e, da aiko. znam tu fazu - "lakše mi je uvaliti mu sisu u sta nego da slušam deračinu", i sama sam je primenjivala noćima. dok gotovo nisam počela da se rušim od umora, a on svejedno bivao sve nezadovoljniji...
neko je gore lepo rekao - kraj dojenja mora biti tvoja odluka, to je tvoje pravo kao individue, a on će je prihvatiti sa više ili manje nezadovoljstva. i to je deo odrastanja. i , mogu ti reći, kolikogod da sam srećna i ponosna na naš 20-to mesečni staž, toliko mi je i sada lakše da funkcionišem, osećam se rasterećenije. i još nešto, možda nema veze jedno sa drugim. ali evo: ta odluka mi je pomogla da se odlučnije postavim prema malcu i u nekim drugim situacijama, vratila sam, nekako, dizgine u svoje ruke, ako me razumeš. i dalje sam nežna mama, obožavam ga do neba i nazad, ali sam i odlučnija kada treba reći "ne" i istrajati u tome... što je za ovog mog jogunastog dvogodišnjaka itekako bitno...