naši preci, drugi običaji, kultura - pričate li djeci?

[Vrijeska]

Potaknuta maajkama, bakama, bikama, nonama, babama itd. ...

Zanima me koliko djeci pričati o različitostima krajeva odakle su vaši preci?
Jeste li vodili djecu u rodna mjesta vaših predaka?
Znate li koju dječju igru ili brojalicu vaših baka i djedova?
Jeste li ih naučli koju zanimljivu riječ?

Uostalom, znači li vam išta različitost kultura u kojoj sada živite i kulture iz koje vučete korijene?
(A možete i dublje u temu - "negirate" li svoje podrijetlo, tj. ne ističete ga, nije vam uopće važno jer ste sada tu gdje jeste, najradije biste ga zaboravili i sl.)


Nemam sada vremena za dugo pisanje, ali moji odgovori idu svi prema tome da sam ponosna na svoje podrijetlo, iako smo već nekoliko generacija u jednom gradu, daleko od svojih korijena, djecu učim različitostima, vodila sam ih/ i vodit ću ih na izlete u mjesta odakle potječu pojedini preci itd. I djeca se svemu tome vesele.

[Peterlin]

Pričamo.

Isto kako su i nama pričale naše bake (meni) i baka+nona mm-u.

I djeca već znaju neke od tih obiteljskih priča i obiteljskih anegdota. To je jedini način da sačuvamo neke stvari od zaborava koliko se može. S druge strane, za to treba imati smisla. Moja mama ne zna pola tih priča, ali moj brat, bratić i ja znamo pa učimo svoju djecu. Moj mlađi sin je jako jaaaako zainteresiran i prijemljiv za to, a starijeg baš pretjerano ne zanima. Sve s mjerom...

Inače, te priče su još jedini način da se sačuvaju elementi jezika predaka (koji su došli iz Austrije i Slovenije) jer priče se prepričavaju u izvorniku. Sigurno su se iskrivile od pustog prepričavanja, ali nema veze. Meni je baš fora kad moj sin rođen u Zagrebu ispali komad rečenice "Zdaj večkrat se postiha spezdi..." iako je slovenščinu imao prilike čuti samo u obiteljskim pričama, na televiziji + vidjeti obiteljske grobove udaljene 6 generacija i cca 120 km ili koliko već ima do Maribora.

[Anemona]

Mi smo "oduvijek" iz istog kraja (moja strana obitelji). Ja sam vrlo ponosna na to da sam iz Zagorja i jako mi je bitno da to dijete ne "zaboravi", ili da se, ne daj Bože, srami toga.
MM je rođen u Zagorju i smatra se istim, ali su roditelji podrijetlom iz Slavonije. Mislimo malome negdje s vremenom sve to pokazati.
Inače je jednom baka (MM mama) skoro pala na guzicu kad je tražila da joj mali doda grablje, a on je rekao (s 3 godine), da mama kaže zubače, a tata grablje.
Nikad u govoru to nisam skužila.

[Zdenka2]

Pričamo i ne ostajemo na priči. Nastojimo da upoznaju članove obitelji, vodimo ih na mjesta odakle vodimo porijeklo i odakle oni vode porijeklo. MIslim da je važno znati odakle i od koga dolaziš da bi znao tko si.

[gita75]

ne pričamo u smislu porijekla, ali rado prepričavamo zgode i nezgode i kako je nekad bilo.
podrijetlo mi je naporno isticati jer toga kod nas ima i previše.
već je tradicija da u svakom koljenu muž ili žena dođu "izvana" ali, dobrano izvana.

[Marna]

Naravno, jer je važno za odrastanje djece i njihovo razvijanje u samostalne i samosvjesne individue.
Pričam im kad god mogu i stignem ili kad je neka zgodna prilika za neku od pričica iz obitelji, kakvu legendu iz rodnog grada, regije ...

Djeca, posebno kći, sa zanimanjem slušaju te priče, a potaknula sam i noniće (s obje strane) da im pričaju o običajima svog kraja, nekadašnjem životu na selu, svom djetinjstvu i sl. što su oni s oduševljenjem prihvatili i time obogaćuju život i dušu svojih unuka. Beskrajno sam im zahvalna.

