Neko je istraživanje pokazalo da su pesimisti realniji u svojim očekivanjima, ali da optimisti imaju bolji imunitet/zdraviji su.
E sad, što je bolje?
 |
|||
|
|
|||
Neko je istraživanje pokazalo da su pesimisti realniji u svojim očekivanjima, ali da optimisti imaju bolji imunitet/zdraviji su.
E sad, što je bolje?
najbolje je biti optimist sa zdravom dozom realizma skoro svi optimisti koje poznajem su upravo takvi.
a za zdravlje je znanstveno dokazano da su zdraviji optimisti zbog svog pogleda na svijet i imaju bolji imunitet, za mene nem,a nikakve dvojbe biti optimist je najbolje i za sebe i za svoju okolinu obitelj, prijatelje...
opet se vraćamo na onu misli pozitivno i pozitivno će ti se događati.
uostalom neće neko razočaranje bacit optimistu u depru on će tražit nova rješenja, izazove, malo zapet, možda i past, otrest koljena, glavu gore i naprijed u nove pobjede-to je tzv.- pobjednički script/s<cenarij.
Lili75, ne ide to uvijek tako. Ima ljudi s neizlječivim bolestima, nas maratonaca u IVF-u, beskućnika itd., ne vjerujem da smo svi mi pesimisti.
U 90% slučajeva sam se uvjerila da kad dam sve od sebe da dobijem kao neki bonus. Pa sam u mladim danima u tom kontekstu protumačila i onu "Pomogni si sam pa će ti i Bog pomoći", ali eto iz IVF iskustva vidim da to nije baš tako. Preko 10 godina dajem sve od sebe i ništa. U puno stvari naprosto imam puno sreće, a ovdje nemam. I to je to. Ista ja, jednako pesimistična ili optimistična.
Jedno istraživanje je pokazalo da je u IVF-u apsolutno nebitan utjecaj stresa/pozitivno-negativnih misli. Drugo istraživanje je pokazalo da žene lakše začinju ako su oko njih u IVF klinici klaunovi. E, sad, što je bolje?Jurana prvotno napisa
Konkretno, mislim da bi mene klaun iznervirao. Što je bolje za mene? No klaun.
Što ja mislim - da je neutral najbolji. Konkretno... bilo je tu optimista na forumu sa svakakvim zdravstvenim rješenjima i nerealnim procjenama vlastitog stanja, liječenja teških problema s travama i slično. Kao što ima i pesimista koji zabriju na drugu stranu.
A bojim se da su sva ta istraživanja... iz rubrike lifestyle nekong časopisa. Ono, nije ti izvor iz Naturea ili tako nečeg? E, sad, jesam li ja u tom očekivanju odakle ti izvor... pesimist/optimist/realist.
Odnosno... bojim se to jest ne bojim... nego vjerujem, ako to ljepše zvuči, da je izvor kredibilan, a istraživanje relevantno baš kao i ono da su ljudi s madežima zdraviji/sretniji. Ništa osobno...
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2012. at 14:47
Dakle, ima ta neka cijela knjiga/više njih/ na temu koliko su proklamirane ružičaste cvike u stvari, baš konkretno nezdrave po zdravstvo i ekonomiju, doduše, vjerojatno su zdrave po džep autora self-help knjiga i ostalih koji prodaju važnost takvog stava kao svoj svakodnevni biznis. Vezano za vjerovanje i pozitivno razmišljanje (uopće to mi je ono contradiction in adjecto, jer razmišljanje bi trebalo bit slobodno... i samo kao takvo je meni dragocjeno, bez nužnog filtera rozog ili nekog drugo i ne uvjetovano stila "pošteni intelektualci" itd.), jedna dr koja mi je sjela mi je rekla - ne ide sve u životu po trudu i zaslugama. A i umjetnost o tome govori - Allenov Matchpoint.
