ne znam, kako vi, ali ja ne gledam ljubav i to bilo kakvu ljubav iz pozicija oprastanja i ne oprastanja. i da budem iskrena ova silina topika sto bi kome oprostili ili ne bi mi je hm, hm....

meni je opcenito taj modus grijeha (a svi smo grijesni) pa oprosta, pa tako u krug, prilicno stran. kao mehanizam vladanja vjerojatno funkcionira, pa tko voli nek izvoli.
u principu sam oprezna (tijelo mi se samo od sebe ukoci) kad sam u drustvu osoba kojima je svaka druga rijec ljubav, zrtva, pa opet bezgranicna i bezvremenska ljubav itd., te sve prsti od silne ljubavi, a nekako ti to izgleda kao neka maska, i svako toliko iz te maske izviri poneka ostrica.
inace, sestrinska i bratska ljubav su sasvim nesto drugo od ljubavi izmedu partnera, i to ne po tome sto bi jedna bila visa ili niza, nego po tome sto sa bracom i sestrama u pravilu ne zivis i ne dijelis svakodnevnicu, a sa partnerom da.
sto se tice dijeljena ljubavi, savjeta, pameti i slicnoga po tome da li je neko ateista, agnostik, nesto trece, krscanin, budist ili nesto deseto, mi je potpuno van pameti (oprostite na nesto jacem izrazu). i uz to uopce ne funkcionira. covjek to sto je, to sto radi, to sto zna, moze i stvara, naprosto mora zaraditi. ne pomazu tu nikakva ogrtanja u razne izme.
pri tom, cisto pragmaticno gledano, ne postoji the ateist, niti the budist (da pojednostavnim stvar) a ako nam netko tu uvjerljivo objasni da smo cvijeta i ja "sadrzajno" klonovi the ateista, a kumpiric i pinguica opet "sadrzajno" gledano klonovi the vjernika, e pa zasluzuje nobelovu nagradu.
pred nesto vremena sam gledala odlican stari film "Rayanova kci". toplo preporucujem.