drugu šbkb situaciju
demencija
čovjek u punoj snazi
fizičkoj
totalno dementan
ne zna što radi
umjesto u wc ide pišati u ormar
ne zna da je pojeo
oblači gaće na glavu
ne možeš ga sekundu ostaviti samog da ne digne kuću plinom u zrak
agresivan
a snažan

teška su to pitanja
teške teme

i još jednom potpisujem kinder

i želim svima nama da to nikad ne iskuse na svojoj koži
ni u ulozi onog tko se brine, ni onog za koga se treba brinuti

[Pepita]

Bože ako je opasan za okolinu onda to ne bi značilo napuštanje nekog zbog bolesti, nego osiguravanje same te osobe i drugih da ne dođe do tragedije.
Da mm psihički oboli ili sl. u toj mjeri da je opasan pa prva bi se pomaknula od njega, radi vlastite sigurnosti.
Mislim da ovdje pričamo o bolesti kao bolesti, gdje čovjek nije opasan za okolinu.

[anamix]

i ja bih načelno rekla da. mm je uistinu predivan čovjek i to bi definitivno zaslužio od mene. međutim, mogu shvatiti nekog tko odluči drugačije. ni za samu sebe ne bi stavila ruke u vatru da bi uistinu izdržala cijeli život tko zna kakvu situaciju. može zvučati bešćutno, ali ja zapravo mislim da je realno. bubreg, jtru, srž sve bih mu dala bez sekunde razmišljanja i vjerujem da bih ostala s njim u slučaju bolesti, invaliditeta isto tako bez razmišljanja. jer ga volim i poštujem, ali ovaj primjer koji je navela aleksandra70vanja je dobar. da li bi i tada izdržala - stvrano ne znam

[aleksandra70vanja]

ok pepita, ne mora biti agresivan
"samo" dementan
ne zna dal si mu žena, sestra, mater il susjeda

a i ovaj cvijetin primjer
alkohol
kada netko sam uništava sebe
i sve oko sebe
isto ne mora biti agresivan
ali svaku večer čekati kakav će doći doma
dal će te s vrata zaplahnuti "miris" alkohola dok te tvoj "u dobru i zlu" gleda vodenastim očima
gleda u tebe, a gleda kroz tebe
a i to je bolest

teške su to situacije
ja ne znam što bi napravila
nadam se da neću morat saznati

[ana.m]

Pod bolesti sigurno nisam mislila alkoholizam...To na sreću mođžemo birati i takvo stanje nije slučajno!
I NIKAKO mi ne ide u kategoriju bolesti. Mada znam da na neki način je..u rangu mi je s drogom!

[Sirius Black]

Uuuf,jucer sam bas saznala da se rodjak od MM-a razvodi....zena mu je radi neotkrivene celijaklije (i jos neceg) zavrsila u kolicima,oslabio vid....u biti nikome nije jasno sto joj se tocno dogodilo,seljakali su je po bolnicama i odjelima i vratila se nakon par mjeseci doma u kolicima,misici totalno atrofirali,uzasno mrsava...

Ajoj, ja sam nju upoznala u toplicama, po opisu teško da je netko drugi Jako vedra i pozitivna cura, unatoč tome kaj joj se dogodilo i često je pričala o mužu i nadala se oporavku jednog dana

[Trina]

A di rastu ti vaši savršeni muževi?


Ja sam ovog svog oblikovala godinama po sebi, od srednje škole ga školujem i prilagođavam sebi, bila bi šteta da jedan tako pakleni, životni posa propadne. Pa neću ni razmišljati o tome.

Znam samo da nije sve crno i bijelo, da se ne spominju one sive zone uopće...a osim svega toga neki postovi su mi na razini Snjeguljice i Pepeljuge. ne znam zašto se nikako ne mogu prepustiti tim nekim rozim tonovima ali takva sam, ja uvijek idem do detalja pa vidim u čitavoj toj šbbdbb situaciji tisuću možebitnih scenarija. Moj muž je meni super trenutno, prije par godina bi ga bila najradije pod auto bacila, i sad, ovaj tren razmišljam na određen način. Kad bi se nedajbože dogodilo nešto i kad bi se ja godinama brinula o njemu, ma otkud ja mogu znati kako će nam život teći, kako ćemo se osjećati, kako bi razmišljala ja ili on, kakav bi život bila sposobna priuštiti njemu, sebi, djeci...nema šanse da itko zna kako bi se postavio i nedajbože da sazna.