Mislim, i na ovu temu, kao i na druge, treba spoznat granice dokle "pozitivno mišljenje" seže i vidjet kad ono postaje prepozitivno i samim time blokirajuće. Uopće mi nije vrijednost kao takva, pače... da se izrazim u pozitivnim/politički korektnim roza tonovima - jedno mi je od glavnih izazova ovog vremena u kojem živimo.
A propos pozitivnog i pozitivno će ti se događat stila one Tajne... mislim da je to isto... netočno i u stvari mi spada u te mehanizme zarade na toj struji, sori cure. Nemoguće da se jednoj osobi događa samo pozitivno, a i samo negativno. Ili... ne nemoguće, nego ono stvarno rijetko, na sreću. Drugo ako neko odabire vidit samo pozitivno što mu se događa i samo negativno. Ali, kako uopće o tome raspravljati... jer sve možeš izpreokrenut u "baš je dobro što mi je došao ovaj izazov", ali... mislim da ljudi, u dubini duše, ipak znaju kad im je nešto što se dogodilo loše, a kad je dobro. A većina događaja, po meni, je slučajna, samo ih mi tumačimo prema našim mentalnim sklopovima - ovo je dobro/loše/ovo sam ja prizvala svojim stavom/uh, jadna ja, kud opet na me itd.
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2012. at 14:58
ina u sridu, što se mene tičejer razmišljanje bi trebalo bit slobodno... i samo kao takvo je meni dragocjeno, bez nužnog filtera rozog ili nekog drugo
Kako ono ide?
Nigdar ni bilo, da ni nekak bilo,
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Moj moto. Koji me označuje kao optimistu, zar ne?
S hrvatskim genima i evropskim odgojem.
Srednjoevropskim, čini mi se. Mislim da protestanti / sjevernjaci imaju drugačiji modus... i kad su optimisti, malo oprezniji i aktivniji. Pa nama to ispada smiješno.
Off-on topic, pričao mi jedan Indijac u Njemačkoj kako je bio šokiran svim uputama i opreznostima - ovo je voda za piće, ovo nije voda za piće, napravi to i to, nemoj to i to, to je opasno, budi svjestan toga i toga... i još toga... i još ovoga. Pa je došao u šumu i tamo ga to dočekalo - ovo jest put, ovo nije put.
Sad su nam se prijatelji vratili iz Indije.
Ljudi su totalno sokirani. Kazu da se na ulici sve zbiva, ukljucujuci radanje, jedenje, svadanje, zivljenje...i umiranje. Dvaput su ujutro naisli na mrtvaca na ulici kad su izasli iz hotela. Jos ne mogu doci sebi.
Posljednje uređivanje od seni : 18.01.2012. at 17:15
Da, bila moja sestra. Prvo se zgrozila, pa se s nekim stvarima i oduševila. To je tek lakoća postojanja. Iz naše (moje) persektive - nepodnošljiva. I uopće, u stvari, nije lakoća. Opet, imaš masu zapadnjaka koji tamo odlaze u potrazi za... nečim. Ovaj "moj" Indijac je bio neki student... tako da ne žive nužno ispred njegove kuće na ulici, a možda i žive. U svakom slučaju, njemu je bilo to njemačko čudno... njegovo indijsko mu vjerojato nije.
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2012. at 17:20
Da, mi smo sve te radnje lijepo pospremili iza debelih zidova.
Po meni je to bolje. Mislim da bi se velik broj obespravljenih u Indiji s nama mijenjao i da bi cijenio debeli zid, čisto fizički - hladnoća, toplina, zaštita od elemenata. Opet... sto ljudi, sto mišljenja.
