Noćno, noćno, noćno. Evo ova je noć bila isto koma, budio se svakih sat-dva. Još mi je najgore prebacivanje s jedne na drugu stranu. Jer onda prebacujem i njegov pokrivač, plus, ogradili smo naš bračni krevet sa svih strana osim s one gdje su noge. Kako se mali bacaka u snu po cijelom krevetu, onda i taj "doljnji dio" kreveta zagradim na onoj strani gdje on spava za svaki slučaj. Koliko puta se probudim, ne vidim gdje mi je dijete po krevetu.

"Duga cica, mama, duga", hajde, prebacuj ga s desna na lijevo, benčaj; miči svoj pokrivač na desno, njegov preko njega nalijevo; miči ogroman jastuk ispod svojih nogu na desno gdje je sad mali. (I obrnuto, ovisno koju cicu traži.) Pa onda cicanje. Neće pustiti cicu. Zaspe i mrlja po ustima, ne pušta. A ja zujim i čekam pravi tren da si vratim cicu. Nikad nisam mogla zaspati dok cica.

Često mi se dogodi da me "razbuca" negdje između 4 i 5 i da više ne mogu zaspati. Blejim u mrak ili mobitel dok se ne probudi između 6 i 7. Preko dana ne mogu spavati.

I druga stvar, nije presudno, ali umorna sam od zgražavanja 95% žena koje čuju da još dojimo i od objašnjavanja ili ignoriranja ili prepucavanja, zatečena sam njihovim izljevima čuđenja. I možeš ti to ignorirati koliko hoćeš, ali uhvatiš se kako kalkulirano izbjegavaš situacije gdje bi se o tome moglo početi pričati, jer ne, ne možeš opet istu priču slušati. Čak i moja mama počinje s tim. Počela sam lagati da smo prestali, samo da me ostave na miru. (Heh, opet ja nešto lažem.) Umorna sam i od toga, iskreno...