Nisam se javljala neko vrijeme, jer jednostavno nemam se s čim pohvaliti. Čak štoviše. Žao mi je da ne mogu biti jedna od vas ovdje koje ste napisale tako uspješne priče o prestanku ili bar prilično bezbolne. A žao mi je i da ne mogu više biti među onima koje su rekle "a mi ćemo, ipak, još malo". Prvo, uspjeli smo ukinuti dnevne podoje. Ostali su pred spavanje i kad se probudi. Plus noćni. Ali zna doći tu i tamo noć kad se do 4-5 uopće ne budi. Fenomenalno! No, dnevni su ukinuti samo radnim danom. Vikendom kad je stalno s nama trebaju i po dva dnevna, prije i poslije poslijepodnevnog spavanja. No, dobro, i to je bio pomak. Suprug mi, nažalost, ne može puno pomoći jer mali kad se preko noći budi traži isključivo mene i čak ga nervira kad vidi da se tata tu nešto petlja "puti me, puti, idi tamo, nemo tu biti". Jer hoće ostati sam sa mnom (tj. sa sisom).

I što se dogodilo prije jedno dva-tri tjedna... počela me boljeti desna bradavica, vrlo brzo se upalila, zacrvenila, dvije trećine aureole gore, crvene i upaljene. Boli više ili manje, ali boli oštro. Uglavnom, zadnjih par dana počela me boljeti i lijeva bradavica. Kad ja skužim, a sin počeo lagano zubićima pritiskati aureolu: kad ga maknem sa sise pogledam grudi i vidim tanki vjenčić zubića. Za desnu je gotovo, upaljena, baš me jučer i danas toliko boli da jedva grudnjak trpim. Morat ću prekinuti dojenje, ne mogu više. Ne mogu sad više, da se gorko našalim, ni senf ili papar staviti na cicu. Žao mi je da nam je sisanje počelo sa suzama i ragadama koje su trajale mjesec dana i da će nam sisanje završiti na isti način dvije godine i pet mjeseci poslije.

Danas sam odlučila da nema sise. Ne da nema, nego ne mogu više... Nije htio spavati preko dana. Bojim se noći koja će doći, premorena sam danas jer nije htio spavati preko dana (nema sisanja). Bojim se s čim ću ga tješiti u budućnosti, jer je cica bila apsolutno najmoćniji apaurinček u svemiru. Nije bilo suza, ljutnje, tuge, boli... kojeg cica nije u par sekundi eliminirala. Ne znam tko je više uznemiren sinek ili ja... i zar nisam zaslužila nakon svih tih muka, nespavanja, žrtvi da bar rastanak bude ljepši... ne znam...