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2012. at 17:21
ja sam neka čudna biljka.
npr kad je riječ o novcima tu fakat imam ružičaste naočale.
evo, bila sam trudna s J, ostala bez posla, na kojemu nisam zadnjih par mjeseci uopće dobijala plaću (btw. plaćao nam je doprinose, a plaću smo morali dizati i davati mu), na onoj naknadi. nakon par mjeseci bez posla ostao i mm.
a ja sam bila toliko nekako sretna, nemam pojma, kao - snaći će mo se, uvijek možemo nešto raditi za preživjeti (mm mi je bio na pameti za rad na baušteli, ne ja - budimo realni), uopće se nisam brinula.
a s druge strane, kad je zdravlje u pitanju stalno imam neke crne scenarije.
meni uopće statistika ne igra ulogu - oko nečeg se pretjerano brinem, oko nečeg drugog se premalo brinem...
statistički je mala vjerojatnost da ću obići cijeli svijet, npr. kad nisam do sad. na pragu 40-te.
a opet, ja sam sigurna da hoću. i tako.
Jelena,
možda ti je promaknuo moj post u kojem sam izuzela bolesti/pogotovo neizlječive, iako se zna u medicini da doktori često kažu: mi smo napravili što smo mogli (govorim za određene konkretne bolesti u kojima psiha igra važnu ulogu) a sad je na osobi da ili se podigne ili potone, ima raznih slučajeva s različitih završetkom.
Sa mnom u sobi prije 2. poroda bila je cura koja je kao 20-godišnjakinja prebolila leukemiju i to onaj najgori oblik, doktori nisu mogli vjerovati da je uspjela, ona mi je rekla da kad je vidjela jednog malog dečka iz Splita kako onako ćelav skače po krevetu i od sveg srca pjeva "Ništra kontra Splita" da ju je "prosvijetlio" i u njenoj glavi nešto se odjednom promijenilo, vjerovala je jako, jako u oporavak i uspjela je (to je iznimka, ima strašnih bolesti kojiam nema lijeka, nemojte slučajno pomisliti da generaliziram) samo sam htjela istaknuti njen primjer.
Tada su joj uništene sve jajne stanice tako da je 10 god kasnije morala ići i u Prag na donaciju, borila se ko lavica i Bogu hvala rodial prekrasnu curicu kad i ja. Samo sam plakala kad mi je pričala svoju priču, što je sve prošla u životu al i dalje ima osmijeh stalno na licu. Divim joj se iskreno za njen pozitivan stav, borbenost i upornost (iako je život nije mazio), cura je prekrasna,divna, baš mi je inspiracija i nadahnuće.
Draga Jelena, i sama sam bila u toj borbi 3 godine što nije ni blizu 10 godina, svaka čast da niste odustali, želim ti svu sreću da uspijete i hoćete vidjet ćeš, imat ćeš u svojim rukama taj mali smotuljak. Iskreno ti želim da se to dogodi što, što priije. držim vam fige ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ do neba!!!
Prekrasna i stvarno motivirajuća priča, Lili!
Opet... to je jedan slučaj. Ima i Ana Rukavina, koja se borila kao lavica, vjerovala, željela život, i ostalo je puno dobrog iza nje.
Vezano za ovo "uspjet ćete sigurno". To ja, nemoj se pls ljutiti, ne razumijem. To uvjerenje, uvjeravanje i sigurnost da će drugi uspjeti. Jer, to uistinu nije izvjesno i ima brojnih slučajeva kad se niti unatoč najboljem setu uvjerenja i svim prođenim liječnicima i uloženim godinama u IVF i beskrajnom trudu to ipak nije dogodilo. Da ne nabrajam sad sve te nickove... posebno me priča jednog srdana dirnula. Nekako ... meni je reći ovo "uspjet ćete"... nemam bolju riječ, pa ću sad neku koja mi pada na pamet, izdaja svih tih koji nisu, kao da su njihove priče nevažne ili da su radili nešto krivo, nedovoljno uporno, loše su mislili, nisu dovoljno vjerovali, bili pesimisti itd. A ljudi, vjerojatno, jednostavno nisu imali sreće ili su imali dijagnoze koje su se teško mogle zaobići, ili miks svega. Znam da to nije popularan stav, i sasvim je legitimno da to netko drugi drugačije vidi, ali, evo, to ja tako vidim i osjećam.... i ne mogu se pretvarat da ti ne postoje.
