Pratim ovu temu cijelo vrijeme… moj ovisnik je star 22 mjeseca, i prošli smo noćna nacicavanja svakih sat vremena… prvih 6 mjeseci je sisao po sat vremena, svakih sat vremena… bilo je faza kad sam bila jako umorna i iscrpljena, pa smo pokušali 2-3 večeri s time da ga tata uspavljuje… ništa nam nije pomoglo, bio bi zaspao nakon 20, 25 minuta plakanja (i isto toliko mog plakanja u drugoj sobi), ali se nakon toga dobrih tjedan dana budio sto puta cijele noći i stvarno jako potreseno plakao. Odustali smo od toga, i nikad više nismo ni pokušali. Kad jednom zbog upale uha nije htio sisati 5 dana ja sam bila sva jadna i tužna jer se činilo da je gotova, ali vratio se… sad smo na jednom sisanju u zoru, jedno za uspavljivanje, a po danu ovisi koliko je uporan. Iako i to zna biti naporno, to mogu, ne žalim se . Tako da Aiko, razumijem te, nadam se da će vam sad stvarno ići lakše…

A došla sam pisati u vezi ovog što Felix i Trina pišu… I ja sam ta «Roda u duši», i moje dijete nije u životu ni držalo bočicu u ruci, a kad u trgovini prolazim pored kutija AD u meni se bude osjećaji kakvi se valjda bude kod stray_cat kad vidi salamu . Ono, nikad TO! u moju kuću. Znam napamet sve o podržavajućem roditeljstvu, tko je najsretnija beba u kvartu, zašto su prve 3 najvažnije i bla, bla bla… I da, i ja se cijelo vrijeme pitam što bi bilo da ga ostavim u kinderbetu da plače, i što bi mu falilo da sam mu nekad dala tu bočicu, a ne dojila 12 sati dnevno… Ali koliko god budem umorna i frustrirana i uspoređujem ga s drugom djecom i drugim roditeljima, vratim se na te moje osnovne premise i vjerujem u to. Teško je, i krepan si, i frustriran, i da svi drugi imaju više vremena za sebe, ali to je ono u što vjerujem, i to tako želim.

Jednom prije par godina sam slušala jedno predavanje prof. Nine Pećnik o suvremenom roditeljstvu, bila je tamo i Tanja Radočaj (nekadašnja predstojnica UNICEF-a), i sve su tako lijepo pričale o tome što je roditeljstvo u najboljem interesu djeteta, i zašto ne po guzi i sl. I ja skeptična u to vrijeme još ne žena, majka, a ni kraljica… digla ruku i krenula s «A što nama fali koje su nas roditelji drugačije odgajali?» … Pa su mi kratko odgovorile da nam fali, da tako odgajana djeca ipak imaju drugačije vrijednosti, emocionalno su sigurnija, samouvjerena, i ne mogu se sad sjetiti svakog pridjeva koje su rekle, ali urezalo mi se da ću biti roditelj koji će odgajati u najboljem interesu djeteta koliko god mogu. I trudim se…

Mene je mama u prvom i drugom osnovne mlatila jer sam bila loš učenik, sjećam se da sam tablicu množenja naučila uz šibu i plakanje. Do 8. razreda sam prolazila s pet nula, završila gimnaziju, fax, a evo vučem i neki postdiplomski… Ne moram reći da najveće kuće u kvartu i ne moram ni reći koje aute voze oni kojima sam ja u tom 8. osnovne objašnjavala kako se zbrajaju razlomci… srednju ne znam koju imaju i kako su je završili… vidim im samo aute ispred vrtića (i naravno nula kn na uplatnici – ali to je drugi topic)…

Želim reći, ja bih radije da moje dijete bude zrela osoba, emotivno sređen, da zna što želi u životu, da ima neki cilj, i usađene neke pozitivne ljudske vrijednosti. I može u životu biti i keramičar, ali neki pozitivan, optimističan, veseo, samouvjeren, nesputan disciplinskim mjerama, vrijedan keramičar . Znam koliko je važno obrazovanje danas, ali mislim da kad napucaš taj prosjek pa upadneš u željenu srednju, pa na željeni fax – u tom trenu sve te ocjene padnu u vodu, i to kakav ćeš posao dobiti, gdje ćeš raditi, što ćeš biti – puno više postane važno kakva si osobna nego s koliko si prolazio u školi.

Svašta sam sad nadrobila, ali kad god mi neki drugi roditelji i djeca poljuljaju vjeru u to što i kako radim, brzo se oporavim i sjetim da sam tako odlučila. Pa bih radije tu djecu uspoređivala kad budu imali 60 godina, a ne sada. Nekako se uvjeravam da bi mi se kao ljudi više sviđali oni koje smo odgajali ovako kako pišemo.