Možda sam ja imala sreće, ali mislim da je u stavu sve. Onaj glas (nebitno o čemu je riječ), ton i pogled iz kojeg izbija "to sad mora biti tako" u konačnici budu shvaćeni. Ako sam odlučila da je nešto dobro - nema osjećaja krivnje. Mi smo nakon uspješnog odvikavanja imali seriju zafrkavanja pri uspavljivanju, samo je nas zezao, teti je i dalje bio zlatan. Zauzeli smo stav - po mraku se spava (pa nabrojim njih par koji su mu bitni kako i oni sad spavaju), odnesem ga seki u sobu da vidi da i ona spava (ili se bar pravi ), objasnim da mama i tata moraju raditi dok oni spavaju (čista istina, nije fora) da bismo mogli imati XY (opet nabrojim niz važnih stvari poput auta u kojem se voli voziti i bombona) i vratim ga u krevet. Nakon dobrih mjesec dana opet zaspiva kao zlatno dijete - stavim u krevet, dodam mandavce, ugasim svjetlo i adio. Istina, sad kad kažem da idem raditi žica igračke .