Naravno, svima, a posebno Jeleni, želim uspjeh. Ali, upornost i uspjeh jesu donekle kolerirani, ali ne jednoznačno. Možda netko i u tome nađe svoj mir.
Posljednje uređivanje od ina33 : 18.01.2012. at 19:14
Eto, možda za ovu malu publiku ovdje, koja nije svjesna kako se mi osjećamo, a htjeli bi nešto reći u najboljoj namjeri. Ima nas dosta maratonaca koje samo probode kad nam netko kaže da ćemo sigurno uspjeti. Slijedi smješak, tako da toj osobi ne bude neugodno. A i kad nam kaže (uglavnom obitelj) da odustanemo nismo sretni. Nekako ne trebamo komentar. Nemojte me krivo shvatiti, ovo ja sad u najboljoj namjeri da zaštitim i vas i nas. Ispričavam se na OT-u.
ina33 - odlično si to sročila. veliki potpis
sorry znaš da je bilo u dobroj namjeri i znam da je to vrlo osjetljivo i šta god čovjek kaže nije baš po mjeri...a opet ne može ni odšutit, zato sam i rekla to što sam rekla o bolestima i zdravlju.
a IVF je stavrno posebna priča i razumiju je samo oni koj isu kroz istu prošli, nitko drugi.
jelena, imaš pp.
Točno tako!
Po meni, jedina osoba koja može nekom paru neku smjernicu u tom smislu dati je liječnik, a niti on nije "gatalica" pa će sto posto pogodit, jer život nije 1+1=2, i neka laka anamneza na kraju bude isprepletena s tisuću sitnica i završe kao maratonci pa onda dođu i godine, a neka ono dijagnoza stila "nema šanse", dob "staro željezo", na kraju završi spontanim začećem i zdravorođenom bebom.
Šta psihologija nije znanost?A bojim se da su sva ta istraživanja... iz rubrike lifestyle nekong časopisa. Ono, nije ti izvor iz Naturea ili tako nečeg? E, sad, jesam li ja u tom očekivanju odakle ti izvor... pesimist/optimist/realist.
Odnosno... bojim se to jest ne bojim... nego vjerujem, ako to ljepše zvuči, da je izvor kredibilan, a istraživanje relevantno baš kao i ono da su ljudi s madežima zdraviji/sretniji. Ništa osobno...
Ako se dobro sjećam, piše u knjizi Naučeni optimizam Martina Selligmana. http://www.iep.hr/index.asp?id=96
Pa nije. To jest, ne mora biti. Postoje sigurno znanstvena istraživanja unutar psihologije. Popularna psihologija meni to nije. Self-help literatura to nije. Članak u Natureu na temu psihologije meni je.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.01.2012. at 17:12
Evo ove "moje":
http://en.wikipedia.org/wiki/Barbara_Ehrenreich
Ima doktorat iz prirodnih znanosti.
Napisala knjigu o opasnostima neumorne promocije pozitivnog mišljenja i kako to, u stvari, sabotira ljude, i kako je to, u stvari, autocenzura, koja nije nužno dobra, reže ti čitavu jednu sliku stvarnog svijeta:
http://www.barbaraehrenreich.com/brightsided.htm
Njena knjiga isto tako nije znanost.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.01.2012. at 17:19
Ja te razumijem, iz svog kuta gledišta ne znam šta bih pametnije rekla od - ajde, ustrajte koliko možete,
pa kako je to jedini moj doseg bolje da ne kažem ništa.
Imam prijateljicu koja je išla na X postupaka (i odustala), odustala je i od ovog foruma, tu ju je pak živciralo tapšanje, vibranje,a naročito izjave - uspjet ćete, sigurno!
Ona je, recimo, više realist-pesimist, u jednom trenutku bilo joj je mučno nadati se, upravo zbog tih silnih uzleta u nadanju i onda treska o pod, razočaranja, i opet, i opet, znate dobro o čemu govorim.