[isvetica]

Trina potpis

[ana.m]

Meni je glupo objašnjavati kaj ja osjećam i kako razmišljam zato što netko to ne može shvatiti i zato što misli da živim u bajci. Ne ne živim u bajci, moj muž nije princ na bijelom konju (imao je bijeli auto kad me osvojio ). I mi smo imali boljih i lošijih trrenutaka, iz onih lošijih izašli još jači. Nismo zadovoljni sa svim aspektima života (lova, kuća, blatruč) ali nije to nešto što bi nas rastavilo.
Znam i ja njega "mrziti" ali i ja sam s njm jer ga volim, jer želim biti s njim, jer...
Dakle, kako bih mogla ostaviti nekoga s kim djelim sve što podjeliti mogu samo zato jer je bolestan?!
Možda bih mogla shvatiti da tako razmišlja osoba koja je u braku reda radi i koja nema poštovanja prema osobi s kojom živi pa je ta bolest kao izlaz ili opravdanje....Inače...da i dalje živim u bajci.

[Bodulica]

A di rastu ti vaši savršeni muževi?


Ja sam ovog svog oblikovala godinama po sebi, od srednje škole ga školujem i prilagođavam sebi, bila bi šteta da jedan tako pakleni, životni posa propadne. Pa neću ni razmišljati o tome.

Znam samo da nije sve crno i bijelo, da se ne spominju one sive zone uopće...a osim svega toga neki postovi su mi na razini Snjeguljice i Pepeljuge. ne znam zašto se nikako ne mogu prepustiti tim nekim rozim tonovima ali takva sam, ja uvijek idem do detalja pa vidim u čitavoj toj šbbdbb situaciji tisuću možebitnih scenarija. Moj muž je meni super trenutno, prije par godina bi ga bila najradije pod auto bacila, i sad, ovaj tren razmišljam na određen način. Kad bi se nedajbože dogodilo nešto i kad bi se ja godinama brinula o njemu, ma otkud ja mogu znati kako će nam život teći, kako ćemo se osjećati, kako bi razmišljala ja ili on, kakav bi život bila sposobna priuštiti njemu, sebi, djeci...nema šanse da itko zna kako bi se postavio i nedajbože da sazna.

Ja sam svoga dobila već školovanog i prilagođenom meni. To je takva vrsta ljudi, isti mu je bio i pokojni ćaća...da nisam upoznala ne bi vjerovala.
I mi smo zajedno od srednje škole i preko 20 godina u braku i već sam rekla da je mene taj čovjek zadužio za još tri života...Nije to nikakva bajka, to ti je draga moja jackpot!
Ne smatram se nimalo zaslužnom niti se hvalim time jer smatram da je to čista slučajnost i sreća naletiti na nekog takvog.
Godinama sam patila od paničnih napada i anksioznosti, doslovno nisam do dućana bila u stanju otići i tako je to potrajalo dobrih par godina. On je preuzeo uz posao i brigu o meni i djeci koja su tad bila mala i da ne nabrajam što je sve za nas činio...I kakav bi ja bila čovjek da mu nadjbog ne uzvratim ako bi to bilo potrebno? Ne govorim ovdje o stanjima kad čovjek postane opasan za svoju okolinu (to već zahtjeva skrb stručnjaka), već o onim životnim situacijama kad si ovisan o tuđoj pomoći i njezi...

[Trina]

Meni je glupo objašnjavati kaj ja osjećam i kako razmišljam zato što netko to ne može shvatiti i zato što misli da živim u bajci. Ne ne živim u bajci, moj muž nije princ na bijelom konju (imao je bijeli auto kad me osvojio ). I mi smo imali boljih i lošijih trrenutaka, iz onih lošijih izašli još jači. Nismo zadovoljni sa svim aspektima života (lova, kuća, blatruč) ali nije to nešto što bi nas rastavilo.
Znam i ja njega "mrziti" ali i ja sam s njm jer ga volim, jer želim biti s njim, jer...
Dakle, kako bih mogla ostaviti nekoga s kim djelim sve što podjeliti mogu samo zato jer je bolestan?!
Možda bih mogla shvatiti da tako razmišlja osoba koja je u braku reda radi i koja nema poštovanja prema osobi s kojom živi pa je ta bolest kao izlaz ili opravdanje....Inače...da i dalje živim u bajci.

<ma gle što si opasna. A što ti misliš da ja sa svojim živim reda radi, da sam mu rodila četvero djece iz zahebancije? Ja sam samo rekla da ni ti ni iti jedna osoba na ovom svitu ne može znati kako bi bilo dok se stvarno nebi našla u takvoj situaciji. Za mene je djetinjasto pričati o tome kako bi bilo koja žena bila prekrasna i savršena supruga svom vegetirajućem mužu

Bodulice, drago mi je da je tako. I naravno da vjerujem da postoje tako divni ljudi i brakovi, nije ni moj muž daleko od toga (samo što sam ja prezahtjevna oštrokonđa).