Budući da volim putovati, često, kad nam obveze i vrijeme dopuste, otputujemo u rodni kraj (odnosi se i na krajeve iz kojih potječu i članovi šire obitelji), a djecu to veseli.

I naravno, osobno sam naklonjena folkloru, etnografiji, dijalektologiji i srodnim područjima, koja rado proučavam i o čijim temama čitam literaturu, studije, članke ...

Budući da potječemo iz različitih krajeva time su nam zanimljivije i priče koje pričamo jedni drugima, pronalazimo i podudarnosti u nekim običajima, riječima/izrazima ...
Jednostavno uživam u toj ljepoti bogatstva, jezičnoj i kulturnoj, da je grijeh sramiti se svog podrijetla ili svog supruga, njegove rodbine i sl.

[summer]

mi se nismo mrdnili iz mjesta porijekla (ili jesmo oko 30-tak km, kako se uzme), pa ih ne vodimo nigdje posebno, nase korijenje je tu
redovito se vidjaju sa citavom obitelji pa nam sve to dodje kao dio normalnog zivota
a zivi su i bake i djedovi i prabake, pa imaju i direktan izvor informacija

[Bodulica]

Na svoje porijeklo sam izuzetno ponosna što se vidi i po nicku, a samim tim i djeci prenosim osjećaj pripadnosti tom kraju odakle potičem. Nažalost, kako sam već na jednom topicu rekla, dijalekt kojeg su govorile moje bake polako izumire, a ovi mlađi nemaju volju ni potrebu ga učiti.
Sestra i ja smo bile prisiljene jer su naše bake (pogotovo jedna od njih) isključivo govorile na dijalektu, a književni jezik gotovo nisu ni znale pa smo se s njima sporazumijevale na govoru njihovih otoka. Kako smo bile jedine unuke jednoj baki, a praktički i drugoj, jer je ono drugo dvoje unučadi živjelo preko bare, a nikad nisu naučili hrvatski jezik (što je po meni totalna šteta) tako smo i najviše baštinile od te obiteljske kulture i tradicije.

Što se tiče suprugove strane tu je skroz drugačija priča. On doduše ima i puno raznolikije porijeklo od mene, a kako su mu roditelji odrasli u ovom gradu gdje živimo totalno su zanemarili prenijeti na djecu taj segment porijekla i tradicije krajeva iz kojih potiču njihovi roditelji, a ni bake i djedovi se nisu baš nešto iskazali. I sad smo u situaciji da ni moja djeca ne znaju skoro ništa o tom dijelu obitelji.
Evo, mm i ja smo prije 2 mjeseca prvi put u njegovom životu posjetili mjesto iz kojeg je rodom njegov djed po ocu, a u kraju iz kojeg su mu majčini roditelji se je slučajno jedanput zatekao. Primjećujem kod njega, što ide stariji, da mu sve više fali taj osjećaj pripadnosti i otkrivanje svojih korjena pa polako zajednički otkrivamo djelove slagalice, ali djeca su nam u tim godinama da ih to baš ne zanima i ne žele ići s nama na te putešestvije.

[miniminia]

Mislim da onome tko nema stabilno korijenje ne može mu ni krošnja biti velika...

Meni je bitno, tko smo, što smo... Od mikroregije odrastanja njihovih roditelja, slika u starim albumima, nekih stvari koje će tek kasnije znati cijeniti, da su vidjeli zadnju slobodnu kravu, pravog ribara koji baca mreže, traktor koji ore... Nisam konzervativna, ali želim da mi dijete bude samosvjesno, a osobna povijest je jedan od bitnih aspekata...

[Val]

Pričamo, ali općenito. Znači ne striktno o tradiciji kraja otkuda potječu naši stari (ni mm ni ja nismo tamo odrasli), već više
o cijeloj rh. MM nije iz ZG, pa on priča o svom gradu dok moj grad žive pa u svakodnevnicu ubacujemo i crtice iz davnine, djetinjstva i sl.