Jako poznato, puno njih to živcira, ali se ne usude priznat, misle da su nenormalni, da nešto s njima nije u redu, i to odrađuju off-line, u uskom krugu... zbog ove promocije "misli pozitivno", "nikad ne odustaj", "svi ćemo mi dobit zamotuljak" itd, koja prevladava, a ovo drugo izgleda maltene neka zločesta patologija.
Koliko je to u jednom dijelu puta dobro, toliko je to u drugom dijelu puta teško.
Teško je zadovoljiti sve, jedni uvijek prevladaju.
I teško je znati kad što reći, definitivno. Grlim sve, i pozitivne, i negativne, nije uvijek sve lako, niti komunicirati, i svi mi u tome griješimo.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.01.2012. at 17:26
Također, vrlo je često, pače, kreće s pozicije "sve mi znamo" izjave tipa svojim stavom utječeš na ishod postupka, beba to osjeća, ne može bit ni beta pozitivna ako si ti negativna (što uopće nema apsolutno nikakve znanstveno medicinski dokaza podloge, embriju je svejedno, a njegova sudbina određena kromosomskom kombinacijom u laboratoriju), a, koja prevladava, a koja je doslovno, po meni, jedna moda, to jest "znak vremena", ono privlačenje događaja svojim stavom, a stvar se, po meni svodi, jel' neko imao sreće ili nije, nikako nekakva općenita ljudska istina. Ali, nekako se komunicira kao neka općenitost... općenormalna stvar. A nije. Niti treba biti. Po meni.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.01.2012. at 17:31
Čak ti i ne mora biti da je realist-pesimist. Nego, u jednom trenutku, ona je prošla xy iskustva koje ju je, na tu temu, oblikovalo. Oko drugih stvari može bit sasvim drugi tip, primjerice, posao i slično. Mislim, ljudski je primiti u sebe iskustvo i modificirati svoje hodograme i razmišljanje prema njemu. Ovo što taj "relentness optimism" predlaže je da se zaustavi primanje jedne vrste iskustva, tj. negira se da se dogodilo... po meni je to doslovno autocenzura, u krajnjoj liniji, koja uopće ne mora biti produktivna.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.01.2012. at 17:35
Ina-niz. Jako sam puno na ovu temu razmišljala. Baš zato što me cijelo vrijeme smeta taj "sve ćemo mi/sve ćete vi ostati trudne". I došla sam do zaključka da to stvarno nije uvijek oportuno, korisno, niti zdravo. Moraš primit sva iskustva i djelovat prema tome.
Scenu iz filma "Žal" me se duboko dojmila, u kojem se njihovo lako postojanje, u predivnom raju, prekida time što je jednoga od njih (nesretnika, nije to sam skrivio, jednostavno nije imao sreće) napao morski pas. I kako se okolina nosi s njegovim umiranjem - na kraju ga negdje zatrpaju i zaborave jer to predugo traje... Jer je prejaka želja da se ne remeti taj raj. Naravno da je usporedba nategnuta, pokušavam objasniti onako... taj fizolofski aspekt.
Na kraju je to sve skupa nemoguće, jer taj događaj ne ostane izoliran, taj rajski commjunity ne može opstati i realnost (okružje di su uzgajivači droge, loši događaji (potreba liječenja) itd. na kraju rasturaju tu zajednicu... i vraćaju se u realnost, od koje ne mogu pobjeći, u svoje stvarne svjetove, di ima svega, i ružnog i dobrog, i lijepog i manje lijepog.
Posljednje uređivanje od ina33 : 19.01.2012. at 17:44
Sama nisam imala takvih problema i iskreno želim svim parovima da uspiju, ali nedavno sam prijateljici koja vodi istu bitku otvoreno rekla Pa i ako ne uspijete nije kraj svijeta. To sam rekla bliskoj prijateljici i ne bih tako na forumu, ali uistinu mislim da kad netko godinama vodi bitku koju stalno nanovo gubi da je neukusno reći ma, imat ćete vi petero djece. Prijateljica mi je odgovorila Hvala, to je najljepše što nam je itko rekao u zadnjih 7 godina.
