Danas sam odlučila prvi put ostaviti sina kod moje mame/bake na spavanju.
Spavamo skupa svaku noć, nikad nije ni jednu noć bio u kinderbetu, uvijek do mene/do nas, s nama/sa mnom. Dojim. Ne mogu više. Ne mogu. Iza mene je jedna u moru preteških noći, punih buđenja, nespavanja... Pokušala sam postupnu taktiku smanjivanja i dnevnih i noćnih podoja, ali slab je to efekt. Još ga preko dana mogu uvjeriti "da je cica prazna i da se mora napuniti, da mora malo pričekati", ali preko noći je to nemoguće. Polubunovnom, nema šanse da mu objasniš. Ne mogu ga gledati kako je nesretan i plače za cicom. Grozno se osjećam. Imam osjećaj da se ovo dojenje totalno izopačilo. Nije dobro više, ne može biti ako sam ja ovako nesretna, a on ovako ovisan. Postao je totalno ovisan, ja sam premorena i više ne mogu.
Žao mi je da nisam imala više snage i prestala negdje s 18 mjeseci, recimo. Držala sam se WHO-a i njihovih "do dvije godine je idealno". A i išla sam linijom manjeg otpora, uvijek mi je bilo lakše staviti ga da doji i tako ga smiriti, uspavati, pomaziti se... Sad je to puno teže i kompliciranije, puno, puno! Pametnica moja i mudrica, "zna on svoja prava"... Neki dan sam se raspala od tuge kad sam mu rekla da "nema cice, da je cica prazna, bit će poslije, neka malo pričeka" i on je inzistirao i plakao i vidim da me više ni ne sluša, grlim ga, mazim, skrećem pažnju na igračke, ne pomaže, distrakcija pažnje, ništa... i on u jednom trenutku, srce moje, kaže meni "bit će dobal, bit će dobal", misleći valjda da sam mu cicu uzela jer je nešto pogriješio. To me toliko slomilo, toliko sam bila tužna... Da moje dijete misli da ga kažnjavam oduzimanjem cice?! Ima li strašnijeg? Slomilo me. Toliko sam u sebi bila ljuta na dojenje, da sam NAS oboje dovela u ovakvu razinu ovisnosti, strašno. Kakav sam JA to STRES priredila svom djetetu? Šta ga tek čeka s odvikavanjem? Pretužno. Moja mama je za odvikavanje, suprugu je kao i meni žao, ali vidi i on da dalje nema smisla, ne mogu/ne možemo više. Šest mjeseci isključivo i evo sad već više od dvije godine kako dojim. Sve divno, pet, ali hoću van iz ovoga... mogu li? Možemo li? Sprema li se mom djetetu najveći stres u njegovom malom životu? Nema cice, nema mame večeras, noćas...
Odlučila sam ga ostaviti kod mame večeras. Tamo je svaki dan, obožava i baku i djedu, njemu poznat okoliš jednako kao i doma. Dogovorila sam sve s mamom, ako bude bilo preteško doći ću tamo. Spremni smo svi osim moje male ljubavi. Žao mi je da sam ga do ovoga dovela. Pokušali smo i da budem u drugoj sobi, ali ja ne mogu taj pritisak njegovog plača izdržati i onda uvijek završi tako da se vratim u sobu, zagrlim ga, izljubim i podojim. Već sad mi grozno, grozno nedostaje.
Oprostite mi na ovako ispoljenoj ljutnji, nezadovoljstvu, tuzi, preteško mi je... Držala sam se svih dobronamjernih uputa i savjeta, vjerujem u dojenje, hvala Rodi na svim savjetima, ali kod nas se sve to tako izokrenulo... Predbacujem samo što nitko ne upozorava kakvi problemi mogu nastupiti s prekidom dojenja kod dvogodišnjaka.
Jel netko bio u ovakvoj situaciji sa svojim dvogodišnjakom ili dvogodišnjakinjom, ima li pomoći?