[Marna]

Na svoje porijeklo sam izuzetno ponosna što se vidi i po nicku, a samim tim i djeci prenosim osjećaj pripadnosti tom kraju odakle potičem. Nažalost, kako sam već na jednom topicu rekla, dijalekt kojeg su govorile moje bake polako izumire, a ovi mlađi nemaju volju ni potrebu ga učiti.
Sestra i ja smo bile prisiljene jer su naše bake (pogotovo jedna od njih) isključivo govorile na dijalektu, a književni jezik gotovo nisu ni znale pa smo se s njima sporazumijevale na govoru njihovih otoka. Kako smo bile jedine unuke jednoj baki, a praktički i drugoj, jer je ono drugo dvoje unučadi živjelo preko bare, a nikad nisu naučili hrvatski jezik (što je po meni totalna šteta) tako smo i najviše baštinile od te obiteljske kulture i tradicije.

Bodulice, bogata si i imaš se čime ponositi - baštinom predaka pretopljenom u najjedinstveniji oblik - govorni jezik/dijalekt! Bravo, nadam se da ćeš zapisati to jezično blago ili barem anegdote na tom dijalektu (pretpostavljam čakavskom). Sad sam malko znatiželjna, o kojim se, naime, mjesnim govorima radi? Koji otoci? Zadarski arhipelag? Možeš mi napisati i na pp, ako želiš.

Devedesetih godina prošlog stoljeća (zvuči kao p. n. e.) moja baka (s mamine strane) i ja dogovarale smo da ćemo zajednički zapisati toponime (koje zna ili ih se sjeti), a odnose se na rodni otok, kao i pjesme, brojalice, anegdote i sl. na mjesnom govoru i ona je, nažalost, iznenada preminula od srčanog udara.
Stoga poučena time, uvijek kažem ljudima da djeluju u trenutku inspiracije, da ne odlažu misao/ideju/posao "za kasnije" ili "drugi put", jer život je nepredvidljiv.
Nisam pesimist, ali sad žalim da sam bila kilometrima daleko od nje i nismo stigle realizirati nešto što nas je obje radovalo. Baka je bila ljubitelj folklora, izrađivala je nošnju, plela, kukičala, sto čuda.

[Anemona]

Meni je važno da dijete uz književni jezik, normalno koristi naše zagorske riječi.
Zanimljivo je da ga nitko ne forsira, a sam puno pokupi od dede i bake i prabake.
Meni je isto žao što nemam zapisano puno riječi koje su davno koristili moji djed i baka.

[apricot]

ja sam strašno vezana za svoje korijene, i sa jedne i sa druge strane.
moj muž nije jer je bila jako čudna i komplicirana obiteljska situacija.

moja djeca poznaju svu familiju sa moje strane (a jako nas je puno), puno anegdota, običaja... o svemu se priča i uz smijeh i uz suze...
odlazimo koliko god često možemo.

žao mi je što sa muževe strane nemaju nikakvu poveznicu, čak ni sa najbližima, ali ne mogu se ja miješati u njihove obiteljske odnose.

drago mi je što moja djeca od mene uče zavjesa i zastor, od muževe mame forhanga, a od moje mame - stora.
što znaju da se kod moje mame pura jede sa zaljevakom, kod muževe mame žganci s mlijekom, a kod mene palenta s jogurtom...

i sve tako.
različitosti u našoj obitelji su velike i želim da ih djeca sve barem upoznaju, ako već ne usvoje.

[Anemona]

Je tako i moj doma jede špek, a kod bake slaninu, tako i traži.

[Bodulica]

Bodulice, bogata si i imaš se čime ponositi - baštinom predaka pretopljenom u najjedinstveniji oblik - govorni jezik/dijalekt! Bravo, nadam se da ćeš zapisati to jezično blago ili barem anegdote na tom dijalektu (pretpostavljam čakavskom). Sad sam malko znatiželjna, o kojim se, naime, mjesnim govorima radi? Koji otoci? Zadarski arhipelag? Možeš mi napisati i na pp, ako želiš.

Ma mogu i ovdje... nije to neka tajna, a već sam negdje i bila napisala da se radi o otocima Ižu i Žirju. Znači, zadarski i šibenski arhipelag.
Sticajem okolnosti, moj otac je jezičar i bavi se poezijom te je svojedobno između ostalog izdao "Žirajsku pismaricu" sa svim pjesmama i napjevima tog otoka koje je uspio sakupiti kroz dugi niz godina.
Znači, moja djeca s te strane imaju i konkretnu ostavštinu što im u ovim godinama baš previše i ne znači, ali znam da će znati to cijeniti kad budu odrasliji i zreliji.

[pikula]

Uh, đe me nađe Trudimo se, ali preveliko područje moramo pokrivati. Djeca su već jadna zbunjena. Neke obiteljske strane jezike razumiju, neke znaju i progovoriti, neke ne žele ni beknuti. To je rezultiralo time da misle da su i dijalekti strani jezici i nikako da ih uvjerimo da je nonićev otok u Hrvatskoj . Što se tiče vjera i običaja i to petljaju i stalno zapitkuju kako se zove čiji Bog, tko ide u Crkvu, đamiju, tko ne ide, zašto ne ide... Dedeki su nam glavni izvor priča i anegdota iz postojbina što su stariji to su detljaniji u izvještajima, ženski dio uglavno poštedi djecu predavanja, ali zato se trudimo da probaju sva ta naša jela sa svih strana i tak. Sve se bojim da mi će mi djeca razvit otpor prema multikulturalnosti od tog našeg čušpajza.

[Bodulica]

Potaknuta ovom temom, baš danas s tatom pričam o nekim starim i izumrlim običajima naših otoka.

Između ostalog, dotakli smo se i običaja persiranja roditelja po otocima zadarskog arhipelaga koji je još donedavno bio prisutan na tom području. Recimo, moja mama nikad nije persirala svoju majku (oca nije imala), ali puno njezinih vršnjaka, pa čak i mlađih je to činilo. Dok npr. na otocima šibenskog arhipelaga to nije bio slučaj.

Zanima me da li ste se vi kad susreli s ovom pojavom u krajevima odakle ste potekli?
Meni to iz današnje perspektive izgleda prilično čudno i hladno, ali eto i to je dio kulture kraja iz kojeg potječem.

[Beti3]

A mi smo svi iz kruga od 10 km, već od stoljeća tko zna kojeg, pa nemamo problema ni sa čime. Svi čakavci, svi none, nonići, tete i barbe, s koje god strane bili. Svi razumiju ( i govore ) i ča je to lancun i pikabit i merlin... U školi govore književno, a doma svaka generacija sve manje dijalektom. No, to je i očekivano.
Osim kad su maškare. Onda svi počakave, osim ča pobenave.

[Nena-Jabuka]

"Moja su dica priko lita kod babe i dida", to je dovoljno da znaju sve, i inače smo obiteljski vrlo vezani, nas uža i šira obitel i rodbina posjećuje tijekom godine tako da su veze s mojim genima kamenim izvrsne.

Muževa rodbina po mami mi viri tu iz susjedstva iza svakog ćoška, dugo su u Zagrebu, ali se tak lepo vidi da su Zagorci pa deca razmeju i taj dio. Onaj zagrepčanski dio njegove familije je umro, ali Zagreb je dom, škola..., prijatelji, s tim da su i neki prijatelji iz regionalno miješanih brakova pa je to opet neki miks.
Sve pričamo s djecom, sve razlike uočavaju, sve im je to nekako u kompletu normalno.
Najbolje se razlike uočavaju kod kućnog pribora i alata, ono tipa -rajngla/teća, plahta/lancun, šarafciger/kacavida...

[kam]

Moji već znaju skoro sve o nama jer su uz nas i mji roditelji pa pokupe te priče i uspomene.Najdraže im je kad netko dođe iz Bosne iz mog kraja pa kad čuju razne anegdote.Ne mogu vjerovati da je bio rat i da im je djed bio u ratu.Njima je nepojmljivo kad ja kažem da nisam imala šta jesti i onda su me znali pitati jesam li ja iz Afrike kao ona gladna djeca.Jer oni znaju iz škole za to.Svi smo jako povezani rodbinski što moje strane što s muževe.Kod svekrve provode 1 mjesec ljeti i onda isto baka i djed pričaju.Trenutno im je najmilija tema rat i naše iskustvo iz rata.Nekad mi bude teško pričati o tome jer mislim da su još mali da bi znali sve podatke,pa im samo kažem neke stvari ali vide na televiziji uvjek nešto pa pitaju jeli tako bilo i kod nas.I da oi isto od bake u Bosni govore slanina ili špek a u doma u Dalmaciji panceta.

[litala]

Potaknuta ovom temom, baš danas s tatom pričam o nekim starim i izumrlim običajima naših otoka.

Između ostalog, dotakli smo se i običaja persiranja roditelja po otocima zadarskog arhipelaga koji je još donedavno bio prisutan na tom području. Recimo, moja mama nikad nije persirala svoju majku (oca nije imala), ali puno njezinih vršnjaka, pa čak i mlađih je to činilo. Dok npr. na otocima šibenskog arhipelaga to nije bio slučaj.

Zanima me da li ste se vi kad susreli s ovom pojavom u krajevima odakle ste potekli?
Meni to iz današnje perspektive izgleda prilično čudno i hladno, ali eto i to je dio kulture kraja iz kojeg potječem.

vrlo prisutno u istri. bar bilo u generaciji mojih roditelja.

moja mama nikad svoju majku (ili sverkvu) nije drugacije oslovila nego persiranjem. "ca ste spekla kruh, mamo?" "caco, bite vi ca poija?"

meni je zanimljivo kako sam ja tu svoju nonu i dida isto tako persirala, dok sam drugoj noni (tatinoj mami) sasvim uredno govorila ti (kao i njezina kci i unuka, koje su u stvari i definirale tu "labaviju" atmosferu).

isto tako s ujacima i tetama, one koji zive blizu oduvijek sam tikala i oslovljavala imenom, a one koji su preko bare (pa sam ih i rjedje vidjala) su uvijek bili "vi" i uz pripadajucu "titulu" - teta ili barba...

[Bodulica]

vrlo prisutno u istri. bar bilo u generaciji mojih roditelja.

moja mama nikad svoju majku (ili sverkvu) nije drugacije oslovila nego persiranjem. "ca ste spekla kruh, mamo?" "caco, bite vi ca poija?"

meni je zanimljivo kako sam ja tu svoju nonu i dida isto tako persirala, dok sam drugoj noni (tatinoj mami) sasvim uredno govorila ti (kao i njezina kci i unuka, koje su u stvari i definirale tu "labaviju" atmosferu).

isto tako s ujacima i tetama, one koji zive blizu oduvijek sam tikala i oslovljavala imenom, a one koji su preko bare (pa sam ih i rjedje vidjala) su uvijek bili "vi" i uz pripadajucu "titulu" - teta ili barba...

Ma primjetila sam i po nekim drugim cakama da ovi naši otoci zadarskog arhipelaga imaju dosta sličnosti s Kvarnerom i još nekim djelovima Istre.
S druge strane, ovi moji šibenski boduli su skroz druga priča. Od jezika, običaja, mentaliteta...Ja ih u šali nazivam otočkim vlajima
Al' i jedni i drugi su mi dragi.

[Val]

Potaknuta ovom temom, baš danas s tatom pričam o nekim starim i izumrlim običajima naših otoka.

Između ostalog, dotakli smo se i običaja persiranja roditelja po otocima zadarskog arhipelaga koji je još donedavno bio prisutan na tom području. Recimo, moja mama nikad nije persirala svoju majku (oca nije imala), ali puno njezinih vršnjaka, pa čak i mlađih je to činilo. Dok npr. na otocima šibenskog arhipelaga to nije bio slučaj.

Zanima me da li ste se vi kad susreli s ovom pojavom u krajevima odakle ste potekli?
Meni to iz današnje perspektive izgleda prilično čudno i hladno, ali eto i to je dio kulture kraja iz kojeg potječem.

moja mama svoju nije persirala, ali baka svoje roditelje je-kraj je lički, ajmo to tako reći. i meni, kao i tebi je to malo hladno, ali pretpostavljam da je to tako
u prošlosti bilo.

baš mi je fora čitati kako vaši klinci uče o krajoliku svojih predaka pa mi još više dođe žao što je područje gdje je moj deda nekako zamrlo.
oduvijek su bili takvi, kao neki čakavci i ikavci, više su se priklonili zagrebačkom govoru pa danas i nema bitne razlike.
folklora skoro pa i nema, nekih kulturnih događanja, osim proslave Velike Maše (Gospe) isto tako...onako, čudan neki kraj...a čuda bi mogla tamo nastat koliko potencijala ima.

[sis]

Odgovor na pitanje iz naslova- svakako.

Što se tiče persiranja, znam jednu osobu od 40 godina koja persira roditeljima. Inače je s Korčule. Istovremeno mnogi stariji od nje to ne prakticiraju.

Ja govorim "vi" svojim tetkama, prilično smo bliske, a s jednom baš nemam nikakve zadrške (ni ona sa mnom). Voljela bih da običaja radi i moja djeca govore svojim tetkama "vi" ali nekako mi/im je neprirodno.
I MM svojim tetkama govori "vi".

[minji otrok]

Potaknuta ovom temom, baš danas s tatom pričam o nekim starim i izumrlim običajima naših otoka.

Između ostalog, dotakli smo se i običaja persiranja roditelja po otocima zadarskog arhipelaga koji je još donedavno bio prisutan na tom području. Recimo, moja mama nikad nije persirala svoju majku (oca nije imala), ali puno njezinih vršnjaka, pa čak i mlađih je to činilo. Dok npr. na otocima šibenskog arhipelaga to nije bio slučaj.

Zanima me da li ste se vi kad susreli s ovom pojavom u krajevima odakle ste potekli?
Meni to iz današnje perspektive izgleda prilično čudno i hladno, ali eto i to je dio kulture kraja iz kojeg potječem.

U Istri je to ranije bilo pravilo. Roditeljima, kao i svim starijima, se obraćalo sa Vi. Nije to bilo zbog manjka topline ili povezanosti , već iz poštovanja. Mislim da bi mnogi naši stari (da su živi) popadali u nesvijest od "liberalizacije" međuljudskih odnosa, koja su često odraz nepoštovanja i istinske nezainteresiranosti za drugog.

[eris]

Moj tata je imao običaj reći, kada se jako naljuti." Govorit ćete vi(mi, njegova djeca)meni Vi, i obraćat ćete mi se samo kada vam to dozvolim!"

Ja ni svekrvu ne persiram, iako to većina mojih prijatelja čine, stvarno smo bliske, žena je ok, i poštujemo se i bez tog Vi.

Što se tiče različitosti: pa civilizacija proizilazi iz različitosti, učenje od drugih, razumjevanje i prihvatanje. Naravno, teško se oduprijeti različitostima koje ti se ne sviđaju, ili nisu dobre, ali jezička različitost je nevjerovatno velika, pa pogledajte od sela do sela jedne regije ljudi koriste potpuno različite izraze. i mogu reći, da gledajući hrvatske kanale na tv, lično me se dojmilo, što većina ljudi koji pričaju, pričaju na dijalektu kraja iz kojeg potječu, izuzev političara i voditelja, što je i normalno. Književni jezik je ok, ali zašto me gledati poprijeko kada kažem neku lokalnu riječ, ako jeu svi razumiju

[Lucija Ellen]

Volimo setati kroz obiteljsku proslost gledajuci one stare fotografije, mojih i muzevih predaka sve do pradjedova i prabaka. Najstarije imam od svoje prabake kad je bila mlada ali trebala mi je bakina pomoc da sve stavimo u kontekst vremena i prostora. Meni je to lijepo jer tako svi oni zive i dalje. Volim pricati o svome djetinjstvu i bakama i djedama, kako se tada zivjelo. Ozivljavam uz dijete uspomene na svoje odrastanje.

[Marna]

Bodulice, hvala ti za info.
Već sam pronašla info u crolistu. Svaka čast autoru, tvom tati!
Poetska samozatajna duša, kao i moj tata.
Moram provjeriti kolika je naklada.
Morat ću nabaviti Pismaricu, pa ti ju šaljem kako bih od autora dobila posvetu.

[pikula]

Mislim da bi mnogi naši stari (da su živi) popadali u nesvijest od "liberalizacije" međuljudskih odnosa, koja su često odraz nepoštovanja i istinske nezainteresiranosti za drugog.

potpis

[trampolina]

Nisam se baš makla od kraja odakle su moji, a ni mm. Svi smo tu, u krugu 40ak km. Da je brojka malo veća i da smo obiteljski raznolikiji možda bi drugačije mislila, ali sada uopće nemam neku vezu/povezanost s precima; dapače, ni u djetinjstvu me nisu privlačile te stare obiteljske slike i priče. Ja sam više ovdje i sada tip, kakvo korijene

Off, narušeni međuljudski odnosi danas (a narušeni su puuuno) najmane imaju veze s oslovljavanem "ti" i "vi"

[kata.klik]

uh, preci korijeni, ja sam iz takvog mišunga svega da je to za poluditi....
mamini su i baka i djeda iz hercegovine, ona se rodila u posavini kao i ujaci, ujaci imaju za žene jedan posavku (bosanku) drugi slavonku a treći međimurku moj tata rođen u zapadnoj slavoniji, deda slavonac, baka slovenka...nažalost umrli su dok je još on bio jako mali pa se ni tata baš nije puno upoznao sa svojim korjenjem...
a suprugovi roditelji isto, mama zagorka, tata slavonac...dedovi bake zagorci i slavonci...uh bome šaroliko društvo

a mi unuci sa svih strana smo sve dalje i dalje, tu i tamo se pojedinci još druže...ponekad mi se čini da je facebook stvoren za to da se spojim sa starim izgubljenim rođacima

[kata.klik]

a sjetila sam se da sam sa svojom pokojnom bakom kad sam bila 4 razred osnovne bila u hercegovini di mi je ona pokazivala svoju rodnu kuću, i polja i pričala kako su živjeli, i ona je odgajana tako da svog oca i braću persira i da se muške mora poštovati, slušati i nikada im odgovarati (zbog tog sam još od rane mladosti vodila bitku s njom, jer nikako nisam htjela prihvatiti činjenicu da su moja braća nešto "bolje" od mene i da ih moram slušati) baki je bilo nesvatljivo kako ja mogu reći tati da mi donese čašu vode ili bratu i kako mogu s tatom ulaziti u bilo kakve rasprave nezamislivo....najbolje mi je bilo kad mi je rekla da nije primjereno da ja kao curica gledam utakmice s dečkima, jer to nije za mene, a ja živjela za sport, tekme i navijanje do nedavno....

[SikaPika]

o da, stalno joj pričam
bili smo rodnom selu mojih roditelja, stalno joj pričam o njima, poznaje moje tete, rodbinu
zna anegdote o svojim pradjedovima pa je jedno vrijeme bez problema jela gusto iz juhe jer je deda Franjo govorio ne grabi gusto
govorim joj da je Šokica (iako je MM Podravac i Mađar porijeklom, a ja više imam "švapske" krvi), učim ju narodne pjesme (he he, baš je danas pjevala Oj 'rastiću šušnjati, nauči me igrati, ja b' se tila udati, al' još ne znam igrati...)
zna krštena imena bake i djeda

s druge strane, MM baka, dakle njezina prabaka ju stalno uči pjesmice i igre iz svog Spielschula kako zove vrtić u kojeg je išla kad je bila mala tako da puno toga zna
onda malo pjeva o rastiću, pa red Azre, pa Lijepi plavi naprastak i tak cijeli dan

ja se rado sjećam onog dijela djetinjstva u kojem mi je baka pričala te priče iz svog djetinjstva, o svojim roditeljima, braći, sestrama

eh da, nikako izraditi obiteljsko stablo

[SikaPika]

a što se persiranja tiče, moj tata, stričevi i tete su mami govorili vi, i zvali su je mamo (vjerojatno su i didu, ali je umro prije sam se rodila)
mislim da se mama svojoj mami obraćala s ti, ali su joj se druge tete i ujaci obraćali s ti
ja sam bakama uvijek govorila ti kao i svim tetama, stričevima, ujacima, ujni, strinama i tetkovima
svekijima se obraćam s ti, zapravo ih zovem mama i tata (nitko me nije tražio, jednostavno sam osjećala tako), MM tetama i tetkovima, ujaku i ujni govorim vi koliko god se oni ljutili, ne mogu prevaliti taj ti preko usana
glupo je što sam opterećena time, tim više što žele da im se obraćam s ti, ali teta mi je baš isprala mozak s tim kad sam bila dijete