Mene su nakon posvojenja neki kao tješili, pa možete dobiti vi i "svoje", mladi ste bla, bla, bla.Pa bi ja mrtvo hladno rekla, hvala ali ja imam već troje svoje djece i po čemu mislite da želim još djece? Ili "savjeti" za "pravljenje" djece, kao mi jelt neplodni jedonstavno ne znamo to raditi
Na temu pozitivnog razmišljanja svašta je već napisano i objavljeno, ima i puno gluposti ali su naše misli i stavovi važni i oblikuju našu stvarnost, kako pojedinačnu, tako utječu i na kolektivnu.
Na osobnom primjeru sam se puno puta uvjerila da promjena stava i razmišljanja, dovode do promjene životnih okolnosti, nekad brže, nekad sporije pa niti ne povežemo sve odmah.
Ja sam optimist po naravi, kad su objektivni izgledi 99% protiv mene, ja do zadnjeg vjerujem u onaj 1% šanse plus naravno akcija i trud.
Život vrijedi onoliko koliko se daruje. Naravno da čovjek želi svoj život darovati prvenstveno svojoj djeci (biološkoj ili posvojenoj) ali ako ne ide, ako nije suđeno, ima i drugih načina da se život daruje ili nađe ispunjenje i onda u tom smjeru treba biti optimističan. Ne smatram da je optimizam ludost, slijepo vjerovanje i forsiranje nečega. Već nada da će život donijeti neku neočekivanu ljepotu koju trenutno nemožemo predvidjeti svojim umovima.
Evo vidiš da se i s tobom pinguice mogu ponekad složiti
Lijepo si ovo rekla...
jesi...
he he, ovako i ja, uvijek se nečemu veselim
da nije bilo tuge u mom životu, je, i previše
i kad čitam novine zbog čega se sve ljudi ne ubijaju, da sam bila pesimist i da nemam ovako vedru narav, davno bih visila s prvog oraha, ali nisam
i sve dođe na svoje, sad stvarno imam razloga biti sretna i zadovoljna osoba
a to što utječe na optimizam/pesimizam osobe, ne znam, mislim da su u pitanju ipak geni
naravno, odgoj ostavlja svoje
evo primjera - već svi znate priču o mojoj teti, bla bla... ona je totalni pesimist, ako ju ne nazovem navečer, već misli kako se nekome nešto dogodilo (sad su sve njezine misli uperene u Mašu)
ok, vjeruje ona da ako se već nešto loše i dogodi da će biti bolje, ali uvijek govori o tim nekim crnim slutnjama, nagađanjima, a meni to crpi zadnji atom snage
isto tako se cijeli život opterećivala što tko o njoj misli
kad sam bila dijete i kasnije u adolescentskoj dobi sam si obećala da si nikada neću dopustiti da se opterećujem time što tko misli o meni
i što se dogodi, sada mjerim svaki pogled, svaki ton glasa, jesam li se kome zamjerila, što je taj time i time mislio, zašto me ovaj i ovaj ne zove, možda se naljutio kada sam prjie deset dana rekla ovo ili ono
sva sreća pa imam pametnog i dobrog muža koji ima ljubavi i dovoljno živaca pa stane pred mene i kaže: ej, to nisi ti, to je tvoja teta
nekada se uspijem sabrati, nekada ne... zapravo sam jako osjetljiva osoba, kako za sebe tako i za ljude oko sebe pa me sve dira
no, uvijek brijem da je dobro dok smo zdravi, a kad više ne budemo zdravi, dobro je ako smo zajedno i ako se volimo... i zapravo, uvijek ispadne neko dobro, pokušavam i u onim najnajružnijim i najtežim stvarima vidjeti nešto dobro,
naravno, puno mi pomaže i vjera pa vjerujem da ako mi je Bog zatvorio vrata da sigurno ima neku široku kapiju za mene iza koje se krije pravo bogatstvo
da, mama mi je bila vedra osoba (ne znam je li bila optimistična), a i tata je bio takav, mislim da je on bio dosta optimistična osoba,
MM je najčešće pesimističan i ponekad depresivan, ali je zapravo i dosta vedra osoba tako da smo si sjajan par
kod njega vidim velik utjecaj gena, ali isto i odgoja - tog nekog uskogrudnog, brižnog, ne gledaj dalje od svog nosa stava
no, dosta razgovaramo i ulažemo u naš odnos, što želimo M. i kakvog utjecaja možemo imati na nju
a ona će odabrati - ludu mater koja će i kroz zid ako treba ili opreznog ćaću koji puše i na hladno
Slažem se s tobom u vezi toga da je danas prenapuhano to s roza naočalama, moraš biti sretan, pozitivan, što god. Moraš biti ono što jesi, kako god. Mislim da forsiranje bilo čega samo može odmoći čovjeku, a onda i onima kojima je okružen.
No, kad meni MM u petak navečer krene kukati kako mu je grozno što sutra mora raditi, da mrzi raditi subotom (subotom radi valjda jednom po polugodištu, osim toga, ne radi ponedjeljkom, ok, ima često puno posla kod kuće), da će morati raditi i u ponedjeljak ja mu kažem da prestane srat jer nije smak svijeta zbog toga, bla bla...
I ja sam realna. Kad uđem u trgovinu znam da se ne smijem maknuti od popisa. I bila bi luda kada bih rekla, ok, kupit ću si onu pletenu korpu za 60 kn, valjda će neka lova past s neba. Možda hoće, a možda i neće. I neću kupiti tu korpu i neću biti nesretna zbog toga.
No, kad moje dijete padne, rasječe usnicu, a ja bih se najradije onesvijestila (ne zato jer ne volim krv nego zato jer ne mogu pojmiiti njezinu bol i strah), smješkam se i kažem da će sve biti dobro jer znam da je njoj dovoljan izraz lica zbog kojeg će ili nastaviti još jače plakati ili će se smiriti. Kad me bilo što muči, volim kad mi ljudi kažu, bit će sve ok. Dobro, ako odeš na razgovor na posao i ne dobiješ ga, doći ćeš kući, popit ćemo kavu i pogledati Umorstva u Midsomeru (sad lupetam); ako si putem izgubila 200 kuna, dobro je, došla si živa kući... htjela sam sada napisati što u slučaju da sam teško bolesna, ne znam, ne znam što bi tu bilo dobro, no vjerujem da bi se nešto našlo.
e, upravo tako
i ja slično razmišljam (ok, ovo sa semaforom mi nije palo na pamet), ježim se od hodanja blizu ceste jer nikada ne znaš kada će izgubiti kontrolu i sl.
imam još puno takvih proračuna u glavi, a nemaju veze s odgojem
a što se tiče rublja za bolnicu/smrt, eh, bilo bi mi pametnije da pripremim jer se bojim što bi mi MM donio/obukao
teta inače ima pripremljeno i budući da je već totalno dementna svaki puta mi pokazuje gdje je, a ja ovako blesava kakva jesam svaki puta imam osjećaj da je na drugom mjestu i znam sto posto da na kraju uopće neće biti obučena u ono što si je pripremila nego u ono što će nam biti lakše obući i zakopčati
ja sam MM rekla da bih htjela da mi obuju marte i da mi sviraju neku cigansku trubačku veselu na sprovodu
he he, ovako slično i jaja sam neka čudna biljka.
npr kad je riječ o novcima tu fakat imam ružičaste naočale.