[BHany]

da
jako volimo priče o našim predcima
one se prepričavaju u obje obitelji (MM-ovoj i mojoj)...zgode, šale pošalice, tragedije...
naši djedovi i bake (i njihova braća i sestre) često pričaju o svojem djetinjstvu, putovanju iz drugih krajeva u ovaj kraj
ta sjećanja sežu i prije 2. svj. rata (stariji su)

putovanju/preseljenju dijela rodbine u inozemstvo i preko bare
priča se i o rodbini koju nismo nikad vidjeli (barem ja ili kćer)
imamo rodoslovno stablo s muževe strane koje seže do 1800 i neke, izradio ga je mm bratić...i čuvamo ga
počeli smo mm i ja izrađivati i moje, dok smo bili sami, ali s djetetom nam sporije ide...ali zapise i podatke čuvamo i jednom ćemo ga završiti...imamo podatke do negdje početka prošlog stoljeća

obišli smo sve krajeve u kojima su djedovi i bake rođeni, odnosno njihovi djedovi i bake (svaki je u različitom, a mi sad svi živimo opet u raličitom)
neke od tih mjesta su danas ruševine
ali razveselimo se kad nađemo ostatke stare kuće npr. moga djeda i pokraj stari nakovanj na kojem je moj djed....dakle prije 1. svj rata kovao...
obilazimo i groblja na kojima su nam sahranjeni pokojni...i oni koje nismo nikada upoznali jer su davno umrli...

volimo i običaje...
nastojim kćeri pričati i u opznati je s običajima, pjesmama i sl...i kraja u kojem sada živimo, ali i onog iz kojeg joj potiču bake i djedovi...

moj tata i njegova braća i sestre su govorili svojim roditeljima vi, tako su svi u ono vrijeme (između dva svj. rata)
mama je mlađa i oni nisu imali taj običaj u svojoj obitelji

[brane]

radim u vrtiću s djecom

kroz 11 mjesec ide obilježavanje dana djeteta i obitelji
kroz čitav 11 mjesec nastojim u suradnji s roditeljima razgovarati o povijesti pojedine obitelji
roditelji donose fotografije
pišu prilice/anegdote/pošalice na papire i onda ih čitamo
djeca crtaju svoje pradjedove i prabake (mnogi ih danas imaju žive i odrastaju uz njih)
nekad nam neka baka ili djed dođu u posjetu pa razgovaramo o njihovom odrastanju
u vrtiću gdje su išla moja djeca imali smo fantastičan projekt u kojem je prikazan život i odrastanje djece u kraju u kojem živimo od prije cca 100 godina
bake i djedovi su donosili svoje uspomene i pričali djeci o njima
skupljali smo igračke kojima su se igrali naši pradjedovi i prabake
a mi roditelji smo u suradnji s odgojiteljicama napravili predstavu za svu djecu i održali je u Gradskom kazalištu lutaka Split...bilo je zaista predivno....

Povijest pojedine obitelji mi je jako bitna pogotovu ako imamo neko dijete u skupini koje nije iz Hrvatske
Dužnost nam je djeci prikazati i naučiti ih raznim kulturama, običajima ili im barem dočarati kako ne mora biti sve onako kako je kod nas i kako to mi trenutno poznajemo...

Volim kazalište, volim lutku tako da kroz razne predstavice i priče koje sama smišljam djecu učim kulturi i običajima našeg kraja a uz pomoć roditelja i kraja odakle potječe pojedino dijete

Kad sam išla u osnovnu školu po prvi put se pojavila "uliteljica iz muzičkog"
Meni je ona bila prekrasna
imala je anđeoski glas, dugu kovrčavu kosu, velike zelene oči...ja sam bila oduševljena novom osobom u mom životu
ona nas je na "muzičkom" učila i neke pjesme na makedonskom iako nije imala nikakve makedonske korjene, jednostavno su joj je pjesme bile lijepe i poželjela je to podijeliti s nama tako da iz vremena najnižih razreda osnovnoškolskog obrazovanja pamtim "makedonsko devojče", "zajdi, zajdi", "brala Jana kapine" .....

a danas kad ja imam svoju djecu prikupila sam sve pjesmice kojih se sijećam kad ih je meni govorila moja mama i moje bake i prabake kad sam bila mala....tako da su moja djeca po tom pitanju mislim dobro potkovana
MM jako malo zna o svojoj "obitelji" i podrijetlu tako da su za povijest njegove obitelji zaslužni pradida i prababa koji su još živi (mm ovi dida i baba)