evo, bila sam trudna s J, ostala bez posla, na kojemu nisam zadnjih par mjeseci uopće dobijala plaću (btw. plaćao nam je doprinose, a plaću smo morali dizati i davati mu
a ja sam bila toliko nekako sretna, nemam pojma, kao - snaći će mo se, uvijek možemo nešto raditi za preživjeti (mm mi je bio na pameti za rad na baušteli, ne ja - budimo realni
a s druge strane, kad je zdravlje u pitanju stalno imam neke crne scenarije.
meni uopće statistika ne igra ulogu - oko nečeg se pretjerano brinem, oko nečeg drugog se premalo brinem...
statistički je mala vjerojatnost da ću obići cijeli svijet, npr. kad nisam do sad. na pragu 40-te.
a opet, ja sam sigurna da hoću. i tako.
ok, nekako nisam previše brinula oko zdravlja ranije, sad što sam starija više brijem, razmišljam
ja ne bih po svijetu, ali bih puno toga željela naučiti, probati, ajme, sve te knjige koje planiram pročitati i filmove pogledati... jedva čekam da budem baba i da me nitko s ničim ne gnjavi, da sve to mogu obaviti
i da, jesam rekla da planiram živjeti do 90-e, stote godine?
veliki X
P.S.
i da ja sebe ne trebam forsati, ja ću uvijek naći razlog zašto biti sretna i zadovoljna, samo Bože daj zdravlja.
Zdrav čovjek i planine miče!
e ovo isto i ja, samo kažem ne dao Bog goreg ili nek je svo zlo u tome...i idem dalje vedra i nasmijana.
a kad smo bili u MPO-u najviše sam voljela kad mi netko kaže : Gle znam puno parova koji su bili u postupcima , samo budite uporni, većina na kraju i uspije! Meni je to odgovaralo,a grozno mi je bilo kad bi mi netko bar i malo insinuirao "Pa šta sad ako ne možete imati djece, ima i drugih stvari u životu!!!" to mi je bilo baš onako grr....mi smo u tome bili par godina i baš nisam voljela neke takve izjave,kažem tako sam se ja osjećala jer sam osjećala da je majčinstvo moja misija u ovom životu, biti mama bilo biološkom ili posvojenom djetetu!
Eto na kraju se sve nekako posložilo da ih imamao dvoje i to iz kućne radinosti. ono što je zanimljivo dok još nismo imali djece da sam još i tad govorila da ćemo imati dvoje djece, uvijek sam si tako vizualizirala našu "buduću" obitelj čak i onda kad smo se očajnički borili da uopće začnemo prvu bebicu.
no što sam htjela reći da neki od nas jednostavno imaju taj neki mentalni sklop, ne trebam čitat knjige, gledat emisije, itd. ja tako razmišljam i nastojim svom M prenijeti malo te pozitive s obzirom da je u fazi ufuravanja svog priv.biznisa da ne padne u bed kod nedobivenog posla, prvog nenaplaćenog posla...itd. volejla bih da mu se dogodi s poslom kao pinguici, al za to trebaš biti prirodno opušten, trudit se maksimalno i vjerovat da će se sve posložit baš onako kako treba.
sve se događa s nekim razlogom, pa možda npr taj klijent ne bi uopće bio uredan platiša sad lupam al eto za primjer.Ono neko zlo za neko dobro, meni je život puno puta dokazao da je bolje da se neke stvari dogode pa makar mi se u tom trenutku činilo da mi to ne odgovara posliej bi se uspostavilo da je dobro da je bilo tako, neka ravnoteža...i da, isto sam imala svakakvih iskustava al ona me čine jačom a nekoga će skroz deprimirati.
Zato treba uvijek tražiti avans, kad vidiš da ti klijent kasni sa isplatom brže bolje ganjaš novi posao i isfinanciraš se sa avansom i tako onda uvijek imaš opcije za optimizam.
tako je i ja sam svom rekla bez avansa ni čut pogotovo u današnej vrijeme, a tako si stvaraš šansu da ostaneš optimističan
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom